11/06/2026
❗🐶 Omaž jednom Bigi s Lojkića mosta - "mali čovik" u psećem ruhu
Danas je otišao Bigo s Lojkića mosta.
Bigo je bio sve samo ne obični ćuko. Okotio se prije pet-šest godina kao najsitniji u leglu s još dva brata.
Jedan je završio u Njemačkoj, drugi nije dočekao ni prve dane života. Uginula je tada i njegova majka Bela – mala bijela kujica koja je za svog života redovito obilazila Topalu i odlazila na svoja sila po selu. Bigo je od nje naslijedio boju, pamet i fizionomiju, a ne snagu oca njemačkog vučjaka s druge strane.
Kad je Bela uginula, mali Bigo ostao je sam. Njegov tadašnji mali gazda hranio ga je na bočicu i adaptirano mlijeko. Tako je počelo jedno prijateljstvo koje će trajati godinama.
Bigo nije bio pas za Instagram. Nije obilazio hercegovačke vrhove, nije ljetovao na moru, nije imao ogrlicu skuplju od prosječne dnevnice. Bio je ono što su naši psi oduvijek bili – domaći ćuko.
Čuvao je kuću, ležao ispred praga, obilazio kokošinjac i pojatu, označavao granice svoga svijeta i točno znao što pripada njegovoj obitelji.
I nije bilo prikolice, kamiona ni tuđeg automobila koji bi prošao Lojkića mostom, a da Bigo nije dao do znanja da je on gazda toga kraja.
Kad bi njegov vlasnik krenuo pješice u školu u Posušje, Bigo bi ga pratio. Legao bi u park i čekao završetak nastave.
Znali su ga ljudi sretati kod DM-a i na Mokrom Docu kako uredno hoda nogostupom, zastane prije ceste, pogleda lijevo i desno pa nastavi svojim putem.
A onda bi se, zadovoljan nakon uspješnog sila po čaršiji, vraćao kući putom prema Imotskom.
Često je čekao svoju gazdaricu u centru ispred općine. Imao je i društvo po Donjim Jukićima, svugdje si ga mogao sresti, pa i ispred Gaude, ali gdje god otišao, uvijek bi se vraćao na Lojkića most – tamo gdje je bio njegov dom.
Bio je previše pametan. Jednom se obitelj vraćala iz šetnje Topalom. Svi su stigli kući osim Kape - pomalo blesavog argentinskog doga.
"Bigo, ajde po Kapu i vrati ga kući." Bigo je bez puno razmišljanja krenuo i obavio zadatak.
Ali život na Lojkića mostu nije bio jednostavan. Tuda prolaze kamioni i prikolice, prolaznici, psi svih veličina i karaktera.
Teritoriji su se branili ozbiljno. Bigo bi se znao pojaviti iscrpljen, izgreban i krvav. Nikada nije birao lakšeg protivnika. Branio je ono što je smatrao svojim.
Pamtit ćemo njegova veselja kad bi obitelj krenula po drva, kad bi se palio Jeep i pripremalo se šticara. Pratio bi ih sve do Rižinovića, ponosan što je dio ekipe.
Kao i onaj rep koji je neumorno micao kad bi netko drag došao u kuću.
Bigo, veliki švaleru.
Hvala ti za prijateljstvo i što si među prvima prihvatio svakoga tko je dolazio dobronamjerno među tvoje ljude i što si čuvao svoje dvorište, svoju ulicu i svoju obitelj.
Lojkića most od danas je malo tiši.
A oni koji su te poznavali znaju da nisi bio samo ćuko.
Bio si Bigo.
