22/03/2026
𝙆𝙖𝙠𝙤 ž𝙞𝙫𝙟𝙚𝙩𝙞 𝙣𝙖𝙠𝙤𝙣 𝙧𝙪š𝙚𝙫𝙞𝙣𝙖?
“Ne postoji drugo nebo osim ovog u koje gledaš da li s tugom ili bijesom, svejedno. Izvan tog neba, izvan teritorije na kojoj ti je dozvoljeno kretanje ništa ne postoji, ništa nije postojalo, niti će ikad išta postojati drukčije od ovoga sada i ovdje.”
Ovo je već četvrta knjiga koju čitam od Faruk Šehić i sve više mi se javlja ozbiljna misao da se detaljnije posvetim njegovom književnom svijetu, temama o kojima piše i načinu na koji piše. Njegove teme su teške i ozbiljne, rat, gubitak, sjećanje, identitet, preživljavanje, ali način na koji piše čini da se iza svake rečenice osjeti emocija. Njegove rečenice nisu hladne ni distancirane, u njima uvijek postoji neka tiha emocija, neka tuga, nostalgija ili nada. Čini mi se da se kod Šehića stalno potvrđuje jedna jednostavna misao: bez emocija nema čovjeka, a bez čovjeka nema ni priče.
Moje čitalačko putovanje kroz njegova djela započelo je “Knjigom o Uni”, nastavilo se kroz roman “Greta”, zatim kroz “Zelenac”, a roman “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” došao je kao djelo koje traži sporog, strpljivog i pažljivog čitaoca. To nije roman koji se može čitati linearno niti jednostavno prepričati, u ovoj recenziji to neću ni pokušati.
Njegove rečenice nisu hladne ni distancirane, u njima uvijek postoji tiha emocija, tuga, nostalgija ili nada. Čini se da kod Šehića vrijedi jednostavna misao: bez emocija nema čovjeka, a bez čovjeka nema ni priče.
On se otkriva postepeno, kroz fragmente, kroz pisma, zapise, dijaloge i slike koje čitalac mora sam povezivati.
Roman je strukturiran fragmentarno i upravo ta fragmentarnost odgovara temi romana, sjećanju.
Sjećanja se ne pojavljuju kao linearna priča, nego kao bljeskovi, slike, rečenice i fragmenti koje pokušavamo spojiti u neku cjelinu, baš kao što čitalac pokušava spojiti ovaj roman.
„Nije knjiga film, gdje ti je sve servirano, sve se vidi i čuje. Ti kad čitaš moraš zamišljati slike, zvukove, mirise, dodire,
Ovo je mali prostor da se piše o ovako kompleksnom djelu, ali ću pokušati iznijeti svoja zapažanja i refleksije.
Roman ima elemente postmodernističkog romana: miješanje žanrova, intertekstualnost, metatekstualnost, odsustvo linearne radnje i više mogućih završetaka. Roman čak ima jedanaest krajeva, ali čini se da ih ima mnogo više, jer svako čitanje otvara nova pitanja i nova značenja.
„Ono što je mene spasilo bila je ljubav, snažna vjera u život kao smislen poredak događaja u vremenu i prostoru, kada su vrijeme i prostor bili linearni.“
Unutrašnje tkivo priče čine preživiteljske priče koje se isprepliću s ljubavnom pričom između Corteza i Cinnamon Girl. Njihov odnos nije klasična ljubavna priča; on prikazuje dvoje ljudi koji kroz ruševine i traumu pokušavaju pronaći smisao, opstati i sačuvati čovječanstvo u sebi.
Ljubav ovdje nije idealizirana, nego je način opstanka, način da se sačuva ljudskost u svijetu koji se raspao. Kroz njihove priče i priče drugih likova otvara se pitanje identiteta, individualnog i kolektivnog, ali i pitanje kako živjeti nakon ruševina i da li je novi početak uopće moguć?
Cortez i Cinnamon Girl nisu samo likovi, oni su puls svijeta nakon katastrofe, njihova tuga, sumnja i snaga postaju naše osjećanje. Svaki dijalog između njih nosi težinu gubitaka i nadu koja se poput svjetlosti probija kroz ruševine.
Rat u ovom romanu nije samo historijski događaj ili pozadina radnje; on je unutrašnje stanje likova, trauma koja oblikuje njihov jezik, sjećanja, odnose i pogled na svijet. Rat mijenja čovjeka, njegov odnos prema ljubavi, smrti, prošlosti i budućnosti. Preživjeti rat ne znači da on prestaje, on nastavlja živjeti u sjećanjima, u jeziku i u tišini između likova.
Kroz roman se snažno može čitati i kultura sjećanja. Mrtvi nisu samo odsutni, oni postaju prostor sjećanja i pamćenja, žive u pričama, fragmentima, jeziku i neizgovorenom. Pamćenje postaje način obnove, način da se iz ruševina prošlosti izgradi novi identitet i smisao.
Intertekstualnost dodatno produbljuje roman, posebno kroz referencu na Borhesovu priču “Alef”, mjesto iz kojeg se iz jedne tačke mogu sagledati svi aspekti svijeta. U Šehićevom romanu, gadžet nazvan „Alef“ funkcioniše slično: može projicirati holografske priče, rekonstruisati prošlost i omogućiti uvid u beskonačnost ljudskih iskustava i emocija. Vrijeme nije linearno, prošlost, sadašnjost i budućnost stalno se prepliću, a priče se vraćaju i ponavljaju u različitim oblicima.
Roman također reflektira savremeni svijet. Socijalne mreže, gadžeti i digitalni svijet djeluju kao distopijska pozadina, podsjećajući koliko je čovjek istovremeno povezan i usamljen, informisan i izgubljen:
“Mirisi su najgora posljedica napredovanja smeća. Teško ih je pobijediti. Meni to sve miriše na tugu i samoću. Na propast epohe, propast cijelh stoljeća u kojima je blistavi ljudski um smišljao inovacije, koje će nam pomoći da lakše i kvalitetnije živimo. Krajnji produkt ljudskog uma je smeće. U taj proces se svakodnevno uvjeravam na licu mjesta.”
Ovaj citat metaforički prikazuje otuđenje i gubitak smisla u savremenom svijetu, pokazujući da tehnologija i “napredak” ne donose nužno sreću, već često tjeskobu i izolaciju.
Čitajući roman “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja”, postajemo učesnici Šehićevog nauma: zamišljamo, stvaramo novu stvarnost, propitkujemo – ko smo mi? Gdje i u kojem vremenu živimo?
Roman je pravi labirint. Strpljivi čitalac uživa u svakoj zagonetnoj ulici tog labirinta; svaki fragment sjećanja ili dijalog postaje svjetionik u složenoj mreži priče. Fragmenti, višestruki završeci i višeslojni narativ ne zbunjuju, već pozivaju čitaoca da postane aktivni sudionik priče.
Roman nije samo okrenut prošlosti i sjećanju, nego i budućnosti. U njemu se reflektuje savremeni svijet tehnologije, digitalnih uređaja i umjetne inteligencije, kroz koje čovjek nastavlja živjeti u složenom i fragmentiranom svijetu, često zbunjen, manipuliran i usamljen, baš kao i likovi koji pokušavaju preživjeti nakon katastrofe. Tako roman postaje priča ne samo o ratu koji je prošao, nego i o svijetu koji dolazi, svijetu u kojem tehnologija napreduje, ali čovjek i dalje traži isto, smisao, bliskost i razlog da nastavi dalje.
Ovaj roman nije samo priča, on je iskustvo, prolazi kroz srce i pamćenje, ostavlja trag i tjera na razmišljanje o čovjeku, ljubavi i opstanku. Na kraju ostaje misao da se nakon svih ruševina, ratova, gubitaka i zaborava čovjek uvijek vraća jeziku i priči, jer jedino kroz priču možemo razumjeti vlastiti život i vlastitu prošlost.
„Jezici nas spašavaju. Sve što iza nas ostaje su slova.“
Roman “Cimetna pisma, dijamantna stvorenja” potrebno je doživjeti, a ne samo pročitati, jer to nije samo roman o ratu, ljubavi i sjećanju, nego roman o čovjeku koji pokušava pronaći smisao u svijetu nakon katastrofe, ali i u svijetu koji tek dolazi. Zato ovaj roman ostaje da živi u čitaocu i nakon posljednje stranice – kao pitanje, kao sjećanje i kao potraga za smislom, kao tiho pitanje koje ostaje da lebdi nad svime: kako živjeti nakon ruševina?
“Onaj ko nema prošlost, taj nema ništa, onaj ko ne vlada svojim riječima i rečenicama, onaj ko ne raspolaže svojim idejama, taj je razoružan i završiće pod tuđom čizmom. Potlačen i pretvoren u roba.”
