07/06/2026
Bilo jednom, nije davno, u selu Gračanica negdje kod Doboja, živio Avdo Mehmedović. Siromašan k'o crkveni miš, ali pošten i vrijedan. Oženi se Fadilom, kćerkom Muje Halilovića, čija je kuća bila na glasu – i po ljepoti djevojaka i po inatu.
Svadba prođe, medeni mjesec još miriše na basame, kad Avdo reče Fadili:
"Dušo, nemere se živjet od ljubavi . Idem ja u Njemačku, trbuhom za kruhom. Za godinu dana eto me, ni dan prije ni dan poslije. Čuvaj kuću i obraz."
I ode Avdo na bauštelu u Minhen. Fadila osta sama u kući s Avdinom nanom Zlatom, starom k'o paučak, ali oštrom na jeziku.
Fadila svako jutro na pijacu u Gračanicu. Pazaruje luk, krompir, da se ima šta spremit' nani. Na istoj toj pijaci svako jutro parkira se crni Mercedes, blješti k'o da je od zlata saliven. Iz njega izlazi hadžija Sulejman Bećirović, udovac, bogat k'o beg, a sam k'o panj. Fabrike po Tuzli, stanovi po Sarajevu, a u srcu pustoš.
Vidi Sulejman Fadilu – mlada, stidna, u dimijama, nosi ceker težak k'o grijeh. Jedno jutro spusti prozor:
"Fadila, bona, haj' da te povezem. Što ćeš se mučit' pješke uz onoliku uzbrdicu do Mehmedovića?"
"Ma jok, hadžija, hvala. Navikla sam ja", odgovori Fadila i obori pogled.
Ali Sulejman uporan. Sutra opet, prekosutra opet. Mic po mic, Fadila poče ulazit' u auto. Prvo do kapije, pa do kuće, pa na kahvu. Nana Zlata nešto gunđala, ali stara, ne izlazi iz kuće, ne vidi
Nastavak u komentaru...👇