NoviGrad Puls

03/12/2025

𝗖𝗝𝗘𝗡𝗢𝗩𝗡𝗜 𝗣𝗔𝗥𝗔𝗗𝗢𝗞𝗦 𝗨𝗟𝗝𝗔 𝗜 𝗞𝗔𝗙𝗘 𝗨 𝗞𝗢𝗠𝗦̌𝗜𝗟𝗨𝗞𝗨

Jel’ još neko primijetio u kojoj mjeri su cijene otišle u totalno različitim smjerovima?

U nastavku nekoliko fotografija Floriol ulja 1l i Zlatna džezva 200g kafe u nekoliko prodavnica, sve u radijusu od nekoliko stotina metara u Novom Gradu.

Razlike su očigledne:

𝗖𝗶𝗷𝗲𝗻𝗲 𝘂𝗹𝗷𝗮 𝗙𝗹𝗼𝗿𝗶𝗼𝗹 (1l):
🟡 Prodavnica 1: 4.10 KM 📈 (naš mali berzanski lider)
🟡 Prodavnica 2: 3.50 KM
🟡 Prodavnica 3: 3.49 KM
🟡 Prodavnica 4: 3.30 KM

𝗖𝗶𝗷𝗲𝗻𝗲 𝗸𝗮𝗳𝗲 𝗭𝗹𝗮𝘁𝗻𝗮 𝗱ž𝗲𝘇𝘃𝗮 (𝟮𝟬𝟬𝗴):
🟡 Prodavnica 1: 8.65 KM 🏆 – šampion cijena među kafama
🟡Prodavnica 2: 8.10 KM
🟡 Prodavnica 3: 7.50 KM
🟡 Prodavnica 4: 6.85 KM

Vrijedi pitati zašto su cijene istih proizvoda toliko neusklađene na tako malom području.

26/11/2025

𝗣𝗥𝗜𝗖̌𝗘 𝗜𝗭 𝗞𝗔𝗙𝗜𝗖́𝗔: 𝗛𝗢𝗖́𝗘 𝗟𝗜 𝗝𝗢𝗦̌ 𝗝𝗘𝗗𝗡𝗔 𝗖𝗥𝗩𝗘𝗡𝗔 𝗝𝗔𝗕𝗨𝗞𝗔 𝗣𝗥𝗢𝗠𝗜𝗝𝗘𝗡𝗜𝗧𝗜 𝗥𝗜𝗧𝗔𝗠 𝗡𝗔𝗦̌𝗘𝗚 𝗡𝗔𝗦𝗘𝗟𝗝𝗔?

Priče u Sarajevu kolaju brže od šećera što se topi u kafi.

“Jesi li čula? Još jedna Crvena jabuka dolazi u Sarajevo… i to izgleda možda baš kod nas, gdje je onaj zapušteni parking!” – jedna komšinica priča drugoj, a ova druga klima glavom kao da joj neko otvara butik dijamanata ispod prozora.
Nisam baš namjeravala prisluškivati, ali nisam mogla da ne čujem njihov razgovor, iako sam pomalo osjetila i sram zbog toga. Istini za volju, kafići su naše lokalne obavještajne službe – tu saznaš sve prije nego što iko išta objavi.
Ono što je bilo najzanimljivije – obje su bile iskreno oduševljene.
Sa onim prepoznatljivim sarajevskim entuzijazmom, komšinica kaže:
“Ma super bi bilo! Da se napokon uredi onaj dio, da ne gledamo više onaj sumorni prostor. Otkad je ASA bolnica stigla, to je bio pun pogodak, sve je nekako živnulo, a još kad bi Crvena jabuka došla – pa onda bi nam sve budžake zategli, da svako ćoše konačno liči na nešto!”
Shvatila sam da ljudi ne žele samo prodavnicu – žele promjenu, dinamiku, nešto da zamijeni sivilo neiskorištenog betona.

Kad već pričamo o Crvenoj jabuci – teško je ne primijetiti koliko bi dobrodošla u naselje. Za većinu nas koji se borimo s besparicom, konkurencija znači da bi neke osnovne potrepštine mogli kupiti i po povoljnijoj cijeni. Za one s većim prohtjevima – Crvena jabuka nudi ekskluzivne proizvode i delicije kakve je teško pronaći bilo gdje drugo.
Međutim, ono što je možda i najbolje – cijela zajednica bi živnula jer, sudeći prema Crvenoj jabuci na Marindvoru, to nije samo još jedan market; bio je mali, svakodnevni događaj, mjesto gdje naselje diše, gdje se susreću ljudi, gdje je svaki ćošak malo uređeniji i življi.

Cinici bi ovdje mogli primijetiti – ako već nema novog centra za mlade ili kulturnog prostora – onda je i prodavnica dobrodošla.
Ali, mi nećemo biti cinici!

Potom je proradila i ona stara novinarska navika – ako već čujem čujem priču, red je da provjerim.
Previše je značajna informacija da bih je ostavila nedorečenu, pa sam odmah prešla na konkretno. Odlučila sam pitati one koji to zaista znaju – rukovodstvo Tropic Maloprodaje, matične kompanije koja stoji iza brenda Crvena jabuka.
Odgovori su stigli brže nego što sam očekivala. I potvrdilo se – oni su zaista ozbiljni; nije riječ o praznim tračevima iz kafića, o lokalnom “buzz-u”, već o konkretnim planovima i promišljenoj strategiji.
Međutim, lokacija o kojoj su komšinice pričale – taj zapušteni parking u Novom Gradu – nije ta!
To, naravno, ne znači da komšiluk ne može i dalje sanjati novi život i dodatnu dinamiku u ovom dijelu grada.

Zaključite dalje sami iz onoga što mi je iz kompanije rečeno:

✅ Da — u planu im je otvaranje nove poslovnice u Sarajevu.
Lokacija zapuštenog parkinga o kojoj su pričale komšinice nije potvrđena, ali iz kompanije su naglasili da su potencijalne lokacije razmatrane u svim gradskim opštinama na području Kantona Sarajevo, uključujući i opštinu Novi Grad. Još uvijek traže odgovarajuću lokaciju pa precizan datum otvaranja nije definiran.
✅ Poteškoća u realizaciji trenutno nema.
U prethodnim projektima nisu imali poteškoća u realizaciji otvaranja novih marketa, pa ne očekuju prepreke ni ubuduće.
✅ Očekivanja kompanije su jasna:
Žele zadržati prepoznatljivost brenda, kvalitetne proizvode, ekskluzive i akcijske ponude, te prijatan, moderan ambijent prilagođen kupcima.
✅ Iz kompanije vjeruju da bi nova poslovnica doprinosila zajednici.
Tvrde da bi prisutnost brenda doprinijela otvaranju novih radnih mjesta, ali i ostale benefite poput dodatnog izbora i kvalitete ponude za stanovnike opštine. Kompanija bi nastavila, kao i u prethodnim godinama od otvaranja prvog marketa u Sarajevu, davanje doprinosa društveno odgovornim projektima na nivou lokalne zajednice, kako je rekla Aleksandra Marković, menadžerica za odnose sa javnošću u službi marketinga. To obećanje me posebno dojmilo.
✅ Na pitanje o konkurenciji (a o tome sam ih pitala ako bi se desilo da budu u blizini neke Bingo prodavnice), rekli su da je konkurencija sastavni dio tržišta i da ih motivira na stalno unapređivanje ponude i usluge.

Ja sam vječiti optimista!
Vjerujem da svako naselje može dobiti novi život i da male stvari – poput jedne trgovine – mogu donijeti osmijeh, dinamiku i radost u svakodnevicu. Život u Sarajevu čine sve te male promjene koje naša naselja pretvaraju u toplija, življa mjesta.

Ostaje da vidimo šta će se u budućnosti dešavati.

Do tada, mene zanima – kako vi vidite Crvenu jabuku u Novom Gradu? Više pozitivne dinamike ili tek još jedan market među mnogima?

25/11/2025

21/11/2025

𝗭̌𝗘𝗡𝗔, 𝗞𝗟𝗘𝗧𝗩𝗔 𝗜 𝗠𝗜𝗦𝗧𝗜𝗞𝗔 𝗨 𝗦𝗥𝗖𝗨 𝗡𝗢𝗩𝗢𝗚 𝗚𝗥𝗔𝗗𝗔: 𝗣𝗥𝗜𝗖̌𝗔 𝗢 𝗡𝗘𝗣𝗥𝗔𝗩𝗗𝗜 𝗞𝗢𝗝𝗔 𝗝𝗢𝗦̌ 𝗭̌𝗜𝗩𝗜

Misao o toj ženi iz legende ne pušta me već dugo, pa sam na kraju odlučila uputiti se u skriveni, zatvoreni prostor, teško dostupan jer se nalazi duboko unutar kruga kompanije — daleko od pogleda prolaznika, među šinama, uljem i željezom. Tamo, gotovo zaboravljeni, stoje nišani za koje se vjeruje da pripadaju upravo njoj — Ajkuni, sestri Alije Đerzeleza.
Nikada ne bih ni pomislila da se u prostoru GRAS-ove tramvajske remize kriju nišani!
Malo je građana Sarajeva koji to znaju, a ja sam tu informaciju otkrila sasvim slučajno — u knjizi „Sarajevo između legendi i historije“ profesora Amira Ljubovića, objavljenoj posthumno.
(𝘖𝘷𝘥𝘫𝘦 𝘮𝘰𝘳𝘢𝘮 𝘯𝘢𝘱𝘳𝘢𝘷𝘪𝘵𝘪 𝘮𝘢𝘭𝘶 𝘥𝘪𝘨𝘳𝘦𝘴𝘪𝘫𝘶: 𝘬𝘯𝘫𝘪𝘨𝘢 𝘫𝘦 𝘥𝘳𝘢𝘨𝘶𝘭𝘫 𝘪 𝘻𝘢𝘪𝘴𝘵𝘢 𝘫𝘦 𝘷𝘳𝘪𝘫𝘦𝘥𝘪 𝘱𝘳𝘦𝘱𝘰𝘳𝘶č𝘪𝘵𝘪 𝘫𝘦𝘳 𝘥𝘰𝘯𝘰𝘴𝘪 𝘯𝘦𝘷𝘫𝘦𝘳𝘰𝘷𝘢𝘵𝘯𝘰 𝘻𝘢𝘯𝘪𝘮𝘭𝘫𝘪𝘷𝘦 𝘱𝘳𝘪č𝘦 — 𝘱𝘰𝘱𝘶𝘵 𝘰𝘯𝘦 𝘥𝘢 𝘭𝘪 𝘫𝘦 𝘯𝘦𝘬𝘰 𝘴𝘵𝘷𝘢𝘳𝘯𝘰 𝘳𝘢𝘻𝘥𝘷𝘢𝘫𝘢𝘰 𝘬𝘰𝘯𝘫𝘦 𝘱𝘰 𝘴𝘱𝘰𝘭𝘶 𝘯𝘢 𝘒𝘰𝘣𝘪𝘭𝘫𝘰𝘫 𝘎𝘭𝘢𝘷𝘪 𝘪𝘭𝘪 𝘫𝘦 𝘭𝘪 𝘬𝘰𝘥 𝘝𝘪𝘫𝘦ć𝘯𝘪𝘤𝘦 𝘯𝘢 𝘔𝘪𝘭𝘫𝘢𝘤𝘬𝘪 𝘯𝘦𝘬𝘢𝘥𝘢 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘰𝘫𝘢𝘭𝘰 𝘣𝘳𝘰𝘥𝘰𝘨𝘳𝘢𝘥𝘪𝘭𝘪š𝘵𝘦.)
Od tada me ta legenda ne pušta. Ne znam zašto, ali u meni se nastanila ideja da moram vidjeti to mjesto — da moram stati pred te nišane da znam da stvarno postoje.

Ali naravno, ulazak u prostor koji pripada kompaniji nije jednostavan. Osjećala sam se kao da pokušavam ući u neku malu administrativnu tvrđavu koja čovjeka testira da provjeri koliko ti je zapravo stalo. Nisam odustajala jer ta me priča držala previše čvrsto.
I na kraju, iz uprave GRAS-a zaista su mi izašli u susret. Organizovali su da me osoblje provede kroz remizu i dozvolili da napravim nekoliko fotografija. Nisam išla zbog tramvaja, šina ni radionice, išla sam zbog nišana — i Ajkune. Išla sam da vidim ono što Sarajevo već godinama skriva na najneočekivanijem mjestu.

Teško je danas i zamisliti kako je ovaj prostor nekada izgledao. Remiza je davno bila u Štrosmajerovoj, u samom centru grada, a na sadašnju lokaciju (kod Nedžarića / Alipašinog mosta) preseljena je krajem 1960-ih — zvanično 1967. godine (ako su podaci koje imam tačni). Postala je prevelika za uske gradske ulice u centru, jednostavno je prerasla taj prostor, u trenutku kad tramvajski sistem više nije mogao izdržati teški vozni park. Ako se pitate kada su tramvaji uopće počeli prolaziti ovim krajem — dionicu Čengić Vila – Ilidža počeli su graditi još 1958. godine, ali tada je cijeli teren bio gotovo netaknut, miran i daleko od gradske buke.
Možda neki maštovitiji čitatelj sada može pokušati naslikati u mislima kako je ovaj dio Novog Grada izgledao tada: ravna, tiha, blago močvarna zaravan, kraj koji je pripadao selu, starom groblju i nekoliko drvenih kuća koje su nestale bez glasnog oproštaja.
Uprkos transformaciji koja se desila dolaskom remize, kada su šine podijelile taj prostor, a saobraćajna petlja i prve velike zgrade za radnike počele oblikovati karakter ovog dijela Novog Grada u srce urbanog života — nišani su preživjeli.
To me veseli, jer Ajkunina priča je potresna, a nišani su tihi čuvar sjećanja koji odbija nestati. Ajkuna je ostala, kao kletva ili kao podsjetnik, da je i dalje, nevidljiva ali neuništiva. Njena priča još uvijek lebdi iznad ovog industrijskog pejzaža.

A kakva je to priča? To je priča koju trebaju znati svi koji kažu da vole Sarajevo, jer voljeti znači i imati potrebu poznavati.

Legenda o Aliji Đerzelezu, čuvenom narodnom junaku bosanskohercegovačkog folklora, smještena je u srednji vijek, otprilike u vrijeme Osmanskog prodora na Balkan (14.–15. stoljeće) i opisuje ga kao hrabrog ratnika i zaštitnika naroda, s nadljudskom snagom i borbom protiv neprijatelja zajednice. Prema predanju, njegova sestra Ajkuna je svoj život žrtvovala u vremenu sukoba i nepravde. Glasine o njenoj izdaji širile su se gradom izobličene strahom i zlobom, ostavljajući je u sjenama nepravde i zaborava.
Tradicija, kako ju je zabilježio profesor Ljubović, podsjeća nas na dramatične detalje: navodno je Vuk Jajčanin oteo Ajkunu, a Alija, nakon što je oslobodio sestru, posumnja u njenu odanost i ubije je. Profesor Ljubović je priču temeljito istražio i sačuvao iz zapisa Koste Hörmanna iz 1888. godine:
“𝘗𝘳𝘪č𝘢 𝘷𝘦𝘭𝘪 𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘈𝘭𝘪𝘫𝘪𝘯𝘢 𝘴𝘦𝘴𝘵𝘳𝘢, 𝘱𝘳𝘪𝘫𝘦 𝘯𝘦𝘨𝘰 š𝘵𝘰 ć𝘦 𝘱𝘰𝘨𝘪𝘯𝘶𝘵𝘪, 𝘻𝘢𝘬𝘭𝘦𝘭𝘢 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦𝘨𝘢 𝘣𝘳𝘢𝘵𝘢 𝘣𝘰𝘨𝘰𝘮 ž𝘪𝘷𝘪𝘫𝘦𝘮 𝘥𝘢, 𝘬𝘢𝘥 𝘫𝘦 𝘮𝘳𝘵𝘷𝘶 𝘬𝘶𝘱𝘢𝘭𝘪 𝘣𝘶𝘥𝘶, 𝘷𝘢𝘵𝘳𝘶 𝘯𝘢𝘭𝘰ž𝘦 𝘰𝘥 𝘣𝘳𝘦𝘴𝘵𝘰𝘷𝘢 𝘥𝘳𝘷𝘦𝘵𝘢 𝘯𝘢 𝘬𝘰𝘫𝘦𝘮 ć𝘦 𝘴𝘦 𝘷𝘰𝘥𝘢 𝘻𝘢 𝘬𝘶𝘱𝘢𝘯𝘫𝘦 𝘨𝘳𝘪𝘫𝘢𝘵𝘪 𝘪 𝘬𝘢𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘶 𝘨𝘳𝘰𝘣 𝘻𝘢𝘬𝘰𝘱𝘢𝘫𝘶 𝘥𝘢 𝘫𝘰𝘫 𝘯𝘢 𝘮𝘫𝘦𝘴𝘵𝘰 𝘴𝘱𝘰𝘮𝘦𝘯𝘪𝘬𝘢 𝘥𝘷𝘪𝘫𝘦 𝘨𝘭𝘢𝘷𝘯𝘫𝘦 𝘪𝘻 𝘷𝘢𝘵𝘳𝘦 𝘷𝘪š𝘦 𝘨𝘭𝘢𝘷𝘦 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘶 𝘢 𝘫𝘦𝘥𝘯𝘶 𝘯𝘪ž𝘦 𝘯𝘰𝘨𝘶 𝘶𝘴𝘢𝘥𝘦, 𝘵𝘦 𝘰𝘯𝘢 𝘳𝘦č𝘦 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦𝘮𝘶 𝘣𝘳𝘢𝘵𝘶: – 𝘈𝘬𝘰 𝘴𝘢𝘮 𝘫𝘢 č𝘪𝘴𝘵𝘢 𝘰𝘣𝘳𝘢𝘻𝘢, 𝘯𝘦𝘬𝘢 𝘴𝘦 𝘰𝘷𝘦 𝘥𝘷𝘪𝘫𝘦 𝘨𝘭𝘢𝘷𝘯𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘪𝘮𝘦 𝘪 𝘰𝘭𝘪𝘴𝘵𝘢𝘫𝘶. 𝘖𝘴𝘵𝘢𝘭𝘰 𝘰𝘯𝘥𝘢 𝘣𝘪 𝘬𝘢𝘬𝘰 𝘱𝘫𝘦𝘴𝘮𝘢 𝘬𝘢ž𝘦. 𝘖𝘥 𝘰𝘯𝘢 𝘥𝘷𝘢 𝘣𝘳𝘪𝘫𝘦𝘴𝘵𝘢 š𝘵𝘰 𝘴𝘶 𝘪𝘻 𝘨𝘭𝘢𝘷𝘯𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘳𝘢𝘴𝘭𝘪 𝘫𝘰š 𝘪𝘩 𝘴𝘦 𝘷𝘪š𝘦 𝘱𝘰𝘥𝘨𝘰𝘫𝘪 𝘪 𝘵𝘰 𝘮𝘫𝘦𝘴𝘵𝘰 𝘥𝘰𝘣𝘪𝘫𝘦 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦 𝘪𝘮𝘦 𝘝𝘦𝘭𝘪𝘬𝘢 𝘥𝘳𝘷𝘦𝘵𝘢 𝘪 𝘵𝘢𝘬𝘰 𝘴𝘦 𝘮𝘫𝘦𝘴𝘵𝘰 𝘪 𝘥𝘢𝘯𝘢𝘴 𝘻𝘰𝘷𝘦.”
(Za detaljnije, vidi: https://shorturl.at/aADwN )

Ovaj ritual, kletva i drevni trag opstali su stoljećima, a nišani koji su danas u remizi obrasli u korov njihovo su najsurovije, ali i najpoetičnije utjelovljenje.
Kada se nađete u remizi, teško je povezati ovaj industrijski prostor sa pričom koju nosi. Nema više brijestova, nema drveća koje je nekada raslo oko mezarja; zaravan je nestala pod betonom, šinama i vozilima. Tek se nazire trag nekadašnjeg tla koje je bilo mekano, blago močvarno. Nišani stoje među savremenim tramvajskim vozilima, sami su i tiho svjedoče o prošlosti. Ta tišina, taj kontrast između prošlosti i sadašnjosti, daje cijelom mjestu neku gotovo nadrealnu, gotovo jezivu ljepotu.

I dok sam stajala pred tim nišanima bez ikakvih oznaka, nisam mogla da ne pomislim na nešto vrlo ljudsko, vrlo naše. Pomislila sam na trenutke u vlastitom životu kada sam osjećala kako težina tuđe sumnje ili nepravde pritiska dušu. Ko od nas nije, makar jednom u životu, osjetio kako je to biti nepravedno oklevetan? Kako je nositi tuđi teret, tuđu sumnju? Ko nije bar jednom propatio zbog toga? Možda je zato Ajkunina legenda toliko snažna.

A onda, ljutnja! Da li se iko danas uopće brine o ovim nišanima?

Iz uprave GRAS-a su mi rekli da značaj ovog mjesta i njegovu mistiku prepoznaju stariji radnici kompanije, koji ih, iz poštovanja, održavaju u skladu sa svojim mogućnostima, a poneki prouče Fatihu. Ipak, tih starijih poznavatelja priče o Ajkuni je sve manje – odlaze u penziju. Mlađi radnici priču ne poznaju dovoljno, ili uopće ne znaju šta se nalazi pred njima.

Novi Grad ima malo sakralno-memorijalnih mjesta starijeg tipa i obilježje ovog mjesta bi vratilo historijski identitet prostoru, povezalo urbani razvoj sa starom tradicijom, te postalo simbol kontinuiteta između ‘novog’i ‘starog’ Sarajeva. Turisti i rijetki posjetioci ne bi smetali nikome, ali to je samo moje mišljenje. Doduše, naslućujem da ne bi nedostajalo ni volje građana da se to sprovede u realnost, ali nedostaje saglasnosti institucija.
Ovdje ću još samo reći da je idejno rješenje za turbe ili makar obilježje zaista postojalo, ali svima nam je poznat scenario kada zapne u administraciji Grada i Kantona.

Kakva šteta, zar ne?

17/11/2025

𝗭𝗘𝗟𝗘𝗡𝗜𝗟𝗢 𝗞𝗢𝗝𝗘 𝗣𝗥𝗞𝗢𝗦𝗜: 𝗟𝗘𝗞𝗖𝗜𝗝𝗔 𝗜𝗭 𝗔𝗦𝗔 𝗕𝗢𝗟𝗡𝗜𝗖𝗘

Sarajevo sve više tone u beton i sivilo, a mnogi se s nostalgijom pitaju zašto su dvorišta zapostavljena i zašto je nekada nezaobilazni simbol bosanskih avlija – tradicionalna živa ograda – nestao pod betonom i asfaltom.
U tom pejzažu, pažljivo uređeno zelenilo ispred ASA Bolnica u Novom Gradu postaje znak da još uvijek postoji svijest o ljepoti i zajedništvu koje priroda donosi.

Dok stojim pred bolnicom, gotovo mi je zastao dah. Usred haosa grada, potpuno odvojen od njegovog sivila, prostire se travnjak – smaragdno zelen, gust i uredno podšišan, kao da je prenesen iz nekog engleskog parka.
Sve ovo nije moglo biti slučajno!
Morala sam se raspitati i saznala da iza svake savršeno postavljene biljke u ovom vrtu, koji oplemenjuje urbani prostor općine, stoji Jasmin Lokvančić, diplomirani inženjer poljoprivrede i vlasnik firme Agro-Pruning
Ta kompanija već godinama oblikuje i održava zelene površine kroz mnoštvo realiziranih projekata u Novom Gradu – od privatnih klinika do kružnih tokova i trgovačkih centara – ali prostor ispred ASA Bolnice posebno ističe njihovu posvećenost detaljima.

Nisam mogla odoljeti, a da ne obiđem prostor oko bolnice.
Cijela površina prostire se na 1.457 kvadratnih metara.
Pod blagim novembarskim suncem pogled mi neprestano klizi s jedne strane na drugu.
Nizovi lovor-višnje čine gustu, postojanu ogradu oko kompleksa.
Stablo frimanovog javora već otkriva svoje vatrene nijanse. Tamne tise poziraju dostojanstveno. Posljednji put vidjela sam ih kao dijete, u jednoj mahali u starom dijelu grada. Rasle su pored kamenog zida, a mi, djeca, igrali smo se njihovim bobicama ne znajući da su otrovne – bile su nam samo sjajne, crvene kuglice iz nekog drugog svijeta. Tu su i lavande, različite tuje, ljetni jorgovan koji će na proljeće ponovo razbiti mirisom sav ovaj red i disciplinu, pa me još jednom podsjetiti na Čaršiju, na one zaboravljene bašte iza drvenih kapija. Sitan, ali prkosan, Euonymus Emerald’n Gold provlači se kroz zelenilo poput tajnog dragulja. Svaki njegov list razbija monotoniju i nosi priču o otpornosti, ljepoti i karakteru koji opstaje uprkos svemu.
Dok šetam stazama, primjećujem sitne detalje koji otkrivaju sav trud uložen u ovu površinu. Za mene je to mješavina ponosa i olakšanja – neko je ovdje zaista brinuo. Neko još uvijek cijeni ljepotu, zajedništvo i prirodu. Beton i asfalt nisu pobijedili – barem ne ovdje. Red još uvijek može postojati.
Travnjak je prozračen, grmovi oblikovani tako da izdrže zimu bez oštećenja. U zraku se osjeća miris zemlje i tiha sigurnost da će ovo zelenilo dočekati proljeće spremno. Ono se ovdje probija i diše – postojano, otporno, tiho, poput ponosne BiH koja, baš kao i priroda, uvijek pobjeđuje.
I vrtovi, baš kao i ljudi, moraju proći kroz zimu da bi ponovno procvjetali – a kad to učine, grad, barem ovdje, diše zelenilom.

Vlasnik Agro-Pruninga više mi je ispričao svojim radom nego riječima. Razumijem da mu je cilj bio jednostavan: da priroda ne zasjeni arhitekturu, nego da je oplemeni – da urbani prostor Novog Grada istovremeno odiše smirenošću i prestižom koji odražava ugled ASA kompanije.
Dok govori o uređenju ove površine, otkriva i one nevidljive detalje koje nikada ne bih primijetila da ne znam gdje da gledam. Priča o sistemu “kap po kap” koji hrani živu ogradu, o mikrokapilarnom navodnjavanju betonskih saksija ispred urgentnog centra, ali i o sistemu orošavanja travnjaka koji je, zasad, tek privremeno rješenje.
To rješenje je daleko od onih diskretnih, klasičnih prskalica kakve viđamo u evropskim gradovima. Naime, ovdje ih nema – zbog sedam odvojenih cjelina koje nemaju vlastiti vodovodni priključak, takav luksuz nije bilo moguće postaviti.
Iz ASA kompanije rekli su mi da su u uređenje prostora ispred bolnice uložili oko 30.000 KM bez PDV-a. Za taj novac, dakle, nisu dobili samo biljke, spremnike za kisik, sisteme navodnjavanja – dobili su i domišljatost, strpljenje i stručnost. Dobijena je profesionalnost Agro-Pruninga, koji se pobrinuo da zelenilo dobije sve što mu treba, čak i ondje gdje uslovi nisu bili na njihovoj strani.

Upravo u toj borbi između želje i mogućnosti vidljivo je koliko se razlikujemo od Evrope. Dok evropski gradovi svoje zelene površine tretiraju kao sastavni dio urbanog života – kao obavezu, a ne luksuz – kod nas se one još uvijek doživljavaju kao nešto sporedno.
“𝘎𝘳𝘢𝘥𝘯𝘫𝘢 𝘴𝘵𝘢𝘮𝘣𝘦𝘯𝘪𝘩 𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘢𝘵𝘢 𝘶 𝘴𝘢𝘮𝘰𝘮 𝘨𝘳𝘢𝘥𝘶 𝘫𝘦 𝘶 𝘦𝘬𝘴𝘱𝘢𝘯𝘻𝘪𝘫𝘪, 𝘢 𝘻𝘦𝘭𝘦𝘯𝘦 𝘱𝘰𝘷𝘳š𝘪𝘯𝘦 𝘯𝘦 𝘱𝘳𝘢𝘵𝘦 𝘵𝘦 𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘵𝘦. 𝘕𝘦𝘮𝘢𝘵𝘦 𝘻𝘦𝘭𝘦𝘯𝘶 𝘱𝘰𝘷𝘳š𝘪𝘯𝘶 𝘶𝘻 𝘴𝘢𝘮𝘪 𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘢𝘵 𝘨𝘥𝘫𝘦 𝘮𝘰ž𝘦𝘵𝘦 𝘪𝘻𝘢ć𝘪, 𝘴𝘷𝘦 𝘫𝘦 𝘰𝘬𝘰𝘷𝘢𝘯𝘰 𝘣𝘦𝘵𝘰𝘯𝘰𝘮. 𝘒𝘢𝘥𝘢 𝘣𝘶𝘥𝘦𝘮𝘰 𝘨𝘳𝘢𝘥𝘪𝘭𝘪 𝘻𝘢 𝘱𝘳𝘪𝘳𝘰𝘥𝘶, 𝘢 𝘯𝘦 𝘱𝘳𝘰𝘵𝘪𝘷 𝘯𝘫𝘦, 𝘪𝘮𝘢𝘵 ć𝘦𝘮𝘰 𝘶𝘳𝘦đ𝘦𝘯𝘦 𝘻𝘦𝘭𝘦𝘯𝘦 𝘱𝘰𝘷𝘳š𝘪𝘯𝘦 𝘰𝘬𝘰 𝘴𝘷𝘪𝘩 𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘢𝘵𝘢”, kaže Lokvančić.
Vrijednost ovog projekta ne mjeri se samo novcem! ASA je velika i uspješna kompanija i logično je da ovako značajan projekt za grad prati i vanjsko uređenje koje ga dodatno upotpunjuje.
Ali dok stojim ispred ove lijepe zelene površine, ne mogu izbjeći pitanje: je li stvarno problem novac ili nešto mnogo dublje – nedostatak sluha, pažnje, volje?
Je li zaista preskupo da i mali domaći biznisi angažiraju profesionalce da bi uredili prostor ispred svojih objekata?
Jer, sigurna sam da bi građani voljeli vidjeti više zelenila.
“𝘔𝘪𝘴𝘭𝘪𝘮 𝘥𝘢 𝘯𝘰𝘷𝘢𝘤 𝘯𝘪𝘫𝘦 𝘪 𝘯𝘦 𝘵𝘳𝘦𝘣𝘢 𝘣𝘪𝘵𝘪 𝘱𝘳𝘦𝘴𝘶𝘥𝘢𝘯 𝘧𝘢𝘬𝘵𝘰𝘳 𝘶 𝘶𝘳𝘦đ𝘦𝘯𝘫𝘶. 𝘔𝘰ž𝘦 𝘴𝘦, 𝘯𝘢 𝘱𝘳𝘪𝘮𝘫𝘦𝘳, 𝘶𝘳𝘦𝘥𝘪𝘵𝘪 𝘴𝘢𝘮𝘰 𝘵𝘳𝘢𝘷𝘯𝘫𝘢𝘬 𝘰𝘬𝘰 𝘰𝘣𝘫𝘦𝘬𝘵𝘢 𝘪 𝘳𝘦𝘥𝘰𝘷𝘯𝘰 𝘨𝘢 𝘯𝘫𝘦𝘨𝘰𝘷𝘢𝘵𝘪, š𝘵𝘰 𝘪𝘻𝘪𝘴𝘬𝘶𝘫𝘦 𝘮𝘪𝘯𝘪𝘮𝘢𝘭𝘯𝘢 𝘴𝘳𝘦𝘥𝘴𝘵𝘷𝘢, 𝘢 𝘱𝘰𝘴𝘭𝘰𝘥𝘢𝘷𝘢𝘤 𝘥𝘰𝘣𝘪𝘫𝘦 𝘱𝘰𝘵𝘱𝘶𝘯𝘰 𝘶𝘳𝘦đ𝘦𝘯 𝘱𝘳𝘰𝘴𝘵𝘰𝘳”, kaže Lokvančić.
Podsjetio me još jednom da priroda ne traži mnogo – samo pažnju i poštovanje.
“𝘕𝘦𝘬𝘢𝘥𝘢 𝘯𝘪 𝘴𝘢𝘮𝘪 𝘨𝘳𝘢đ𝘢𝘯𝘪 𝘯𝘪𝘴𝘶 𝘴𝘱𝘳𝘦𝘮𝘯𝘪 𝘻𝘢 𝘵𝘦 𝘱𝘰𝘷𝘳š𝘪𝘯𝘦, 𝘫𝘦𝘳 𝘵𝘰 𝘴𝘦 𝘮𝘰𝘳𝘢 𝘯𝘫𝘦𝘨𝘰𝘷𝘢𝘵𝘪 𝘪 𝘰𝘥𝘳ž𝘢𝘷𝘢𝘵𝘪. 𝘝𝘳𝘭𝘰 č𝘦𝘴𝘵𝘰 𝘯𝘪𝘴𝘮𝘰 𝘱𝘰𝘭𝘦𝘵𝘯𝘪 𝘥𝘢 𝘯𝘦𝘬𝘦 𝘴𝘵𝘷𝘢𝘳𝘪 𝘶𝘻𝘮𝘦𝘮𝘰 𝘶 𝘴𝘷𝘰𝘫𝘦 𝘳𝘶𝘬𝘦, 𝘫𝘦𝘳 𝘷𝘢𝘭𝘫𝘥𝘢 𝘵𝘰 𝘵𝘳𝘦𝘣𝘢 𝘯𝘦𝘬𝘰 𝘥𝘳𝘶𝘨𝘪”, dodaje on.
I zaista, dok stojim ispred bolnice, osjetim tihu ironiju: iz ASA kompanije priznaju da svakodnevno moraju podsjećati ljude tablama poput “Ne bacati smeće!”, “Ne hraniti ptice!”, “Psi ne ulaze!”.

Pitala sam Lokvančića i kako bi ocijenio gradska preduzeća od 0 do 10, kada je riječ o planiranju zelenih površina, posebno u općini Novi Grad. Odgovorio je: “6,5.”
“𝘋𝘰𝘣𝘳𝘰 𝘫𝘦, 𝘢𝘭𝘪 𝘯𝘪𝘫𝘦 𝘥𝘰𝘷𝘰𝘭𝘫𝘯𝘰”, dodaje. “𝘑𝘢𝘷𝘯𝘢 𝘱𝘳𝘦𝘥𝘶𝘻𝘦ć𝘢 𝘮𝘰𝘨𝘶 𝘱𝘢𝘳𝘪𝘳𝘢𝘵𝘪, 𝘫𝘦𝘳 𝘪𝘮𝘢𝘫𝘶 𝘴𝘵𝘳𝘶č𝘯𝘰 𝘰𝘴𝘰𝘣𝘭𝘫𝘦, 𝘮𝘦𝘩𝘢𝘯𝘪𝘻𝘢𝘤𝘪𝘫𝘶 𝘪 𝘳𝘢𝘥𝘯𝘶 𝘴𝘯𝘢𝘨𝘶, 𝘢𝘭𝘪 𝘯𝘦 𝘴𝘵𝘪ž𝘶, 𝘫𝘦𝘳 𝘴𝘶 𝘻𝘢𝘰𝘬𝘶𝘱𝘭𝘫𝘦𝘯𝘪 𝘰𝘥𝘳ž𝘢𝘷𝘢𝘯𝘫𝘦𝘮 𝘰𝘨𝘳𝘰𝘮𝘯𝘪𝘩 𝘨𝘳𝘢𝘥𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘱𝘰𝘷𝘳š𝘪𝘯𝘢 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘴𝘶 𝘪𝘮 𝘥𝘰𝘥𝘪𝘫𝘦𝘭𝘫𝘦𝘯𝘦.”
Tu je počela mala lekcija iz realnosti: najreprezentativnije površine često se kose trimerima, a u augustu trava se pokosi maksimalno nisko, pa je sunce spaljuje do korijena.
- Sitnice?
- Ne.
To su greške koje cijeli grad čine sivim i hladnim. Niko ih ne primijeti dok hoda ulicom, izgubljen u telefonima i navikama – ali ih osjeti.
Mi, dakle, vapimo za uređenjem, a kad ono stigne, često stojimo pred njim kao turisti pred svjetskom atrakcijom – s očima širom otvorenim, ali srcem na pauzi. Znamo li uopće cijeniti ono što nam je pred nosom?

Stare Sarajlije pričaju kako su dvorišta i male bašte nekad bila njihovo carstvo. Ljudi su imali drugačiji odnos prema biljkama – bio je to ritam života, a ne luksuz za Instagram.
Koliko od te strpljive pažnje i ljubavi prema biljkama još uvijek nosimo u sebi?

Recite vi meni…