02/05/2024
Jutarnja rosa na cvijeću počiva,
vraćam se kući u novom odijelu.
Pusto je polje i svaka njiva,
ni žive duše nema u selu.
Pusto je konopljište i bašta svaka,
izdanje ne može bleđe.
Ugledah jednog malog dječaka
kako se igra na sred moje međe.
Pozdravi se sa mnom, torbu mi uze
i bratski me zagrli tad'.
Pa reče tiho brišući suze:
"dobro se držiš, još si mlad."
Sjest’ ću malo da srce predahne,
o kućo rodna ti si mi spas.
Reći će komšije: "Eno ga došao da izdahne,na rodnom pragu k'o pas."
Ulazim u svoju kuću staru,
u štali riče stoka.
A paučina spava na ormaru,
suza mi brate krenu iz oka.
Ikona svetog Petra kraj vrata,
kraj peći trune volovski rog.
Dok kucaju složno dva kućna sata,
na zelenom kredencu djetinjstva mog.
Korito,ambarić i kosa sa strane,
ovde je nekad' seosko prelo,
znalo da preli i do zore rane.
Prakljača,kaputić moga đeda,
kraj prozora pocjepana vreća,
vodjer,klepac i kvasilica,
i jedna kutlača malo veća.
Veliki drveni stol na sredini,
poslonjač đedov i klupice male.
Stolica sva u paučini,
i ispod neke moje stare sandale.
K'o da sam juče utek'o iz njih,
prašnjavim putem u daleki svijet.
Sa sjetom se sjećam godina tih,
a prošlo je brate,dvadeset i pet.
I danas tamo u tuđini,
gdje imam sve,a nemam ništa,
rodna kućo,zavičaju jedini,
meni samo fali vatre sa mog rodnog ognjišta.