15/12/2025
Postoji romantična predodžba o potpunoj, bezrezervnoj predaji. Mislimo da je davanje sve svoje duše u neku vezu, posao ili prijateljstvo ultimativni dokaz vrijednosti i ljubavi. To je ideja koja nam se usađuje u filmovima i pjesmama: Samo ako se potpuno izložiš i ne čuvaš ništa za sebe, postići ćeš pravu sreću i ispunjenje.
No, realnost je često brutalnija i tiša. Ironično, nerijetko se dogodi da upravo oni koji ulože svu svoju dušu na kraju ostanu sami.
Zašto se to događa?
Prvo, jer je davanje svega iscrpljujuće za obje strane. Osoba koja daje sto posto svoje energije, emocija i vremena, postepeno se prazni. To nije održiv model. Ta predanost prelazi u žrtvu, a žrtva stvara dug. Ako ste vi uvijek nosilac, vi ste onaj koji uvijek izvlači, vi ste onaj koji rješava, na kraju vas vide samo kao funkciju, a ne kao partnera. Drugi se naviknu na to da ste vi izvor bez dna, a kada se taj izvor počne sušiti, ne znaju kako odgovoriti.
Drugo, jer prevelika predanost stvara neravnotežu. Kada jedna osoba uloži svu svoju dušu, ona nehotice stvara pritisak na drugu stranu da uzvrati jednako intenzivno. Malo je ljudi spremno ili sposobno živjeti na toj razini stalnog emocionalnog intenziteta. Taj pritisak često odbija, guši, ili pak tjera drugu osobu da se povuče kako bi sačuvala vlastiti prostor. Paradoksalno, vaša neizmjerna želja da budete povezani tjera druge od vas.
Treće, jer samoljublje prestaje postojati. Kada svu svoju dušu uložite izvan sebe, vi nemate više ništa unutra. Vaš identitet se stopi s objektom vaše predanosti bilo to djelo, veza ili osoba. A kad taj objekt nestane, kad vas razočara ili jednostavno ode, vi ste prazni. Ostajete sami ne samo u fizičkom smislu, već i bez unutarnjeg temelja, jer ste sve temelje premjestili drugima.
Biti ranjiv i predan je prekrasno, ali postoji ključna razlika između dijeljenja svoje duše i predaje svoje duše.
Dijeliti znači nuditi. Predati znači isporučiti bez zadrške.
Pravi put ka trajnoj povezanosti i sreći leži u zadržavanju jezgre. Moramo uložiti veliki dio sebe, ali istovremeno moramo ljubomorno čuvati vlastiti unutarnji prostor, vlastite snove i vlastiti mir. Jer samo iz tog mjesta cjelovitosti, a ne praznine, možemo uistinu istinski davati bez očekivanja duga i bez straha od potpunog nestanka.
Ne dozvolite da vaša najveća vrlina sposobnost duboke predanosti – postane razlog vaše najveće samoće. Naučite davati s mudrošću i mjerom.
Sandra Marković