30/09/2025
Ovo smo ljeto Roba i ja upali u nenadanu avanturu s kajakom kroz Kanjon Zrmanje 🛶
Plan kajakarenja prema uputi lokalaca bio je spust od oko sat i pol vremena - od Obrovca sve do ušća gdje se rijeka uljeva u more....
Od samog početka, stvari su krenulo naopako...
Iako je pretpostavka bila da vesla nećemo "skoro" ni koristiti jer, naravno, rijeka teče od izvora prema moru...
Vjetar je gurao površinu rijeke u suprotnom smjeru, a strujanje nadolazeće morske plime cijeli riječni volumen prema izvoru.
Jao. Nakon prvih sat vremena pogledali smo na mapu s nadom prelaska barem polovice. Pogađate?
Nismo prešli ni prvu petinu!
Tekućina koju smo ponijeli, rapidno je opadala ( tekućina - čitaj boca vode i dve pive )
Krećemo stopirati brodove kako bi nam udijelili koju limenku ili nadodali vode.
Zavoj iza zavoja, klif iza klifa, uskoro ćemo vidjeti more!
Umalo.. ali dvije barke su se zaustavile vidjevši naše muke i udijelile nam zamrznutu limeknu 🤤
Polako se spuštalo sunce, a mi smo jedva dogurali do polovice 😅
Gle - naprijed je teško, a za nazad možda jos i teže
Tako smo znojavi i umorni stigli i do trenutka u kojemu se odvila ova, možda najdraža snimka ovoga ljeta - kada sam bez senzora i poprilično samouvjereno kružio bespilotnom letjelicom oko izbezumljenog para na plovilu.
Vozim tako uvjereno među klifovima kroz kanjon. I naravno, kada sam pomislio da se "nadam se" ništa neće desiti - desilo se! I vozeći unatrag pogodio sam dronom stijenu, kamera je zavrludala, a dron se srušio negdje među kamenjem 🫢
Znao sam! Da sam ga izgubio, osim ako se "free solo" ne popnem po skoro vertikalnim stijenama i suludom srećom ne naletim baš na njega...
Kanjon rijeke Zrmanje na nekim mjestima doseže visinu i do 200 metara! Kul..
I tako, dok me Roba proklinjao, ja sam se verao kao koza po kamenjaru razmišljajući u sebi - dali je ovo stvarno vrijedno ovakvog rizika.
I bilo je, onoga trenutka kada sam začuo beep beep zvuk, kao izgubljeno dijete što traži mamu u šumi - evo me, dolazim 🤣
Dron je nepokretno ležao na rubu stijene.
A što se tiče silaska, to je bila sasvim nova avantura.
Roba mi je doviknuo: " Ako se satareš po stijenama, ja ću te osobno dokrajčiti!"
Ovo me motiviralo da do kajaka stignem bez ogrebotine 💪
Tako smo izveli misiju spašavanja drona, sada je trebalo još samo spasiti nas.
Mrak se polako spuštao nad horizont, ili ono što je bilo vidljivo od horizonta jer smo i dalje veslali kroz kanjon.
Nakon puna četiri sata, napokon smo ugledali more.
I onda se desila avantura za kraj - tamo gdje nas je trebala pokupiti moja mama s autom i kajak ukrcati u bunker, dočekala nas je prazna riva.
Negdje "Bogu iza tregera" u nekoj šumi do koje je vodila makadamska cesta - nije ni čudo što je nema!
Dali da se vratimo natrag ili da veslamo do prvoga sela kilometrima u daljini?
I tako izmoreni, mi se deremo i zapomažemo, a kao vila na bijelom konju, mama dolazi na SUP - u veslajući iz druge uvale.
Bilo smo spašeni.
🇭🇷