22/07/2024
KAMPIRANJE - 1. dio
„A što misliš da odemo kampirati?“, radosno upita supruga, vjerojatno potaknuta nekim oglasom koji se pojavio između apartmana i hotela gdje je pokušala pronaći povoljan smještaj za ljetovanje.
„Ha! Misliš da smo mi… taj tip?“, oprezno sam upitao, ni nakon toliko godina braka ne znajući izaziva li moju muškost, nedokazanu baš u svim životnim situacijama ili pak moj više p**a dokazani nedostatak humora.
„Pa vrijedi probati… ne mogu valjda griješiti svi ti Slovenci, Nijemci, Austrijanci.“
Usprkos mnogim dokazima o hvalevrijednostima i kvalitetama mnogih stereotipa navedenih nacija koje su uključivale radišnost, liberalnost, tehničku preciznost, ni jedan od tih meni nije uključivao, ovako na prvu, veliku kreativnost, kako u primjerice glazbi, frizurama pa tako nisam mogao procijeniti niti maštovitost u korištenju godišnjeg odmora.
Nisam bio zaintrigiran na prvu, ali ženine izazove nikad nisam znao izbjeći.
„Što smo mi lošiji od njih? E pa nismo! Slovenci su i tako sigurno pola Nijemci ili Austrijanci, pa kampiraju radi toga, a druga polovica su k'o mi, pa samo imitiraju prvu polovicu. Ako mogu oni, možemo i mi“
„Znači, možemo i mi probati… jel, kampirati?“
Ipak je to bio test moje odlučnosti, a bilo je sve izglednije, bit će i moje muškosti. Odlukom, ali bojao sam se, još više i provedbom.
„Idemo! Odluka je pala“, udario sam imaginarno šakom po stolu, kao da je to od početka moja ideja i kao da sam sam bez pomoći i jedne Šerpe nosao šator i svu alpinističku opremu bar do baznih kampova Mount Everesta i Annapurne.
„Djeco!“, zazvao sam. „Djeeecooo!“
„Djeco, dođite ovdje istog trena“, supruga je zazvala tiše, ali tonom koji je ipak prizvao bestjelesne utvare naše djece kakvi su postali otkako je završila škola, ostavivši od mog autoriteta granično dovoljno da im uspijem ispričati instant odluku koju smo donijeli kao roditelji.
Nezainteresiranost i nevoljkost su se u razgovoru izmjenjivali u fazama, ali odluka je pala uz zaključak da nismo imali ni najmanje informacija što sve treba nabaviti i kako zapravo kampiranje izgleda.
Otišli smo na forume i društvene grupe, napravili popis s kojim smo otišli u trgovinu kamp opreme. Tamo smo, po savjetima prodavača, kupili potpuno sve drugačije od onog što smo naumili, potrošili toliko novaca da smo si već s tim mogli priuštiti put u daleki hotel sa sedam zvjezdica i zasigurno pokoju masažu sa sretnim završetkom.
„Ne brini“, uvjeravao sam suprugu, „očito nam to sve treba i ta oprema će trajati godinama. Kad djeca odu jednog dana, uživat ćemo u naturalističkim kampovima, goli kao od majke rođeni, slobodnih tijela i duha! Odsad smo – kamperi!“
Sva ta oprema uključivala je sve dovoljno za život i u stanu i već prilikom same kupovine javile su mi se određene sumnje u naše naume.
Tješilo me što ću se nakon ovog prvobitnog napora istraživanja, kupovine, prijevoza do doma, skladištenja u šupu kod susjeda – jer u mojoj nije bilo dovoljno mjesta, odmoriti u kampu kad napokon dođemo. Što ćemo odahnuti pod krošnjama drveća od svakodnevnog stavljanja suđa i veša u predviđene perilice, usisavanja, prigovaranja djeci što vise na mobitelima, čišćenja stana, planiranja obroka. Što neću imati signala pa me nitko neće moći dobiti – jer, napokon, u šumi smo. Ograđenoj i uređenoj, s ponekim „parceliziranim“ dijelovima, ali ipak – šumi, prirodi, od koje smo se toliko odmaknuli, a sad ćemo se vratiti na mala, ali važna vrata.
Kao da smo kao obitelj u prošlosti obišli sve važnije planinske vrhove sadašnje i bivše države.
Tako smo istražili fotografije različitih kampova i pronašli onaj koji se činio da ponudom odgovara i nama i djeci. Nazvali smo i dobili informacije da dosad nije bilo velike gužve, da uvijek postoje i „neparcelizirani“ dijelovi šume u koje smjeste goste ako nema parcela, ali da svakako savjetuju da se javimo prije i provjerimo dostupnost.
Nismo se javili prije, jer smo zaključili da bi to smanjilo spontanost trenutka.
(drugi dio - nadam se sutra)
