07/08/2026
On se pomakao nešto bliže; žilice su mu na licu bolno zatitrale; problijedio je kao i ona na odru. I njegove se usne počeše micati.
Ne bih rekao, da riječi i izgovara. Plamenovi dviju svijeća pokraj njegovih ustiju ne trepeću. Usnice se miču, ali usta se ne otvaraju, a njegovo omršavljelo grlo ostaje kao ukočeno u bolnom grču.
Ali ja ipak čujem; a kao da čak i vidim svaku riječ, što mu pada iz ustiju. I one vele:
»Majko moja, oprosti!
Oprosti djetetu, što je ležalo kao breme u utrobi tvojoj i pilo krv iz žila tvojih i izmučilo te bolima u časove porođaja.
Oprosti mladiću, koji te odbježe kidajući niti tvoje ljubavi, bacajući u zaborav sve blago dječjih uspomena i kaljajući blatom darove ruku tvojih.
Oprosti čovjeku, koji te skloni ... ali kao bjegunicu; i nahrani te ... ali kao prosjakinju; i ponije te ... ali kao nametnicu.
I ti ne nađe kod njih ni prave okrijepe ni pravog mira.
Ti nikad utješena!
Ti uvijek ražalošćena!«.. Svijeće su sada gorjele malne tamnim plamenom. Cvijeće je na odru ležalo kao da je već davno uvelo, a zelene oči ispod pokojničinog odra krijesile se pune pakosna veselja. Sve je izgledalo rastuženo ili zlurado, samo je onaj blagi posmijeh na staričinim ustima ostajao nepromijenjen.
A gospodar je nastavljao:
»Majko moja, prosti!
Bijaše me opila snaga, uznijela taština.
Mislio sam, da sam narastao visoko iznad tebe.
Mislio sam, da te mogu odbaciti, pa i pogaziti kao ljupinu, iz koje sam bio izašao isisavši u njoj sve sokove.
Mislio sam, da je život učinio mene ocem tvojim, a sada vidim na svakoj crti lica tvojega i osjećam u svakoj žilici tijela i duše svoje, da sam još uvijek dijete tvoje, a ostaješ za vazda majkom mojom.
Ti, koju život ponizi!
Ti, koju Smrt uzvisi!«.. Kandila su opet zasjala. Osjeća se svježina i miris cvijeća. One se zelene oči ispod odra suzile u dvije jedva vidljive točke, što kao da tonu u mrak; a posmijeh na staričinim usnama spustio se i u uglove ustiju, zahvatio i rubove oštre mršave bradice.
A gospodarev nijemi govor postaje topliji.
»Majko moja, prosti!
Na planini bolova, nad morem suza, stajao je grad tvoj, a ja ga nisam viđao. Stajao je bijel držeći uvijek otvorena vrata — tvojim pticama bjegunicama za sklonište; i ne gaseći nikada fenjera na svojoj kuli — brodolomcima tvoje krvi za spasenje.
O majko, ne pamtim tvoje prve riječi uz moju kolijevku, ali ću se uvijek sjećati one posljednje pjesme duše tvoje iz već gotovo mrtvog tijela tvoga. I onako će sve biti. Procvast će bosiljak i mažuran na planini nad morem.
Jer me ti nauči svojim životom, zašto se mora trpjeti, a svojom smrću, u čemu je radost naša.
Ti dio Bola svemirskog!
Ti sliko Majke Vječne!«.. Blistave i titrave gorjele su sada svijeće. Vonja se cvijeća dizala iz svih latica i čašaka. Mrtvačka se soba mijenjala u kutić proljetnog vrta, obasjanog suncem, razveseljenog jutarnjim zrakom. Zelene se zjene pod odrom sasvim ugasiše, i Garavuša izađe puzeći iz sobe; pobjegnu u donji hodnik.
Gospodar se prignu; poljubi ono mramorno čelo, one mrtve, sklopljene vjeđe.
I njegovo je lice bilo u onaj čas, u svakoj svojoj crti, nalik na lice pokojničino.
Vladimir Nazor ŠARKO (Ognjište, Zagreb, 2026.)
Ognjiste.hr
