Druga priča Dizajn i knjige

02/12/2024

13/05/2024

PJESMA ZA NANU / June Jordan
Što nam je činiti
kada više ne bude nikoga
za ubiti?

40 000 galona nafte kulja
u ocean
Ali ja
sjedim na vrhu planine okrenute
Pacifiku
pregledavam cvijeće
kalifornijske makove narančaste
pri susretu s vrućinom
i pitam se
gdje su Indijanci?

cijeli teritorij razdužen u filmskim vrpcama
cijela ova kaubojska zemlja iz sage:
niti

jedan jedini
Indijanac na vidiku

40 000 galona zgušnjava se u otrov
u najdubljim kolijevkama mora
svaki sat

40 000 galona nafte
dok
međunarodni eksperti
dok
novi zagađivači
gutaju neprevaziđene dubine
još uvijek:

nigdje Indijanaca

Trudim se gledati svuda oko mene
iza vegetacije iza makova i dalje od litice
koja mi daje opširiti Tihi ocean
vidim da ne sumnja ništa
naivan do trivijalnog
svojom vrlinom opstanka u beskrajnom

Ja sam žena koja traži svoje divlje ja
čak i ako je ukleto

Gdje su Indijanci?

Nos vrane
Mali medvjed
Nježna djevojka
Crni los
Lisičji trbuh

ljudi svetih stabala
i rijeka dragocjenih zvijezda koji su imali
drevnih priča za svaku noć

kako vas možemo slijediti?

pahulje
snijega
u svjetlu logorske vatre
i bizoni kao braća
ljudskoj vrsti

kako se možemo u to uklopiti?
Našli su je licem prema zemlji
a trebala je plesati
uz bubnjeve sjena
praćena od pokornih ptica
u tihom letu
Našli su joj tijelo očuvano
čarolija njene duše slomljena
okovima leda
leda za koji moj život gori
uništiti ga

Anna Mae Pictou Aquash
usmrćena na Stazi pogaženih dogovora
metak usađen u njen mozak / ruke
i vrhovi pristiju
otkinuti

koja je osvojila jedini mir
koje se ne može prenijeti
od usta do usta

Sjećanje se treba oslanjati
na pukotine od uboda u kostima
osobe u odbačenom užasu
u odgurnutoj boli
kao kad zovem i tražim svoje lice
među kovanicama ranjenih
razbacujem ih oko sebe
ili potpuno raspirujem
legende o Geronimu
o Pocahontas
koja sada čuči
u pješačkoj zoni unutar grobnice
svih mojih vjerovanja

kao kada te osjećam izoliranu
unutar sve te neutažive gladi drveća
skriven
drhtavi ugarak toliko dugo nezbrinut
od plamena
kao da prihvatim svoju sestru kao mrtvu
kada bi trebalo biti
nešto tekuće svetosti
od duhova omotanih oko svijeta
iskupljenih od žena
koja šapuće pričest

Nalazim svoj put prateći tvoju kralježnicu

Tvoje srce neodjeljivo je od moje stvarne želje
mi
privukli smo mjesecu u večer
gdje ti kažeš: "Ne,
neću pustiti
tvoju ruku."

Sada ja ronim kako bi me plima odnijela bilo kuda

Ispod
meki otpadi Pacifika
ljubičasti opasač planete
nepromočiv

Prošle je godine Južnoafričko ministarstvo pravde
opisalo protuvladine nemire kao dio svijetom
raširenog trenda upravljanog prema
slomu etabliranih političkih i kulturnih
uzusa

Daj bože da je u pravu.

*s engleskog preveo Tomica Bajsić

**June Jordan (1936. -2002.), umjetnica, pjesnikinja i esejistica rođena je u newyorškoj četvrti u Harlemu.
Njezini su roditelji u SAD došli kao imigranti s Jamajke.

Rasizam i društvena nepravda koju je proživljavala privukli su je još u rano doba socijalnoj kritici i prometnuli u vizionarku ljudske solidarnosti.
Dok se školovala na Bernard Collegeu, udala se za Michaela Meyera, bijeloga studenta s kojim je imala svoje jedino dijete, Christophera Davida Meyera.
U pedesetima je još bilo teško nositi se sa zakonima i predrasudama u međurasnom braku, tako da se teret društvene klime prelomio preko njezinih leđa, što je rezultirao razvodom.
Ostala je samohrana majka još dok je studirala dizajn na arhitekturi, gdje je radila sa znamenitim arhitektom Buckminsterom Fullerom.
Godinu dana nakon razvoda pogodila ju je tragedija – 1966. majka joj je počinila samoubojstvo.
Sljedeće godine June počinje svoju učiteljsku karijeru na City Collegeu u New Yorku.
Nakon još nekoliko profesura na raznim učilištima u zemlji 1989. je primljena na Sveučilište Berkeley, kao profesorica afroameričkih studija.
Objavila je više od dvadeset knjiga i potkraj prošlog stoljeća etablirana je kao najsnažnija literarna figura Sjeverne Amerike, jer sve su njene pjesme, čak i one ljubavne, angažirane, neustrašive, i kad je vođena žudnjom, i kad sabire užase tekućeg svijeta.

Djela:
Who Look at Me (1969, poezija)
Some Changes (1971, poezija)
His Own Where (1971, roman)
Things That I Do in the Dark (1977, poezija)
Civil Wars (1981, eseji)
Living Room (1985, poezija)
On Call (1985, eseji)
Naming Our Destiny (1989, poezija)
Poetic Justice (1991, poezija)
Technical Difficulties (1992, eseji)
Some of Us Did Not Die: New and Selected Essays of June Jordan (2002, eseji)

18/12/2023

Many of you ask us what the daily activities of the inhabitants of the Amazon are, and what tasks are performed by the men and women

21/11/2023

This poem, by Seamus Heaney, captures the very spirit of childhood. 

We are thinking of children all over the world today on World Children’s Day. 

World Children’s Day takes place every year on the 20th of November to highlight children’s rights and helping children everywhere claim them. 

19/05/2023

Predstavljanje knjige Republike, Nathalie Handal
Srijeda, 24. svibnja u 18 i 30 sati u knjižnici Marije Jurić Zagorke
Uz autoricu Nathalie Handal sudjeluju Dean Trdak i Damir Šodan, a moderira Tomica Bajsić
Glazba: Nina Bajsić
Dobrodošli!

O knjizi
Republike su zapanjujuće djelo. U njemu se jasno i glasno vidi rukopis Nathalie Handal. To je jedna od najoriginalnijih knjiga koju sam pročitala a koju je napisala
jedna od najraznovrsnijih autorica današnjice. — Patricia Smith
‘Blic reportaže’ Nathalie Handal pružaju nam nove načine shvaćanja poezije i novinarskog bilježenja zbilje. Prekrasno.
—Warscapes
Nathalie Handal je jedinstvena pojava: međunarodna nomatkinja koja istražuje najdublje zakutke sebstva i u svojoj genijalnosti omogućuje svim glasovima da se čuju, koliko god oni bili disonantni. Njezina je poezija iznimno originalna i neumoljiva.
—Lorraine Adams
Republike su sjajno novo djelo, književni doseg kakav još nismo vidjeli: snažno, mučno, a na trenutke i užasavajuće, iako je njegova forma paradoksalno svježa, zavodljiva i originalna. Zaobilazeći sažaljenje, bol se preobražava u jezik kojim Handal vrsno barata. Poput Alice Walker, Paula Celana, Johna Hersheya i Carolyn Forché, ona bilježi ono najgore što pruža čovječanstvo i nekako to pretvara u umjetnost. —Sapphire
Idući Césaireovim stopama, Handal brusi riječi i priziva ništavilo. Njezine su pjesme čin gledanja u ono što je teško gledati. Dugo će mi u sjećanju ostati ove guste male tvorevine pune vizije i ljubavi. U njima je mnogo teških istina, stvari dovedenih do krajnosti, a koje nas ipak ne ostavljaju bez utjehe.
—Teju Cole

NATHALIE HANDAL odrasla je u Latinskoj Americi, Francuskoj i na Bliskom istoku, a obrazovala se u Aziji, Sjedinjenim Državama i Ujedinjenoj Kraljevini. Claire Messud piše: Nathalie Handal „rasvjetljava bujnost i čežnju iskorijenjenosti — suvremeni Orfej.” Među njezinim najnovijim knjigama nalaze se zbirka pjesama u prozi Republike, dobitnica nagrade Virginia Faulkner za izvrsnost u pisanju i Američko-arapske književne nagrade; od kritike hvaljena zbirka Pjesnik u Andaluziji i Ljubav i čudni konji, dobitnice Zlatne medalje nezavisnih izdavača. Napisala je osam drama, uredila dvije antologije, a njezine pjesme, eseji i književno novinarstvo objavljeni su u časopisima i novinama kao što su Vanity Fair, Guernica Magazine, The Guardian, The New York Times, The Nation, The Irish Times. Handal je, između ostalih, i dobitnica nagrada Zaklade PEN, Zaklade Lannan, Centro Andaluz de las Letras i Fondazione di Venezia. Zahvaljujući svom radu doprla je do globalne publike. Predaje na Sveučilištu Columbia i piše putopisnu kolumnu „Grad i pisac” za časopis Words without Borders.