16/10/2025
Garaža koja čuva uspomene: Ejub Hendo i njegovi oldtajmeri
U tišini jedne goraždanske mahale, u Ejubovom pažnjom sređenom dvorištu, čuva se vrijeme koje ne prolazi. Tamo gdje se miris ulja i laka miješa s nostalgijom, penzionisani vodoinstalater Ejub Hendo svakog dana provodi sate među automobilima koji su, zahvaljujući njegovim rukama, ponovo prodisali punim plućima.
Čitav radni vijek proveo je radeći kao vodoinstalater. Bio je uposlenik u JKP 6. mart na održavanju vodovoda i već tri godine je u penziji.
Penzija mu, međutim, nije donijela mirovanje. Donijela mu je vrijeme da se posveti onome što ga je pratilo čitav život – automobilima.
„To vjerovatno s godinama, s vremenom došlo. Uvijek sam bio ljubitelj dobrih automobila, i starih automobila i danas se to i odrazilo. Tako da je vrijeme donijelo i pokazalo da ljubav prema tim vozilima će me pratiti čitav životni vijek“, počinje Ejub svoju priču, gledajući zlatnog 'Pežoa' 404 i crvenog Forda Caprija u svojoj avliji.
Njegova priča s automobilima počela je rano. Prvi automobil koji je kupio kao momak od dvadeset i dvije godine bio je baš Peugeot 404, zelene boje.
„Isti model kao što je ovaj (što sad imam), samo zelene boje. Svi su oni istog modela, proizvodili su od 1960. do '75. godine u Francuskoj. I oni su u to vrijeme važili za vrlo izdržljiva, kvalitetna, popularna vozila“, prisjeća se Ejub.
Taj auto nije bio samo prevozno sredstvo – bio je simbol mladosti, uspomena, i početaka.
„Ostavilo je to lijepih uspomena. Kao momak, i oženim se dok sam njega imao. Mogao je naravno svugdje i baš je to važilo za vozilo tih godine. Obično su, bar u nas u bivšoj Jugoslaviji, vozili vozači direktore u ovakvim autima. Baš je vrijedilo vozilo“, priča nam Ejub.
Nakon dvije i po godine vozanja , 1985. godine, kupio je Ford Capri MK1 – evropsku verziju Mustanga, rađenu u Njemačkoj.
„Vrijedio je Capri za ta vremena kao zvijer od vozila. Popularno sportsko auto bilo“, prisjeća se, pojašnjavajući kako je taj Ford proizveden za evropsko tržište kao jeftinija i skromnija verzija.
No, došla su i teža vremena. Rat je prekinuo njegovu automobilsku priču – stara vozila su nestala, uništena, a život se promijenio. „U rat se ušlo, rat je to uništio, otišlo“, kaže jednostavno. Godinama kasnije, koju godinu prije penzije, želja se ponovo probudila. I to snažnije nego ikad.
Na točkovima uspomena
„Nešto se probudilo u meni i tolika je želja bila da ga tražim i tražio sam preko oglasa i na razne načine, i prije nekih osam godina sam uspio doći do vozila koje je tad bilo baš u lošem stanju. Vozilo koje je bilo dosta izraubovano“, pojašnjava Ejub.
Opet je kupio Peugeot 404, 1972. godište, dovezao ga kući i počeo iznova.
„Trebalo je krenuti sve od nule i kupio sam to vozilo, dovukao ga i uložene su godine rada, velikog truda, zalaganja, novac, sve je uloženo. Danas evo možemo vidjeti šta je uspjeh tog rada. I danas, gotovo svakodnevno, neku sitnicu koju vidim da je dobro urađena ja nastojim da je poboljšam, da je u još boljem stanju“, kaže Ejub.
Kaže da nije bilo lako jer je ponuda dijelova za ovakve automobile ograničena, pa ih je nabavljao odsvuda.
„Nešto od najvećih problema je nabavljati dijelove. Iskreno rečeno, nabavljao sam ih svugdje, ali iz Francuske nisam, od onoga ko ga je proizvodio. Od Italije, Grčke, Hrvatske, iz Kipra sam nabavljao dijelove. To je uglavnom oko kočionog sistema, oko kvačila, i to su ti sitniji dijelovi, a što se tiče rezervnih dijelova, šajbi, stakala, štopki i farova, njih sam uspio nabavljati najviše iz Srbije i Bosne, gdje su ih ljudi imali po tavanima ili garažama, da je stajalo i to se na razne načine nalazilo“, kaže Ejub i dodaje da je uspio u svom projektu zbog velike volje i ljubavi.
Bolji nego iz fabrike
Vozilo je danas, kako kaže, urađeno da je s njim siguran preći i duge relacije, bez ikakvog straha. Redovno ga vozi i mami poglede prolaznika.
„Pežo se gotovo svakodnevno vozi. Svaki lijep dan kad imam priliku, provozam ga do grada, do Sarajeva, ili dalje. Godišnje se pređe jedan njegov interval do 5.000 pređenih kilometara, to je mali servis. Ne ide se sad nigdje daleko, ali kanim se malo, ako bude života i zdravlja, u nekom narednom periodu odlaziti malo i do mora, Crnu Goru i slične destinacije obilaziti sa njim“, priča Ejub.
Pored Peugeota, u njegovoj garaži stoji i drugi ponos – Ford Capri MK2, godište 1974. Njega je kupio od sugrađanina, Muhameda Šapčanina Šape.
„Bio je u izuzetno dobrom stanju i čuvan, baš pažen. Uradio sam ga za nekih četiri i po godine i evo ga, k’o iz fabrike. Ford mi je stigao u daleko boljem stanju, imao je lijepu historiju, nije mnogo vožen, garažiran je. I u ona vremena je vrlo malo vožen, ali godine su i za njega učinile da je se morao svaki dijelić na njemu ponovo raditi i dovesti u stanje kakvo je sad.“, opisuje Ejub.
Auto ima i zanimljivu istoriju. Šapčanin ga je, priča Ejub, kupio kao mlad momak sredinom sedamdesetih. Tada je Ford imao oko 7.000 km na satu, ali je bivši vlasnik vozila imao jednu havariju s njim, oštetio je lafetu. Šapčanin se tada nije mogao odvojiti od Forda, popravio ga je i kod njega je bio sve dok Ejubova garaža nije postala Caprijev novi dom.
Kroz godine su se Muhamed i Ejub družili, razgovarali, i 'pazarivali' Forda, sve dok Ejub nije uspio da ga ubijedi da mu proda automobil. Našli su, kaže, lijep dogovor, a danas Ford izgleda i zvuči kao da je tek stigao iz fabrike.
Ruke koje vraćaju život starim mašinama
U razgovoru s Ejubom zaključujemo da je ovo „skup hobi“, te da je potrebno dosta novca, a još više rada na restauraciji i održavanju ovakvih oldtajmera. Njegova struka nije mehanika, ali je kroz život naučio dosta od drugih majstora, te sve mehaničke poslove na Fordu i Pežou odrađuje sam.
„Imao sam želju da naučim i ljubav prema autima, održavao svoja vozila kroz život. Jedino limariju što nisam radio, sve ostalo je mojih ruku djelo i mojih bližih prijatelja, da nešto sitno pripomognu. Često sam sa sobom razgovarao i razmišljao - ko hoće da ima vozilo starosti 40, 50 i više godina, mora da ga voli i pazi. Nekako je čudno za mene kupiti vozilo, a ne znati oko njega ništa raditi, više će to čovjeka, vlasnika vozila, koštati. Primijetio sam, družeći se s njima (vlasnicima oldtajmera), to i kupuju ljudi koji obično znaju prilično mnogo oko auta“, kaže Ejub.
S ponosom govori i o detaljima – o svakom dijelu koji je pronašao, o karburatoru koji je tražio godinama, sve dok se, kako kaže, nije „postrećilo“.
„Postrećilo mi se, u Ford Mustangu 1.6 iz 1969. bio je isti karburator kao onaj što je meni trebao. I sinu pošaljemu, starijem, i on je preko neke njemačke firme morao naručiti iz Amerike, Španije, tamo već kako je išlo, do Njemačke, iz Njemačke za Austriju, i on je meni ovdje prosledio taj karburator, koji me je daleko manje koštao nego da se nanovo pravio u Boschovom servisu“, pojašnjava Ejub slatke muke restauracije.
Automobili koji pričaju priče
Za Ejuba, ti automobili nisu samo kolekcionarski primjerci – oni su uspomena, osjećaj i način života. Njegovi oldtajmeri uvijek privuku pažnju.
„Kad pogledaju auto, to su tako lijepi osmijesi i kod mlađih i starih generacija, pogotovo kod omladine. Kad vidim takvu radost na njihovom licu prema tom vozilu, onda mi nije žao uloženog truda i novca što sam dao na ta vozila. Svakodnevno, kad negdje se parkiram, priđe neko od sugrađana da vidi vozilo, pitaju mogu li se slikati, što je meni drago. Baš imaju pažnje i ljubavi prema tome“, opisuje Ejub.
Jednom ga je čak i mladi bračni par zamolio da koriste auto za svadbu. „Molio sam ih da mi pošalju slike za uspomenu“, priča uz osmijeh.
U njegovim riječima osjeća se samo ponos, iskustvo i mir. Kad priča o današnjoj autoindustriji, razlika je, kaže, očita.
„Naravno da sve napreduje i automobilska industrija, ali postoji jedna i druga strana koje se ne mogu porediti. Ova vozila, oldtajmeri, imaju jednostavno drugačiji osjećaj kad se u njemu voziš, a i kvarovi kad se dese, sve su u suštini manji kvarovi koje možeš, ako imalo poznaješ automobil, stati i otkloniti. Dok ova vozila nove generacije, savršenstvo. Sve je na dugme, ali se sve i kvari“, kaže Ejub.
Ejubova garaža nije samo parking za automobile i ostava za alat. To je prostor u kojem se čuva ljubav prema vremenu kad su se vozila pravila da traju, a majstori učili iz ruku, ne iz kompjutera.
Ejub Hendo, čovjek koji je čitav radni vijek proveo održavajući vodovod, sada održava fenomenalne oldtajmere i uspomene na neka druga vremena. A u njegovim oldtajmerima, prošlost i sadašnjost zajedno dišu — na četiri točka, uz stalnu brigu, miris benzina i zvuk motora koji ne stari.
Alem Bajramović
