26/07/2025
Na 30. obljetnicu Oluje, najavljuje se vojni mimohod u Zagrebu.
I ne bi to bio problem – neka se slavi.
Zaslužili su naši branitelji, naši poginuli, naša vojska.
Ali kad čujem da će na mimohodu marširati i “savezničke vojske”, digne mi se želudac.
Kakvi saveznici?
Oni što su nam 1991. nametnuli embargo na oružje dok su naši gradovi gorjeli i ljudi ginuli bez metka u pušci?
Oni što su sjedili u Bruxellesu, Londonu i Washingtonu, govorili o “međunarodnom pravu” i “neutralnosti”, dok su tenkovi JNA razarali Vukovar, dok su djeca ginula u Slavoniji i Dalmaciji?
Oni koji su nas gledali kako padamo, i branili nam da se branimo?
To nisu saveznici.
Cijeli taj zapadni “savez” – NATO, EU, UN – tada nas je ostavio na cjedilu.
A sad se dolaze šepuriti, 30 godina poslije, pod našim barjakom, na našoj obljetnici, kao da su bili uz nas kad je gorjelo?
Nisu.
Bili su daleko, hladni, iznad nas.
Neki su čak i navijali da nestanemo.
A tko je bio uz nas?
Tko nam je slao ono što nismo smjeli ni platiti, ni tražiti javno?
Rusi.
Da, u vrijeme kad smo bili ogoljeni i izolirani, Rusi su nam poslali oružje.
Preko posrednika, preko kontakata koji su riskirali glave.
Dok su drugi pisali priopćenja, oni su slali puške, zolje, streljivo.
I da – poslali su nam S-300.
Možda nije bio aktiviran, možda nikad službeno priznat, ali bio je tu. I Beograd je znao. I NATO je znao.
I zato su pazili. Jer više nismo bili nenaoružani seljaci.
Bili smo vojska.
Danas, 30 godina kasnije, zovemo vojske tih istih zemalja koje su nas onda ostavile da umremo – da nam marširaju po mimohodu?
To nije proslava pobjede.
To je poniženje istine.
Ne dolaze oni da nas počaste.
Dolaze da nas preoblikuju. Da napišu povijest po svojoj mjeri.
Da isperu vlastitu sramotu.
Ali neka znaju – mi nismo zaboravili.
Mi znamo tko nam je bio uz rame. I tko nam je okrenuo leđa.
I tko sad ima obraza doći glumiti prijatelja.
Saveznike smo imali – u narodu, u braniteljima, u pokojnicima.
A njih nismo zvali. Oni su došli sami. I nisu nikad otišli.
