05/09/2026
Petrinja je šutjela.
Dok je Hrvatska hodala za Liku Petrinja je, šutjela.
I možda je upravo ta šutnja ono o čemu bismo trebali razgovarati.
U Zagrebu se, kao što i sami sad već znate, okupio velik broj građana na prosvjedu „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“, tražeći odgovornost države, odnosno HDZ-a, zbog problema s desecima tisuća tona nezakonito odloženog otpada na području Gospića. Na prosvjed su organizirano dolazili građani iz Like, ali i iz svih drugih dijelova Hrvatske.
O prosvjedu se danima govorilo.
Pozivalo se građane da dođu.
Organizirali su se autobusi.
Javljale su se udruge, sindikati, javne osobe, političke stranke.
Problem Like postao je nacionalni problem.
I to je dobro.
Jer kada je ugrožen okoliš, zdravlje ljudi i budućnost jednog kraja, solidarnost ne bi smjela poznavati granice.
Ali pogledamo li posljednje dane i tjedne našeg grada, teško je ne primijetiti nešto drugo.
Petrinja se nije pretjerano uzbudila.
Nije bilo ozbiljnog organiziranog poziva Petrinjcima da podrže svoje susjede iz Like.
Nije bilo masovnog dijeljenja poziva.
Nije bilo vidljive kampanje lokalnih medija i portala, udruga i političkih aktera, naravno čast izuzecima.
Nije bilo osjećaja da Petrinja razumije da je ono što se danas događa u Lici i njezina priča.
A trebala bi je razumjeti bolje od mnogih drugih.
Jer Petrinja zna što znači kada država zakaže.
Petrinja zna što znači čekati.
Zna što znači godinama slušati obećanja.
Zna kako izgleda kada problem jednog grada s vremenom postane tek još jedna vijest koju javnost prestane primjećivati.
Šest godina nakon razornog potresa, Petrinja još uvijek živi s posljedicama katastrofe. Obnova nije završena, mnogi građani i dalje čekaju trajna rješenja, a život s posljedicama potresa postao je, nažalost, dio petrinjske svakodnevice.
Zato je ova šutnja posebno zanimljiva.
Jer ako smo mi očekivali da drugi budu solidarni s Petrinjom, zar ne bismo trebali biti solidarni kada se problem dogodi drugome?
Ako smo govorili da Hrvatska ne smije zaboraviti Petrinju, a zabravili su je i nakon Domovinskog rata, kako onda možemo tako lako prešutjeti Liku?
Gdje su bili oni koji svakodnevno govore o zajedništvu, domoljublju i pripadanju istom kraju?
Gdje su bile gradske institucije, mnogobrojne udruge, javne osobe i svi oni koji su posljednjih godina s pravom tražili da se čuje glas Petrinje?
Jer pitanje zaštite okoliša nije stranačko pitanje.
Pitanje zdravlja ljudi nije stranačko pitanje.
Pitanje toga hoće li država zaštititi svoj narod nije stranačko pitanje.
A ako danas šutimo zato što problem nije u našem dvorištu, sutra možda nećemo imati pravo tražiti od drugih da govore kada problem bude ponovno u našem.
Petrinja je nakon potresa tražila da Hrvatska ne zaboravi.
Lika danas traži isto.
I zato ovo nije priča o tome tko je politički u pravu.
Ovo je priča o solidarnosti.
O tome jesmo li spremni stati uz ljude iz drugog hrvatskog kraja onda kada njihov problem nije naš. Kada, zasad, još uvijek ne truju nas i našu djecu. Valjda.
Jer lako je tražiti zajedništvo kada nama treba.
Teže ga je pokazati kada pomoć treba netko drugi.
Jučer je Hrvatska hodala za Liku.
A Petrinja?
Petrinja je uglavnom šutjela. Zašto?
Možda je upravo to pitanje koje bismo si kao Petrinjke i Petrinjci trebali postaviti.
Jer..."Kad smeće vlada, otpad postaje krajolik".
