14/09/2025
Oduvijek sam više volio pisanje poruka nego pozive i druženja uživo, sve dok ove 2025. godine nisam shvatio koliko je vrijednije imati ljude oko sebe uživo. Poruke sam preferirao jer daju više vremena za sastavljanje odgovora i razmišljanje. No, shvatio sam da baš nešto i nema razlike između dopisivanja sa ljudima i npr. dopisivanja sa chat botovima umjetne inteligencije. Pozivi ili druženje uživo su neophodni da se osjećaš povezan s nekim. Pisanje poruka, koliko god praktično bilo, baš i nema dušu. Fali osobnost osobe koja stoji iza riječi. Isti tekst može napisati bilo tko. U porukama nema života, nema tona i boje glasa, emocija, izraza lica i govora tijela, a to je sve ono što nam pomaže razumjeti kako se netko osjeća i kakav je. Emotikoni tu ne pomažu. Nije važno koliko netko ima prijatelja/pratitelja na društvenim mrežama ili brojeva u imeniku, jer ne može biti zapravo sretan. Pogledi na storije i lajkovi na objave nas trenutno usreće par minuta, jer nam paše osjećaj potvrde od drugih. Ali to preraste u zamku i počnemo svakodnevno tražiti validaciju. Pravu ljubav i povezanost bilo prijateljsku ili obiteljsku možemo osjetiti samo uživo, ili minimalno kroz glas u pozivu kada nije moguće uživo. Preko poruka smo sve više usamljeni (ja prvi), a prava ljudska prisutnost je potrebna da ne bi bili. Nadam se da ću se sve više družiti sa svima vama u stvarnosti, i započeti, a ne ovako samo virtualno. Naravno, Bog je prvi, najvažniji i najpotrebniji, no živimo u materijalnom svijetu i potrebni su nam drugi ljudi. Bog nam daje prijatelje i prijateljice. Blagoslovi Bože sve naše prijatelje i prijateljice i daj da se svi više povežemo kao nikada do sada. Kad smo u zajedništvu Bog nam se posebno očituje, a još kad bi i molili zajedno to bi bilo nešto najjače. Bog vas blagoslovio.
P.P.