05/07/2025
Što bi značila hrvatska državna autonomija u BiH – i zašto je vrijeme da se nju proglasi
Hrvati u Bosni i Hercegovini već trideset godina igraju utakmicu čiji se teren stalno mijenja, golovi pomiču, a pravila pišu oni koji nikada nisu priznali da su ikad igrali pošteno.
U toj igri, Hrvati su – ne samo statistička manjina, nego i politički objekti: stalno traženi kao saveznici, nikada priznati kao subjekti. Redovno pozivani kad treba dizati ruku za Dayton, Altheu, OHR, Vijeće ministara, pa čak i kad treba izglasati vlast koja ih ne uključuje. Ali čim dignu glavu, dobiju etiketu: "separatisti", "remetilački faktor", "remake Herceg-Bosne".
Zato je važno izgovoriti jasno, hladno i bez afekta:
vrijeme je da Hrvati u BiH proglase vlastitu državnu autonomiju.
Ne zato da bi se odvojili, nego da bi preživjeli.
Ne zato da bi rušili BiH, nego da bi je nastavili živjeti – bez potrebe da svakih pet godina obnavljaju dokaz da postoje.
Jer Federacija kao ideja više ne postoji.
Republika Srpska je institucionalno zaokružena.
Bošnjačka politika ne želi partnere, nego poslugu.
A međunarodna zajednica – ona zna sve, ali ne želi ništa.
U takvom poretku, jedini realan, racionalan i pravno izvediv odgovor je:
unutarnja hrvatska državnost.
To znači:
zakonodavna, izvršna i sudska vlast u hrvatskim većinskim kantonima i općinama,
vlastiti javni servis,
porezni mehanizmi proporcionalni lokalnoj autonomiji,
obrazovni, kulturni i sigurnosni okvir koji ne ovisi o milosti Sarajeva.
To nije nikakav državni udar.
To je naprosto konstitucionalna nužnost.
Jer ako se Hrvati ne mogu birati, ako im predsjednika može nametnuti drugi narod, ako im medije uređuje netko tko ih se gadi, ako ih se svodi na “četvrtinu entiteta” – onda više nije pitanje žele li autonomiju.
Pitanje je: što čekaju?
I da budemo sasvim iskreni:
proklamacija hrvatske autonomije danas bi prošla bez ijednog metka.
Bez ijedne barikade.
Bez ijednog tenka.
Jer nitko – ama baš nitko – neće ginuti da zaustavi narod koji samo traži da ga se ostavi na miru.
Neće ginuti Bošnjaci. Oni su umorni. Njihova se politička elita bavi izbornim zakonom kao reality showom, a istovremeno sanjare o unitarnoj državi koju nitko izvan Sarajeva ne priznaje.
Neće ginuti Srbi. Oni su već formirali svoju državu. I to bez jednog metka nakon Daytona.
Nitko ih ne dira jer svi znaju da je mir u BiH samo moguć ako Republika Srpska ostane nedirnuta.
A međunarodna zajednica?
Ona ionako traži stabilnost.
Ako Hrvati proglase autonomiju bez nasilja, uz pozivanje na međunarodne standarde i uz retoriku “poštivanja ustavnih prava” – tko će ih zaustaviti?
Schmidt?
Schmidt ne može ni otvoriti kafić u Banjaluci bez da ga Dodik ismije.
Sarajevo?
Sarajevo ne može uskladiti radne sate kantonalnih skupština, a kamoli organizirati odgovor na hrvatsku mirnu konstitucionalnu revoluciju.
I zato je ovo vrijeme idealno.
Idealno za racionalno, strateško i zakonito samoorganiziranje hrvatskoga naroda u BiH.
Idealno da se iz stanja nacionalne pasivne nelagode prijeđe u stanje političke odraslosti.
Ne radi se o emociji.
Radi se o funkciji.
O preživljavanju.
O dostojanstvu.
Ne treba više pitati Sarajevo.
Ne treba više zvati Zagreb.
Treba početi djelovati.
Jer pravo koje se ne koristi – prestaje biti pravo.
I najvažnije:
neće biti rat.
Neće biti krv.
Neće biti otpor.
Jer oni kojima to smeta – više nemaju snage ni volje da išta ozbiljno spriječe.
Hrvatska državna autonomija u BiH je jedini način da se zadrži i država – i narod.
Sve drugo je polagano iseljavanje, demografska smrt i kolektivna patologija naroda koji je mislio da ga svi trebaju, a onda shvatio da ga svi – samo koriste.
I zato: proglasite to.
Jer nitko neće doći da vas zaustavi.
Nitko neće položiti život da vam kaže da nemate pravo biti svoji.
I kad to jednom napravite – više nećete biti tuđi.
