31/03/2025
Križ posut cvijećem
„Krist je jednom svetoj Margareti pokazao križ posut cvijećem. Poučio ju je da će cvijeće otpasti, a trnje ostati. To je neminovna logika pravog duhovnog života“- zastala je Tereza i promišljala o upravo pročitanim riječima iz životopisa sv. Margarete.
Križ je posut cvijećem. Cvijeće će otpasti, a trnje ostati. To je neminovna logika pravog duhovnog života. Što to znači? Kako to?- pitala se?
Tereza je sjedila u svom naslonjaču i pogledala prema cvjetnjaku u kojem su cvale ruže. Bile su to ruže koje je voljela, o njima se brinula, bile su tako lijepe, raznih boja, a ono u čemu je osobito uživala bio je njihov miris. Ponekad je provodila vrijeme u tišini, odmarala svoje oči promatrajući ljepotu ruža dok je upijala njihov miris s kojim je sladila dušu. U jesen, kada će doći magla i hladnije vrijeme, latice s ruža će otpasti i ostati će samo trnje. Da, to je istina. Ali kakve to ima veze s našim duhovnim životom? – razmišljala je Tereza.
Ruže su lijepe, mame naše oči ljepotom, opijaju nas svojim mirisom. Što je to što čovjeka privlači, kakvu to ljepotu čovjek svojim radom želi posjedovati i postići? Bogatstvo, novac, velika kuća, bolji auto, vikendica na moru, dobro plaćen posao, karijera, tjelesni užitak i zadovoljstvo. To je ono ljudsko, ono što svi želimo, ono čemu težimo, to je ono što privlači našu pažnju i pogled, poput lijepe ruže. Želimo pronaći sreću i živjeti zadovoljan i ispunjen život u posjedovanju materijalnog bogatstva. Ali zar to nije ono što nas udaljuje od duhovne, nevidljive stvarnosti, od prikupljanja duhovnog blaga za nebo?- pitala se Tereza.
U životu čovjek prolazi i kroz iskušenja, trpljenja, bolesti, poniženja, nosi vidljive i nevidljive križeve, prolazi razne situacije koje mijenjaju pogled na svijet, na život, oblikuju nam dušu i srce. Zemaljsko bogatstvo privlači nas svojom ljepotom i sjajem poput ruže. Što ga više posjedujemo želimo ga još više, postajemo oholi i sebični. Kroz oskudice, siromaštvo, kroz osjećaj nemoći, kroz shvaćanje svoje malenosti stječemo mudrost, životno iskustvo, znanje, poniznost….
Tereza je svoj život posvetila svome suprugu i djeci. Brinula se za njih, davala im sebe, svoje vrijeme, služila im. Kroz taj križ služenja oslobodila se sebičnosti, naučila živjeti, biti i postojati za druge. I nije joj žao za uložen trud i napor, jer to su bližnji koje ljubi bezuvjetno, a svi smo stvoreni za ljubav.
Patila je i trpjela i zbog tjelesne boli. Križ je to koji je zajedno s njom nosio i njezin suprug i djeca. Kada su bili bolesni njezin suprug ili djeca, Tereza nije osjećala njihove fizičke boli, ali je bila opterećena njihovim križem bolesti i nosila ga je zajedno s njima. To je neizbježno kada živiš u zajedništvu s drugima. Kada zbog ljubavi kojom ih ljubiš strepiš i strahuješ za njih i njihovo zdravlje. Sve su to križevi koji te potiču na iskrenu molitvu koja izlazi iz srca. A molitva iz iskrenog srca uvijek je prije ili kasnije uslišana. Molitva zbog ljubavi, kada iskreno, iz srca moliš za ljubljene, srce kameno pretvara u srca od krvi i mesa, pretvara u srce koje suosjeća s drugima u njihovim bolima i patnjama.
Sjeća se Tereza i proživljenih optužbi da je kriva i kada to nije bila. Nakon nekog vremena shvatila je da nije potrebno braniti se i raspravljati, već je bolje šutjeti i trpjeti krivu osudu. Križ je to po kojem postajemo sličniji Kristu. I njega su krivo optuživali, a on nije otvarao svoja usta, već je šutio. Kada nije šutjela uvijek je dolazilo do svađe. I nije krivnju tražile u drugome, već je uvijek krivnju tražila u sebi iako je bila nedužna. Pitala se zašto nije postupila po Isusovom primjeru i šutjela. O, kako bi veliku vrijednost to njezino trpljenje zbog krive osude imalo u Božjim očima. Ali ne, ona se je branila. I tako je s vremenom shvatila da je u tom iskušenju do izražaja dolazila njezina slabost. Tražila je razlog otkuda i zašto potreba za obranom. Zašto nije mogla prešutjeti i prihvatiti krivu osudu. Svaki takav pad vodio ju je u poniznost i prepoznavanje vlastitog nedostatka.
Trpjela je i zbog zlih jezika, ogovaranja i širenje raznih neistina o sebi. Ispočetka ju je to jako uznemiravalo, ljutilo i brinulo. Ali s vremenom je naučila takav govor o sebi ignorirati, a to najviše smeta tvojeg neprijatelja. Kroz ovaj križ shvatila je da nije važno što drugi misle da znaju o tebi i što govore o tebi, način na koji te vide. Jedino je važno što o tebi misli Bog. On jedini poznaje tvoje srce, misli i naume, jedini vidi i poznaje tvoja djela i zato samo On može pravedno suditi. To zlo niti nisu učinili samo tebi, već su ga učinili i Bogu. Kroz životno iskustvo shvatiš što znači „ono što učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste“.
I kada te stigne jesen života i s njom starost, slabost, nemoć, sve ono što te nekada privlačilo svojom ljepotom, sve vezano za ovozemaljski materijalni svijet, tjelesni užitak, sva zadovoljstva, gube svoju vrijednost. Netko to shvati prije, netko kasnije.
I tako je Tereza shvatila da mnogo toga što joj se činilo važnim, zbog čega se znala naljutiti kao da je smak svijeta, ustvari uopće nije bilo važno, već su sve to bile nevažne sitnice. Jedino je važna tvoja duša, njezina čistoća i tvoj Bog. U jesen života, kada cvijeće otpadne, ostane samo vrijednost proživljenih križeva koje si nosio sam, koje si pomogao nositi drugima, i ljubav koju si davao i kojom si ljubio i služio.
Da, to su duhovne vrijednosti, neminovna logika pravoga duhovnoga života, duhovno blago koje ćeš jednom donijeti pred Boga. Predivne ruže koje te mame i privlače, za koje se boriš u životu ostaju ovdje na zemlji, a križevi i trnje vode te u život. I kako molimo u 14. postaji križnog p**a –„ I tebe će jednom položiti u grob. Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela, da tako ustane slavno na vječni život.“ – Tako neka bude. Amen! -završila je svoje promišljanje Tereza. (31.3.2025. t.h.)
