Čuvari uspomena • Aleksandra Đermanović

Čuvari uspomena • Aleksandra Đermanović Neke priče nikad ne stignemo ispričati. Neke zagrljaje zaboravimo. A neki glasovi, kad jednom utihnu… ostanu samo u sjećanju onih koji su pažljivo slušali.

Zato smo stvorila Čuvare uspomena – spomenare za mame, tate, bake i djedove. Da više ne kažemo "šteta što nisam pitao", "da sam barem zapisala", "kako je išla ona priča..." Ovo nisu samo knjige. Ovo su ruke koje pišu ono što jednom neće moći biti izgovoreno. Ovo su priče prepune djetinjstva, ljubavi, ratova, smijeha, mirisa bakinog ručka i tatinog savjeta u nedjelju navečer. Darujte spomenar nekome koga volite. I pustite da vam ispriča svoju priču. Dok još može. I dok vi još imate koga slušati.

Baka me vodi u vrt.Ali nije vrt ono što mi pokazuje. Pokazuje mi kako se ostaje čovjek. Kako se ne otvrdneš, čak ni kad ...
15/05/2025

Baka me vodi u vrt.
Ali nije vrt ono što mi pokazuje. Pokazuje mi kako se ostaje čovjek. Kako se ne otvrdneš, čak ni kad sve oko tebe vene. Kaže da ne znaš uvijek hoće li biljka niknuti. Trebaš joj dati šansu. Kaže da voda zna put, čak i kad ga mi ne znamo. Da ruke pamte, i kad srce zaboravi. I da čovjek mora znati sagnuti se - ne zato što je slab, nego zato što u zemlji počinje sve što stvarno vrijedi. Ne sadi ona samo sadnice… Ona sadi i mene. Uči me kako se zalijeva nešto što još nije ni proklijalo. Kako da nježno dodirujem ono što se može slomiti. Kako da ostanem vjerna nečemu što možda nikad neće narasti. Uči me kako ne odustati.
Od dana.
Od ljudi.
Od sebe.
I sve to bez velikih riječi. Samo pogledom. I dlanom položenim na onu tešku ilovaču. Daje mi prvu sadnicu da je stavim u rupu. „Evo,“ kaže, „tu je stavi. I dođi joj. Čak i kad ne vidiš promjenu. I onda kad ti se čini da je sve uzalud. Zemlja zna što treba napraviti.“ I ja shvaćam, dok gledam kako zalijeva sve te gredica… nije me povela da sadimo vrt. Povela me da me vrati - meni. Da me posadi u zemlju koja samo traži od mene da budem
Prisutna.
Uporna.
Nježna.

ᨒ Aleksandra Đermanović, autorica Čuvara uspomena

Što ste najviše voljeli kod svoje bake ili djeda, ali im to nikada niste rekli?Možda to što su znali kad vam je teško ča...
13/05/2025

Što ste najviše voljeli kod svoje bake ili djeda, ali im to nikada niste rekli?

Možda to što su znali kad vam je teško čak i kada ste šutjeli.
Ili onaj način na koji su vas gledali... kao da ste im cijeli svijet.
Kada su vas nježno pokrili onom starinskom žuto-smeđom dekom prije spavanja.
Možda to što su vas voljeli bezuvjetno i
Beskrajno.

A možda ste jednostavno mislili da će (za)uvijek biti tu.
Pa im niste rekli ništa. :(

Napišite danas ono što niste stigli onda.
Možda neće čuti, ali vi ćete se bolje osjećati.
👇

Rastem.Zauzimam prostor koji mi pripada.Širim se izvan rubova koje su mi ucrtali.I prvi put.... ne tražim oprost.Veća sa...
13/05/2025

Rastem.
Zauzimam prostor koji mi pripada.
Širim se izvan rubova koje su mi ucrtali.
I prvi put.... ne tražim oprost.

Veća sam nego što je dozvoljeno.
Živa, iako su me godinama rezali na komadiće tišine.
Govoreći:
Ne viči.
Ne budi sebična.
Ne plači.

A zapravo su htjeli reći “Ne budi toliko… ti. Jer mi ne znamo sa tobom.”

Da bi drugi mogli disati, ja sam prestajala disati.
Smiješila se kad mi se nije dalo.
Savijala se kad je trebalo slomiti.
I nosila sve što nije bilo moje, da bi ih poštedjela.
“Baš si dobra djevojčica.”
Tako su rekli.

A ja sam znala da je to poljubac koji reže,
tiha amputacija:
duše, glasa, prisutnosti.

Zato rastem.
Ne da bi bila veća od njih,
ne da bi im uzvratila istom mjerom...
nego da bih bila
Cijela.

Tamo gdje voziš automobilom, nekada su bile livade i proplanci. Mali brežuljci prepuni života.Onda smo odlučili da to ni...
08/05/2025

Tamo gdje voziš automobilom, nekada su bile livade i proplanci. Mali brežuljci prepuni života.
Onda smo odlučili da to nije dovoljno.
Asfaltirali smo uspomene.
Betonirali sjećanja.
Izgradili ceste preko djetinjstva.
Ali priroda uvijek nađe put. Probije se kroz najmanju pukotinu. Tiho, ali uporno.
Raste iz betona, prkosi zakonu ravnih linija.

Baš kao - ti.
Kad si sama sebi najveći neprijatelj, kad u svojoj glavi vodiš razgovore koje nemaš hrabrosti izgovoriti.
Baš tada - tvoje misli su korijenje koje probija asfalt.
Suze kiša koja ti ravna put.
Bijes trava koja raste tamo gdje ne bi smjela.

I možda još nisi stala pred njih.
Još nisi rekla sve ono što zaslužuje biti izrečeno.
Ali rasteš.
I doći će dan…

Kad više nećeš šaptati.
I savijati kičmu da bi nekome bilo udobnije.
Kad ćeš ih pogledati u oči
I pucati kao grom.
Tresti kao potres.

Priroda uvijek nađe put.

Djevojčice moja,Kad sam bila mala kao ti, mislila sam da se život dobije ako ga dovoljno jako želiš. Danas znam - život ...
07/05/2025

Djevojčice moja,

Kad sam bila mala kao ti, mislila sam da se život dobije ako ga dovoljno jako želiš. Danas znam - život se ne dobiva. On se izdrži. I zavoli.
Usprkos svemu.

Nitko te neće učiti kako da budeš nježna u svijetu koji slavi oštrinu. Nitko te neće nagraditi za suze koje nisi sakrila, ni za riječi koje su ti drhtale na rubu grla.

Ali znaj: ono što te čini mekom, čini te jakom. Samo nemoj to nikome dokazivati.

Život ti sam, kad dođe vrijeme, pokaže tko je bio od čelika, a tko od duše.

Nosit ćeš u sebi riječi koje nitko nikad neće izgovoriti. Ljubavi koje nećeš znati gdje staviti. Povrede koje neće imati svjedoke.

I sve ćeš to zamatati u osmijehe, jer tako nas uče - da se bol ne pokazuje, da se brige nose tiho, da se nikad ne smiješ previše nadati.

Ali znaj, dijete moje, sve što si osjećala istinski, vrijedi. I ništa nije uzalud ako si bila iskrena dok si voljela, čekala, vjerovala.

Nemoj postati pametnija od svojih osjećaja. Ima vremena za lekcije.
Prvo budi žena koja osjeća, pa onda ona koja razumije. Tim redoslijedom, molim te.

I kad ti jednom postane previše - ti sjedni.
Napiši pismo. Ili samo šuti u sobi dok vani pada kiša. Nisi izgubljena kad ne znaš kako dalje.
Samo si čovjek.

A ja, ako me tad vise ne bude, bit ću tamo gdje sam uvijek bila… u onom kutku tebe koji još vjeruje u dobrotu.

Tvoja mama

Umorna si jer nosiš sve. I sjećanja. I brige. I tišine koje nitko ne primjećuje.
04/05/2025

Umorna si jer nosiš sve.
I sjećanja.
I brige.
I tišine koje nitko ne primjećuje.

Voljela je crvene ruže. Ne one iz cvjećarnice, nego one što izrastu bez mnogo buke, tamo gdje ih posadiš. Govorila je da...
03/05/2025

Voljela je crvene ruže.
Ne one iz cvjećarnice, nego one što izrastu bez mnogo buke, tamo gdje ih posadiš.

Govorila je da ruže znaju tko ih gleda s nježnošću – i da zbog takvih cvatu ljepše.
A sad… još uvijek cvjetaju.
Ispod istog neba.
Istog prozora.

Kao da ju čekaju.
Kao da ne znaju da se više ne vraća.
Ili možda... možda baš zato cvjetaju.

Da ostave trag.
Da mi kažu ono što nisam stigla čuti kad je otišla.
I svaki put kad prođem pored tih crvenih ruža, nešto u meni šapuće: “Bako… da si barem još jednom došla po njih."

Ostala je.Zarasla… prkosna…. Šutljiva.Kao zadnji zub mliječnog djetinjstva u čeljusti betona.Nekad ih je bilo desetak u ...
02/05/2025

Ostala je.
Zarasla… prkosna….
Šutljiva.
Kao zadnji zub mliječnog djetinjstva u čeljusti betona.
Nekad ih je bilo desetak u nizu - kućice s vrtovima, s mirisom ručka i lavežom psa. S djecom koja viču “Makni se, ide auto!” pa trče za autom s loptom, bez straha.
Jer tada je svijet bio sporiji i topliji.
A sada - zgrade.
Staklo.
Beton.
Tišina.
Naselje kojim smo nekad trčali sad su okupirali automobili.
U vrtovima su nikli katovi.

Ali ona još stoji.
Pognuta ali diše.
Priroda je, malo pomalo, uzima nazad pod svoje.

I ja je gledam
kao što dijete u meni gleda odraslu sebe -
sa sjetom,
sa tugom,
i mišlju:
"Nemoj me zaboraviti. Još sam tu.”

Znaš li da je tvoja mama jednom imala 9 godina?Da je trčala kući s poderanim koljenima?Znaš li da je kao tinejdžerica sl...
30/04/2025

Znaš li da je tvoja mama jednom imala 9 godina?
Da je trčala kući s poderanim koljenima?
Znaš li da je kao tinejdžerica slušala kazete, pisala pisma najboljim prijateljicama i da joj je srce prvi put slomljeno na onoj klupi iza škole, kad joj je On rekao da mu se druga ipak malo više sviđa?

Da je, prije nego što je postala tvoja mama, bila nečija kći, nečija sestra, djevojka koja se bojala mraka, ali je voljela zoru.
Djevojka koja je sanjala Pariz, pa onda jednog dana — tebe.
Ali mi, djeca, dobijemo mamu već gotovu.

U njenoj ozbiljnosti nismo vidjeli njezine stare strahove.
U njenoj snazi nismo prepoznali sve dane kada nije imala s kime plakati.
U njenom zagrljaju nismo pitali: Tko si ti bila prije mene?

Jer mama je uvijek tu.
Uvijek dostupna.
A mi zaboravimo da je i ona bila dijete.
I cura.
I žena.
Da nije rođena s tom strpljivošću.
Da ju je naučila.
Radeći.
Padajući.
Podnoseći.

I zato postoji Mamin spomenar.
Ne da saznamo recepte.
Nego da čujemo priče.
Ne da pitamo što je radila za nas, nego tko je bila prije nas.
Jer kad mama počne pričati…
Kao da se svijet otvori.
Kao da kroz njezine riječi prvi put upoznamo ženu koja se smije kao da ima 17.
Ženu koja se bojala.
Borila.
Ženu koja je voljela i gubila prije nego što nas je pronašla.
I ta priča — njezina priča — ne smije nestati.
Jer jednom kad nje više ne bude, ostat će samo ono što je zapisano.

I ono što smo imali hrabrosti pitati na vrijeme.

Posjećuješ li ikad sebe?Ne onu verziju za van.Ne onu što zna reći "dobro sam", i nasmiješi se taman toliko da nitko ništ...
28/04/2025

Posjećuješ li ikad sebe?
Ne onu verziju za van.
Ne onu što zna reći "dobro sam", i nasmiješi se taman toliko da nitko ništa ne pita.
Nego onu malu, što još sjedi u kutu tvog srca, nogu podvučenih ispod sebe, i sanja nešto što je davno prestala izgovarati naglas.
Posjećuješ li je?
Pitaš li je što ju je boljelo?
Što je željela?
Koga je čekala da je zagrli i kaže: "Zaslužuješ. Vrijediš. Tu sam."
Ili si i ti, kao svi prije tebe, prošla pored nje žureći biti odrasla, uspješna, jaka.
Bez suza.
Bez slabosti.
Bez nje.
A ona ne traži puno.
Samo da je zadržiš za ruku i ne odeš.
Kao što su mnogi otišli.
Jer zaroniti u sebe nije slabost.
Hrabrost koja ne viče, nego šapuće: "Tu sam, mala. Čujem te."

I sad kad si ispunila želje svih drugih, možda je vrijeme da ispuniš i njezine.

Zovem se Vrijeme, i ne čekam nikoga.Tvoja majka sjedi. Ruke koje su navikle davati, nositi, dragati kosu, sada su skruše...
27/04/2025

Zovem se Vrijeme, i ne čekam nikoga.
Tvoja majka sjedi.
Ruke koje su navikle davati, nositi, dragati kosu, sada su skrušene.
Gleda kroz prozor.
I ne pita se više hoćeš li doći.
Pita se - kada si točno nestala. Je li to bio onda kad prvi put nisi stigla na ručak?
Ili kad si rekla: "Mama, sad mi je stvarno gužva."
A njeno srce… ne pita ništa.
Samo se sjeća.
Kako je znalo tvoje temperature prije toplomjera.
A sad joj ni ne kažeš kad si bolesna.
Ni kad te boli.
Ni kad ti treba netko da te pomazi.
I ne, ona nije povrijeđena.
Samo nekad navečer sjedne… I suza joj sklizne kao da je slučajna.

Ne igraj se s Vremenom. Jer Vrijeme ne igra pošteno.
Uzme ti sve, a ostavi ti…
Samo riječi koje nisi stigla reći.

U prvom komentaru čeka te način da sačuvaš sve što Vrijeme ne smije odnijeti.

Address

Radoslava Cimermana 48
Zagreb
10000

Opening Hours

Monday 08:00 - 16:00
Tuesday 08:00 - 16:00
Wednesday 08:00 - 16:00
Thursday 08:00 - 16:00
Friday 08:00 - 16:00
Saturday 08:00 - 16:00
Sunday 08:00 - 16:00

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Čuvari uspomena • Aleksandra Đermanović posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share

Category