22/05/2026
FELJTON: HERCEG-BOSNA U HAAGU (1)
Kajanje kao iznimka
Kako bi izgledala BiH da su uvažene presude Haškog suda? Bi li postojala ovakva Republika Srpska da postoji kajanje za politiku genocida i nasilja što ih je Haški sud dokazao? Bi li hrvatska politika i danas veličala Herceg-Bosnu da ima poštenja priznati ratnu politiku protjerivanja i nasilja? U sljedećim tjednima, na temelju presuda Haškog suda, portal tacno.net objavit će feljton “Herceg-Bosna u Haagu”, s uvjerenjem da postoji interes za činjenicama, ma koliko ga virtuozi obmane pokušavali onemogućiti.
“Želio bih da se lično izvinim svim žrtvama koje sam povredio i svim članovima njihovih obitelji koje sam povredio onime što sam učinio. Želim da kažem da je meni iskreno žao za sve njihove patnje.” Piše to u isprici žrtvama koju je Miroslav Bralo iz Kratina pored Viteza osobno napisao i 7. listopada 2005. priložio Sporazumu o priznanju krivnje za ratne zločine nad Bošnjacima, koji je sklopio s Tužiteljstvom Haškoga suda.
Bralino priznanje krivice i pripadajuća isprika jedno je od dva pokajanja kojima su optuženici za ratne zločine HVO-a nad Bošnjacima 1993. pred Haškim sudom prihvatili vlastitu odgovornost za nasilje počinjeno uime stvaranja Herceg-Bosne.
Dva pokajanja, od dvadeset sedam optuženih i sedamnaest osuđenih Hrvata za ratne zločine nad Bošnjacima u ratu HVO-a i Armije BiH 1993. i 1994. godine.
“Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda. Obiteljima stradalih upućujem ispriku i svoju najiskreniju sućut za svu bol koju trpe zbog gubitka svojih najmilijih.“ Dio je to izjave Ivice Rajića, tadašnjeg 47-godišnjaka rođenog u Jehovcu u BiH, priložene uz Sporazum o priznanju krivnje s haškim tužiteljstvom, koje je Raspravno vijeće Haškoga suda prihvatilo 26. listopada 2005.
Treći optuženik koji je priznao krivicu je Paško Ljubičić iz sela Nezirovića kod Busovače u srednjoj Bosni, rođen 1965. godine. Njegov predmet, optužnicu zbog zločina u Ahmićima, Haški sud je 2006, prepustio Sudu Bosne i Hercegovine.
U “Sporazumu o priznanju krivnje po izmijenjenoj optužnici”, koji je Sud BiH prihvatio 24. travnja 2008, Ljubičić priznaje sudjelovanje u prenošenju zapovijedi za zločine u Ahmićima te rekonstruira dio zapovjednog lanca, ali ispriku i kajanje ne spominje.
Spominje ga, zato, Miroslav Bralo, počinitelj “krivičnih djela najizopačenije prirode”, kako je u prvostupanjskoj presudi konstatiralo Raspravno vijeće Haškog suda.
“Kriv sam i duboko se kajem”, napisao je Bralo u izjavi kajanja. “Moje izvinjenje bi trebalo da ide još dalje. Trebalo bi da bude šire od zemaljske kugle. Trebalo bi da uključi izvinjenje svim žrtvama i njihovim porodicama, svima onima koji su morali da prođu kroz užas događaja koji su se desili, i znani i neznani. Želio bih da se izvinim i mnogim ljudima koji i danas žive u strahu i očaju raseljeni širom svijeta”, piše u tom dokumentu, za koji u hrvatskoj javnosti ne postoji nikakav interes.
Bralo je 7. prosinca 2005. nepravomoćno osuđen na dvadeset godina zatvora. Godinu i pol kasnije, 2. travnja 2007, Žalbeno vijeće potvrdilo je presudu. Kaznu izdržava u Švedskoj.
Taj čovjek počinio je neke od najokrutnijih zločina u ratu HVO-a i Armije BiH. “Džokerima”, antiterorističkom vodu 4. bojne Vojne policije HVO-a, pristupio je nakon što je, po zapovijedi Tihomira Blaškića, pušten iz zatvora na Kaoniku kod Busovače, u koji je zatvoren u veljači 1993, jer je, kao vojnik HVO-a, ubio svog susjeda Esada Salkića.
Nekoliko sati prije napada na Ahmiće, prije zore 16. travnja 1993, Bralo je s pripadnicima postrojbe upao u dom Osmana Salkića. Vojnici su pucnjima usmrtili domaćina i njegovu suprugu Redžibu, a Bralo je nožem usmrtio njihovu kćer Mirnesu.
U napadu na Ahmiće, zapalio je “brojne kuće bosanskih Muslimana”, stoji u presudi. Ubio je jednog čovjeka, i podmetnuo eksploziv u ahmićku džamiju. Fotografija srušenog minareta obišla je svijet.
Bralo je čuvao stražu dok je njegov suborac ubijao četrnaest Bošnjaka. “Među tim žrtvama, dvije su imale oko sedam godina, jedna osam, jedna deset, jedna jedanaest, jedna četrnaest, a dvije su imale oko šesnaest godina”, stoji u presudi.
Osobno je prebio i ubio još tri nenaoružana Bošnjaka.
Višestruko je silovao jednu Bošnjakinju. Nad tom je ženom počinio “krivična djela najizopačenije prirode”, konstatira presuda rekonstruirajući detalje koje ovdje nećemo prenositi. Sadističko nasilje nad žrtvom trajalo je od svibnja do srpnja 1993.
Bošnjake je koristio kao “živi štit”, tjerao ih da kopaju rovove na prvoj crti bojišta i prisiljavao da obavljaju katoličke obrede.
Miroslav Bralo, zaključilo je sudsko vijeće Haškog suda, “počinio je niz stravičnih zločina, koje otežava način na koji ih je počinio, uključujući broj žrtava, mladost nekih od žrtava i stepen ponižavanja i degradacije” žene koju je seksualno mučio.
Usprkos svemu tome, pokajao se. “Ja sam uvijek znao da je to djelanje pogrešno, i da će svako znati da je pogrešno, i da za svako djelanje ne može biti opravdanja. Ja sam svjestan da sam se loše ponašao i ovo pismo pišem svojim riječima. Naša zlodjela su bila tako strašna – mislim i na ostale – mi smo svejedno nastavljali i pokušavali da ih opravdamo”, napisao je u isprici.
Sud je njegovu ispriku prihvatio kao iskrenu. Sudsko vijeće prihvatilo je da je “Bralo, po završetku oružanog sukoba, bio skrhan traumatičnim doživljajem sukoba i svojom ulogom u njemu”.
Poslije rata pomogao je da se pronađu masovne grobnice i razminiraju minska polja. 1997, htio se predati Haškom sudu, a da nije znao da je protiv njega podignuta optužnica. Optužnica nije bila javna, pa je odbijen. Kada je 12. listopada optužnica 2004. objavljena, dobrovoljno se predao mjesec dana kasnije.
“Njegovo priznavanje odgovornosti za zločine i izrazi pokajanja upućeni žrtvama važni su pokazatelji činjenice da je doživio lični preobražaj”, piše u presudi.
Sudsko je vijeće zaključilo kako “Bralino izjašnjavanje o krivici, zajedno s njegovim ponašanjem nakon užasnih događaja navedenih u optužnici, a posebno njegovi napori da se iskupi za svoja zlodjela, pokazuju da se on iskreno kaje.”
Ivica Rajić, prijeratni oficir Jugoslavenske narodne armije, prvi je optuženi Hrvat pred Haškim sudom: optužnica protiv njega podignuta je 29. kolovoza 1995, i tereti ga za ubojstvo 37 mještana Stupnog dola, sela u srednjoj Bosni, koje je, pod njegovim zapovjedništvom, razoreno 23. listopada 1993.
Vojnici pod Rajićevim zapovjedništvom počinili su brutalne zločine: tijela dvije stare žene, od kojih je jedna bila invalid, pronađena su spaljena, kao i cijela sedmeročlana obitelj – dva muškarca, tri žene i djeca od dvije i tri godine.
Rajić je optužen i za silovanja i mučenja bošnjačkih civila u Varešu, ali i hapšenja lokalnih dužnosnika Hrvata koji su se protivili hapšenju i zlostavljanju Bošnjaka.
Rajić, u ratu zapovjednik Druge operativne zone HVO-a Središnja Bosna, smatran je bjeguncem do 5. travnja 2003, kada ga je posebna jedinica hrvatske policije uhapsila u vojnom hotelu Duilovo u Splitu, gdje je osam godina mirno živio pod imenom Viktor Andrić. Krila ga je hrvatska država.
Nakon hapšenja, odlučio je priznati zločin i izraziti kajanje. Premda njegova izjava, koju je pred sudskim vijećem izrekao 7. travnja 2006, ne odiše pokajanjem kao ona Miroslava Brale, i ona nedvosmisleno izriče kako je hrvatsko-bošnjački rat bio neoprostiva pogreška.
Rajić u izjavi konstatira da, kao vojnik, nije određivao političke ciljeve, nego je smatrao kako to “dovoljno mudro i odgovorno čini vodstvo, koje je dobilo povjerenje i priliku da o tome odlučuje.”
“Nažalost, vrijeme i događaji koji su uslijedili pokazali su da neke odluke nisu bile ni mudre ni odgovorne. Sukob između Hrvata i Muslimana se nije smio dogoditi.”
“Spirala nasilja je dostigla takvu točku da o primirju više nije bilo moguće govoriti. Kad proradi nagon za opstankom, nakon izgubljenog doma ili člana obitelji, nemoguće je uvijek i na svakom mjestu osigurati da ponašanje tih ljudi bude u granicama dopustivosti. Zbog toga su se događali zločini, i upravo zbog toga se taj rat nije smio dogoditi”, izrekao je pred Haškim sudom Ivica Rajić.
Njegova izjava pokajanja, kao ni izjava Miroslava Brale, nisu privukle znatniju pažnju hrvatske javnosti u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. A trebale su.
Zločin se dogodio, konstatira Rajić. “Njega su počinili pojedinci i grupe kojima sam bio nadređen. I za to sam odgovoran i kriv”, priznao je.
“Žao mi je svih žrtava u Stupnom Dolu i Varešu. Te žrtve su bile nepotrebne, baš kao i rat između dva prijateljska naroda. Obiteljima stradalih upućujem ispriku i svoju najiskreniju sućut za svu bol koju trpe zbog gubitka svojih najmilijih. Ona je iskrena iz srca, jer razumijem tu bol zato što je taj rat takvu bol donio i u moju obitelj, kao i u brojne druge obitelji neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Sve te žrtve zaslužuju istinu i pravdu.“
Ivica Rajić 8. svibnja 2006. osuđen je na 12 godina zatvora. Godinu kasnije, 13. travnja 2007, prebačen je u Španjolsku na izdržavanje kazne. Prijevremeno je oslobođen 22. kolovoza 2011.
U Sporazumu o krivnji Paška Ljubičića, zapovjednika Četvrte bojne Vojne policije HVO-a, optuženik je 24. travnja 2008. pred Sudom BiH priznao sudjelovanje u zločinu, ali potrebu kajanja ili moralnog pročišćenja nije spomenuo. Osuđen je na deset godina zatvora.
Feljton o zločinima počinjenim nad Bošnjacima uime Herceg-Bosne započeli smo izjavama kajanja i isprike, jer je riječ o dokumentima -iznimkama, koji nisu izazvali gotovo nikakav javni interes: spomenuti su, možda, ovlaš u dnevnim vijestima o priznanju krivnje Brale i Rajića, a potom zaboravljeni, kao da ih nikada nije ni bilo.
Umjesto priznanja krivice, žaljenja i potrebe za pomirenjem, pažnju javnosti godinama su zaokupljali pokušaji ostalih haških optuženika da, uz pomoć Hrvatske, dokažu kako nisu krivi.
Ti pokušaji, u najvećem broju slučajeva, nisu uspjeli – ali čak i da jesu, to ne bi promijenilo mučnu izvjesnost istine da su svi ti zločini uistinu počinjeni.
Štoviše: kako je vrijeme odmicalo, a Tužiteljstvo Haškog suda stjecalo sve jasniju sliku o zapovjednoj strukturi zločina počinjenih uime Herceg-Bosne, odgovornost je u presudama po hijerarhijskoj ljestvici sezala sve više. Da u jednom času prijeđe granicu Hrvatske i BiH, i dosegne predsjedničke i vladine urede u Zagrebu.
Neovisno o tome – ili baš zbog toga – izjave kajanja Rajića i Brale etički su relevantni a politički poučni dokumenti koji otvaraju drukčiji, pročišćenju otvoreniji pogled na hrvatsko-bošnjački rat od onoga u koji nas hrvatski političari uporno nastoje uvjeriti. Zato su, bez sumnje, i zaboravljeni.
Tacno.net
