https://www.facebook.com/650277804845300/

Život Piše Romane, Ulica grada Vukovara 269A, Zagreb (2025)

02/12/2025

"Zašto me nitko ne čuje?" baka Marija prošaptala je dok sam joj donosila tanjur juhe. U njezinim očima vidjela sam more tuge i samoće, iako je pokušavala sakriti suze iza tankih, drhtavih ruku. "Ivana, znaš li ti kako je to kad ti kuća odjednom utihne? Kad više nema tvojih koraka, ni smijeha, ni svađe? Samo sat što kuca i zidovi koji šute."

Nisam znala što reći. Imala sam sedamnaest godina, a osjećala sam se starijom od svih u toj kući. Mama je u kuhinji nervozno prelistavala račune, tata je gledao televiziju, a brat Luka tipkao po mobitelu. Svi smo bili tu, ali nitko zapravo nije bio prisutan. Baka je sjedila za stolom, pogrbljena, s pogledom u prazno.

"Mama, možemo li ostati kod bake još malo?" pitala sam tiho.

Mama je uzdahnula. "Ivana, znaš da imamo svojih problema. Baka je dobro, ima sve što joj treba."

"Ali nije dobro! Samoća je pojede!" izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.

Tata je podigao pogled s televizije. "Ne dramatiziraj. Svi starci su malo tužni kad ostanu sami. Proći će je."

Baka je šutjela, ali ja sam vidjela kako joj ruke drhte još jače.

Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi mi je odzvanjala bakina rečenica: "Zašto me nitko ne čuje?" Sjetila sam se dana kad smo svi bili kod nje i djeda na ručku, kad se cijela kuća smijala, mirisala na pitu od jabuka i domaću juhu. Sad je sve nestalo. Djed je umro prije šest mjeseci, a s njim kao da je nestao i dio nas.

Sljedećih tjedana pokušavala sam svaki dan otići do bake nakon škole. Donijela bih joj kruh, mlijeko ili samo sjela uz nju i slušala njezine priče o djetinjstvu u malom selu kod Livna, o tome kako je upoznala djeda Ivu na vašaru, kako su zajedno gradili ovu kuću ciglu po ciglu. Svaki put kad bih odlazila, baka bi me držala za ruku malo duže nego što treba.

Jednog dana došla sam ranije i zatekla baku kako sjedi na podu u hodniku, suznih očiju. "Pala sam... nisam mogla ustati pola sata," šapnula je. Srce mi se slomilo.

"Moramo nešto poduzeti!" viknula sam roditeljima te večeri. "Baka ne može biti sama! Možemo joj dovesti nekoga da joj pomaže ili da barem češće dolazimo!"

Mama je šutjela, a tata je odmahnuo rukom. "Ivana, svi radimo. Nemaš pojma koliko je teško danas preživjeti. Ne možemo sve stizati."

"Ali ona je vaša majka!"

Luka se ubacio: "Ajde, Ivana, prestani dramiti. Baka je uvijek bila jaka. Preživjet će ona i ovo."

Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Osjećala sam se kao da vičem u prazno.

Počela sam izbjegavati kuću i sve više vremena provoditi kod bake. Pomagala sam joj oko kuće, slušala njezine priče o ratu, o gladi, o tome kako su ljudi nekad bili povezani i pomagali jedni drugima. "Danas svatko gleda samo sebe," rekla bi tiho.

Jednog dana baka mi je pokazala kutiju punu starih pisama i fotografija. "Ovo su moji glasovi iz prošlosti," rekla je. "Kad mi je najteže, otvorim ih i sjetim se da nisam uvijek bila sama." Suze su joj klizile niz obraze dok mi je pokazivala sliku na kojoj su ona i djed mladi, nasmijani ispred stare crkve u selu.

"Bako, zašto nisi rekla mami kako ti je teško?" pitala sam.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Lana, zašto si opet zaboravila dati baki lijekove?" grmjela je tetka Snježana s vrata kuhinje, dok sam ja još uvijek pokušavala doći sebi od neprospavane noći. Baka Milena ležala je na kauču, gledajući me onim svojim prodornim očima, kao da čeka da priznam krivnju koju nisam počinila.

"Nisam zaboravila, Snježana. Dala sam joj lijekove jutros, kao i svaki dan. Možeš pitati baku ako mi ne vjeruješ," odgovorila sam tiho, ali odlučno, osjećajući kako mi se grlo steže od nepravde.

Baka je šutjela. Nije ni potvrdila ni opovrgnula moje riječi. Samo je gledala kroz prozor, kao da je sve ovo samo još jedna scena u beskrajnom teatru naše obitelji. Snježana je sumnjičavo pogledala bočicu na stolu, a zatim mene.

"Znaš ti dobro da ja sve vidim. Ako se nešto dogodi mojoj majci, ti ćeš biti odgovorna!"

Ove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam pokušavala nastaviti s danom. Prala sam suđe, ali ruke su mi drhtale. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Nakon što su mi roditelji poginuli u prometnoj nesreći prije deset godina, baka Milena me uzela k sebi. Nikad nije bila nježna, ali uvijek sam vjerovala da me voli na svoj način.

No, otkako joj se zdravlje pogoršalo, sve češće sam bila meta optužbi i sumnji. Snježana je dolazila svaki drugi dan iz Osijeka, uvijek s novim popisom zamjerki. Moj brat Ivan bio je daleko, radio je u Njemačkoj i rijetko se javljao. Sve je bilo na meni.

Te večeri, dok sam spremala baku za spavanje, skupila sam hrabrost da je pitam ono što me mučilo:

"Bako, zašto ništa ne kažeš kad me Snježana optužuje? Znaš da ti dajem lijekove i brinem se o tebi. Zar ti nije stalo do mene?"

Baka je šutjela nekoliko trenutaka, a onda promrmljala: "Nije lako biti star i nemoćan, Lana. Svi misle da znaju što je najbolje za mene. Ali nitko ne pita što ja želim."

Osjetila sam suze kako mi naviru na oči. "A što ti želiš?"

"Da prestanete ratovati oko mene kao da sam komad namještaja!"

Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja Snježanina optužba. Shvatila sam da nisam jedina koja pati u ovoj situaciji.

Sljedećih dana napetost u kući samo je rasla. Snježana je počela dolaziti još češće, donoseći sa sobom papire i brošure o domovima za starije osobe.

"Možda bi bilo najbolje da mama ode u dom. Lana očito ne može sama," govorila bi dok bi baka šutjela ili samo slegnula ramenima.

Jednog popodneva, dok sam sjedila na klupi ispred kuće i gledala kako kiša pada po praznom dvorištu, prišao mi je susjed Davor.

"Lana, sve u redu? Čuo sam neku galamu jutros."

Pokušala sam se nasmiješiti. "Ma znaš kako je kod nas... Obiteljske stvari."

Davor je klimnuo glavom. "Ako ti ikad treba pomoć ili samo razgovor, znaš gdje sam."

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo otkad sam preuzela brigu o baki. O propuštenim izlascima, izgubljenim prijateljstvima, o tome kako mi je život stao dok su svi drugi nastavili dalje.

Sljedećeg jutra Snježana je došla ranije nego inače. Ušla je bez kucanja i odmah počela pretraživati ormariće s lijekovima.

"Evo vidiš! Tablete za tlak nisu uzete tri dana! Kako to objašnjavaš?"

Pogledala sam bočicu i shvatila da ih stvarno nedostaje nekoliko. Zbunila sam se – bila sam sigurna da sam ih dala baki.

Baka je tada prvi put progovorila jasno i glasno: "Snježana, prestani! Lana mi daje lijekove svaki dan. Ako ih nema, možda si ih ti uzela kad si zadnji put bila ovdje!"

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Dario, gdje ti je opet glava? Jesi li zaključao vrata?" viknula je Ivana iz kuhinje dok sam pokušavao pronaći ključeve među hrpom računa na stolu. Leon je već trčkarao po hodniku, vukući svoj mali plavi ruksak, spreman za vrtić. "Tata, požuri! Kasnit ćemo!" smijao se, a taj zvuk mi je tada bio najdraži na svijetu.

Nisam znao da će to biti posljednji put da ga čujem kako se smije.

Bio je to običan jutarnji kaos u našem stanu u Novom Zagrebu. Ivana je žurila na posao u školu, ja sam trebao odvesti Leona i onda produžiti na gradilište. Kiša je lagano sipila, asfalt je bio mokar i sklizak. "Dario, pazi na cestu!" još jednom je dobacila Ivana dok smo izlazili. Samo sam mahnuo rukom, misleći kako pretjeruje.

Na semaforu kod škole, Leon mi je stisnuo ruku. "Tata, mogu li danas sam pritisnuti dugme za zeleno?" pitao je s onim svojim velikim očima. Klimnuo sam i pustio ga. U tom trenutku, sve se dogodilo prebrzo. Auto, crni Golf, projurio je kroz crveno. Čuo sam škripu kočnica, vrisak... i onda tišina.

"LEONE!"

Sjećam se kako sam trčao prema njemu, kako su mi koljena klecala dok sam ga podizao s asfalta. Krv mu je tekla iz nosa, oči su mu bile zatvorene. Ljudi su se okupili, netko je zvao hitnu. Ivana je stigla nekoliko minuta kasnije, lice joj je bilo bijelo kao zid. "Što si mu dopustio? Zašto nisi pazio?" vikala je kroz suze.

U bolnici su nam rekli ono što nijedan roditelj ne želi čuti. "Žao nam je, nismo ga uspjeli spasiti."

Od tog trenutka, moj život se pretvorio u niz dana bez smisla. Ivana me nije mogla ni pogledati. "Ti si ga trebao čuvati!" ponavljala je svaku noć dok bi plakala u drugoj sobi. Ja sam sjedio u Leonovoj sobi, mirisao njegov jastuk i pokušavao se sjetiti svakog trenutka s njim.

Prijatelji su dolazili s riječima utjehe, ali nitko nije mogao razumjeti prazninu koja me proždirala iznutra. Majka mi je govorila: "Dario, moraš oprostiti sebi." Ali kako oprostiti kad znaš da si mogao spriječiti najgore?

Na poslu sam bio sjena čovjeka kakav sam bio prije. Kolega Ante me izbjegavao, šefica Marija mi je dala slobodne dane, ali ni to nije pomoglo. Svaki put kad bih vidio dijete na ulici, srce bi mi preskočilo.

Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom gledajući Leonovu omiljenu igračku – malog crvenog autića – Ivana je sjela nasuprot mene. Oči su joj bile natečene od plača.

"Ne mogu više ovako, Dario," šaptala je. "Svaki dan te gledam i vidim samo njega... Ne mogu ti oprostiti."

"Ivana... molim te..." pokušao sam dohvatiti njezinu ruku, ali povukla se kao da sam otrovan.

"Možda bi bilo bolje da odeš na neko vrijeme," rekla je tiho.

Te noći sam spakirao torbu i otišao kod brata Nikole u Dubravu. Nikola me dočekao bez riječi, samo me zagrlio. Njegova žena Sanja kuhala je čaj i šutjela dok smo sjedili u tišini.

"Znaš, Dario," rekao je Nikola nakon nekog vremena, "Ivana pati isto kao i ti. Ali moraš joj dati vremena. I sebi."

Ali vrijeme nije donosilo olakšanje. Dani su prolazili u magli. Pokušavao sam pronaći smisao – išao sam na razgovore kod psihologa, ali osjećaj krivnje nije nestajao.

Jednog dana primio sam poruku od Ivane: "Dođi po svoje stvari." Vratio sam se u stan koji više nije bio moj dom. Sve Leonove stvari bile su spakirane u kutije. Ivana nije bila tamo; ostavila mi je samo pismo:

"Dario,

Ne znam hoću li ti ikada moći oprostiti, ali znam da moram nastaviti dalje zbog sebe. Nadam se da ćeš i ti pronaći mir.

Ivana"

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Opet nisi dobro posložila tanjure, Ivana! Znaš li ti uopće kako se to radi? Marija je uvijek znala sve bez da joj išta kažem." Glas svekrve Milene parao je tišinu kuhinje, dok su mi ruke drhtale iznad sudopera. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i poniženja, ali nisam rekla ništa. Samo sam stisnula zube i nastavila prati suđe, pitajući se po tko zna koji put – što ja radim ovdje?

Roman je sjedio u dnevnoj sobi, gledao televiziju i pravio se da ne čuje. To je bio naš ritual – ja i Milena u kuhinji, on u svojoj tišini. Ponekad bih ga pogledala kroz vrata, tražeći podršku, ali njegov pogled bio je prazan. Kao da sam sama na svijetu.

Nisam imala majku. Otišla je kad sam imala četiri godine. Odrasla sam uz baku Ljubicu, ženu čije su ruke bile tvrde kao kamen, a riječi još tvrđe. Nikad me nije zagrlila, nikad mi nije rekla da me voli. "Život nije bajka, Ivana," govorila bi dok bi mi vezala pletenice. "Sama si na ovom svijetu."

Možda sam zato toliko željela biti voljena. Kad sam upoznala Romana, činilo mi se da je to konačno to – netko tko će me prihvatiti, tko će me voljeti onakvu kakva jesam. Ali Roman je bio ranjen čovjek. Njegov brak s Marijom završio je burno, a ona je ostavila trag u ovoj kući koji nikako nisam mogla izbrisati.

"Marija bi to drugačije napravila," govorila bi Milena svaki put kad bih nešto pogriješila. "Ona je znala kako se ponaša prava žena."

Sjećam se jednog popodneva, kad sam pokušala napraviti pitu od jabuka po receptu koji sam pronašla na internetu. Miris cimeta ispunio je cijelu kuću, a ja sam bila ponosna na sebe. Milena je uzela komad, zagrizla i odmah frknula nosom.

"Previše šećera. Marija nikad nije stavljala toliko šećera. I kore su ti debele."

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela plakati pred njom. Otišla sam u kupaonicu i pustila vodu da teče kako ne bi čula moje jecaje.

Roman je navečer došao do mene.

"Nemoj se ljutiti na mamu," rekao je tiho. "Ona još uvijek nije preboljela što je Marija otišla."

"A ti? Jesi li ti prebolio?" upitala sam ga drhteći.

Nije odgovorio.

Tako su prolazili mjeseci. Svaki dan nova usporedba, nova kritika, nova rana na mom srcu. Ponekad bih poželjela pobjeći, otići negdje gdje me nitko ne poznaje, gdje mogu biti samo Ivana – bez prošlosti, bez usporedbi.

Ali nisam imala kamo otići. Moj otac je umro kad sam imala deset godina, a baka Ljubica sada je bila stara i nemoćna. Bila sam zarobljena između dvije vatre – želje da budem prihvaćena i potrebe da sačuvam sebe.

Jednog dana, dok sam vješala veš u dvorištu, prišla mi je susjeda Jasmina.

"Ivana, draga, kako si? Vidim da si stalno sama po dvorištu... Je li sve u redu?"

Pogledala sam je i prvi put osjetila potrebu da nekome ispričam sve.

"Nije lako," priznala sam tiho. "Ponekad imam osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra za ovu kuću."

Jasmina me zagrlila.

"Znaš, ni meni nije bilo lako kad sam se udala kod Mujage. Njegova majka me godinama gledala kao uljeza. Ali s vremenom... Moraš naći svoj način da budeš svoja. Ne možeš živjeti u tuđoj sjeni cijeli život."

Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela za stol s Romanom.

"Moramo razgovarati," rekla sam odlučno.

Pogledao me iznenađeno.

"Ne mogu više ovako," nastavila sam. "Ne mogu svaki dan slušati kako nisam dovoljno dobra. Ne mogu živjeti u sjeni tvoje bivše žene. Ako ti i tvoja mama mislite da nikad neću biti kao Marija – onda recite odmah pa da znam na čemu sam."

Roman je šutio dugo vremena.

"Ivana... Znam da ti nije lako. Ali mama je stara, tvrdoglava... Ona ne zna drugačije."

"A ti? Znaš li ti drugačije? Znaš li ti stati iza mene?"

Nije odgovorio ni tada.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i pitala se – vrijedi li ova borba? Vrijedim li ja išta ako me nitko ne vidi?

Sljedećih dana počela sam mijenjati male stvari. Više nisam šutjela kad bi Milena prigovarala.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Eva, hvala ti što si ostala uz mene. Znam da nisi morala." Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok joj mijenjam posteljinu. Lejla leži na krevetu, blijeda, ali oči joj sjaje nekom toplinom koju nisam očekivala. Uvijek sam mislila da me gleda s nekom rezervom, možda čak i s prezirom. A sada, kad je moj sin Ivan otišao, kad je ostavio ženu samu i bolesnu, ja sam ta koja joj briše znoj s čela.

Nikad nisam zamišljala ovakav život. Uvijek sam bila ponosna na Ivana – moj sin, moj ponos, završio fakultet u Zagrebu, zaposlio se u banci, oženio Lejlu iz Tuzle. Sjećam se kad ju je prvi put doveo kući. Moja majka je šaptala: "Nije ona za njega, Eva. Previše je tiha, previše povučena." Ali ja sam šutjela. Nisam htjela biti ona svekrva iz viceva.

Godinama smo živjeli u istom stanu. Ja u prizemlju, oni na katu. Nikad nismo bile bliske. Lejla je uvijek kuhala po svom, nije voljela moju sarmu ni baklavu. Ja sam to uzimala k srcu, iako nikad nisam priznala. Ivan je radio do kasno, a ja sam često čula kako Lejla plače navečer. Nikad nisam pitala zašto.

Sve se promijenilo prošle zime. Ivan je došao kući kasno, lice mu je bilo napeto. "Mama, Lejla je bolesna. Liječnici kažu da mora mirovati." Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i otišla kuhati čaj. Tjednima sam gledala kako Lejla vene pred mojim očima. Ivan je bio sve odsutniji, a onda je jednog dana samo nestao.

"Otišao sam kod prijatelja u Njemačku. Ne mogu više ovo izdržati," napisao mi je u poruci. Nisam mu odgovorila. Samo sam sjela na stolicu i plakala kao dijete.

Ostale smo same – dvije žene koje su godinama živjele jedna pored druge, a zapravo nikad zajedno. Prvi put sam joj donijela juhu u sobu. Drhtavom rukom ju je uzela i rekla: "Hvala, Eva." Nisam znala što reći pa sam samo slegnula ramenima.

Danima sam joj mijenjala zavoje, hranila je, prala joj kosu. Počela mi pričati o svom djetinjstvu u Tuzli, o ratu, o tome kako joj je otac nestao 1993., kako joj majka nikad nije preboljela gubitak. Slušala sam i osjećala kako mi se srce steže.

Jedne noći, dok sam joj mijenjala pelenu, Lejla me pogledala ravno u oči: "Eva, znam da ti nisam bila dobra snaha. Znam da si željela nekog drugog za Ivana. Ali hvala ti što si ovdje kad on nije mogao biti."

Osjetila sam sram kakav nikad prije nisam osjetila. Koliko p**a sam je osuđivala? Koliko p**a sam poželjela da ode? A sada, kad je najranjivija, ona meni zahvaljuje?

Počela sam se pitati gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše štitila Ivana? Jesam li ga naučila da bježi kad postane teško? Lejla mi je pričala o njihovim svađama – kako ju je Ivan znao povrijediti riječima, kako je osjećala da nikad nije dovoljno dobra za njega ni za mene.

Jednog dana došla nam je u posjet moja sestra Marija. Sjela je na rub kreveta i šapnula: "Eva, zašto to radiš? Nije tvoja dužnost brinuti se za nju. Tvoj sin je otišao – pusti neka se snađe sama." Pogledala sam Lejlu i vidjela suzu koja joj klizi niz obraz.

"Marija, ona nema nikoga osim mene," odgovorila sam tiho.

Nakon što je Marija otišla, Lejla me uhvatila za ruku: "Ne moraš ovo raditi ako ne želiš."

"Želim," odgovorila sam iskreno prvi put.

Dani su prolazili i između nas se počelo rađati nešto nalik prijateljstvu. Smijale smo se zajedno gledajući stare serije na televiziji. Pričale smo o muškarcima – o tome kako su često slabi kad treba biti jak. Počela sam shvaćati koliko smo zapravo slične.

Ali svaki put kad bi mi zahvalila – svaki put kad bi rekla: "Hvala ti što si tu," osjećala sam knedlu u grlu. Nisam znala kako primiti tu zahvalnost. Nisam navikla na to da mi netko iskreno pokaže koliko mu značim.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Zar stvarno misliš da je ovo pošteno, mama?" moj glas je drhtao dok sam gledao u stol prepun nepojedene večere. Otac je šutio, gledajući kroz prozor, a Lena je stiskala moju ruku ispod stola. U zraku je visio miris sarme i neizgovorene gorčine.

Sve je počelo prije tri mjeseca, kad nas je otac pozvao na kavu. "Tomislave, Lena, znate da vam je stan još u renovaciji. Dođite kod nas, bit će vam lakše, a i nama će biti ljepše s vama u kući." Lena me pogledala s olakšanjem – njezina majka u Osijeku bila je bolesna, a ja sam mislio da će nam Zagreb pružiti više prilika. Pristali smo, ne sluteći što nas čeka.

Prvih tjedan dana sve je bilo idilično. Mama je kuhala naše omiljene juhe, otac bi navečer pričao viceve iz mladosti. Lena je pomagala oko vrta, ja sam popravljao ogradu. Smijali smo se, šalili, osjećali kao prava obitelj. Ali onda su počeli sitni komentari.

"Tomislave, znaš li ti koliko struja košta?" pitala bi mama dok bih punio mobitel. "Lena, možeš li ti malo manje koristiti perilicu? Voda nije besplatna." Smijali smo se tome, misleći da su to samo šale. Ali onda su došli računi – doslovno.

Jedne večeri, dok smo gledali Dnevnik, otac je donio papir. "Evo, izračunali smo koliko bi bilo pošteno da sudjelujete u troškovima. Nije puno – 2.000 kuna mjesečno za režije i hranu." Lena je problijedjela. "Ali... rekli ste da ste nas pozvali da nam pomognete?"

Mama je slegnula ramenima. "I mi imamo svoje troškove. Nije lako danas."

Počeli smo plaćati, ali napetost je rasla. Lena je šutjela, sve češće odlazila u šetnje sama. Ja sam se osjećao kao uljez u vlastitom domu. Jedne večeri sam zatekao roditelje kako razgovaraju u kuhinji.

"Nije mi drago što Lena stalno nešto prigovara," šaptala je mama. "A Tomislav samo šuti kao da ga se ništa ne tiče."

Otac je uzdahnuo: "Možda im nije lako. Ali i nama treba pomoć."

Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Lena i ja smo se počeli svađati zbog sitnica – tko će platiti kruh, zašto kasnim s posla, zašto ona ne može više pomoći oko kuće.

Jednog dana Lena je zaplakala dok smo ležali u krevetu na tavanu: "Tomislave, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao teret. Tvoja mama me gleda kao uljeza. Tvoj otac ne progovara sa mnom ni riječ." Pokušao sam je zagrliti, ali ona se odmakla.

"Možda bismo trebali otići," šapnuo sam.

"A gdje? Stan još nije gotov, nemamo novca za podstanarstvo..."

Sljedećih dana napetost je kulminirala. Mama je počela brojati svaku kavu koju popijemo, Lena je prestala jesti s njima za stolom. Otac bi nestajao iz kuće čim bi mogao.

Jednog jutra, dok sam spremao doručak, mama je ušla u kuhinju.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

02/12/2025

"Ne, Amra, ne trebaš toliko vode sipati u lonac! Znaš li ti koliko to košta?" Jasnin glas odjeknuo je kuhinjom kao hladan tuš. Stajala sam iznad šporeta, pokušavajući skuhati supu za ručak, dok su djeca trčkarala oko stola, a muž Emir nervozno listao novine. Pogledala sam u svekrvu, pokušavajući ostati smirena. "Jasna, to je samo voda..." promrmljala sam, ali ona me presjekla pogledom.

"Samo voda? Znaš li ti koliko smo prošli zbog rasipanja? Kad sam ja bila mlada, nije se tako živjelo!"

Osjetila sam kako mi se grlo steže. Ovo nije bio prvi put da Jasna komentira svaku moju odluku u kući. Od kada smo se preselili kod nje zbog Emirovog gubitka posla, svaki dan je bio nova borba. Njena opsesija štednjom prelazila je granice zdravog razuma: gasila bi svjetla čim bi neko ušao u sobu, brojala kriške hljeba na stolu, a djeci branila da uzmu više od jednog komada voća dnevno.

"Mama, gladan sam..." začuo se glas mog sina Tarika. Pogledala sam ga i srce mi se steglo. Imao je samo šest godina, a već je naučio da pita za dozvolu prije nego što uzme nešto iz frižidera.

Jasna je odmah reagirala: "Tarik, imaš još pola jabuke od jutros. Nema potrebe da jedeš drugo voće!"

Emir je spustio novine i pogledao me. Njegove oči su govorile više od riječi: umoran je, iscrpljen, ali ne želi sukob sa majkom. Ja sam bila ta koja je morala balansirati između njega i Jasne, između želje da zaštitim svoju djecu i potrebe da poštujem stariju ženu koja nam je pružila krov nad glavom.

Te večeri, dok sam prala suđe u polumraku (jer Jasna ne dozvoljava da svjetlo gori "bez potrebe"), Emir mi je prišao tiho.

"Amra, molim te, izdrži još malo. Naći ću posao uskoro. Ne mogu sad praviti probleme s mamom..."

Pogledala sam ga kroz suze koje su mi navirale na oči. "Emire, ovo nije život. Djeca nam se boje pitati za hranu. Ja se bojim skuhati kafu jer će Jasna reći da trošim previše kafe. Gdje su naše granice?"

On je samo slegnuo ramenima i otišao u sobu.

Sljedećeg dana dogodilo se nešto što nikada neću zaboraviti. Bilo je subotnje jutro, djeca su se igrala u dvorištu, a ja sam odlučila ispeći kolač za sve nas. Bio je to običan kolač od jabuka – ništa luksuzno, ali dovoljno da razveseli djecu.

Dok sam mutila tijesto, Jasna je ušla u kuhinju i vidjela otvorenu vrećicu šećera.

"Šta radiš? Koliko si šećera stavila? Znaš li ti koliko to košta? Kolači nisu za svaki dan! To je luksuz!"

Pokušala sam joj objasniti: "Jasna, djeca su dobra cijelu sedmicu. Nisu tražila ništa posebno... Samo želim da ih obradujem."

Ali ona nije popuštala. "Nećeš trošiti moj šećer na gluposti! Ako hoćeš kolač – kupi svoj šećer!"

U tom trenutku osjetila sam kako mi nešto puca iznutra. Spustila sam mutilicu na sto i pogledala je ravno u oči.

"Jasna, ovo nije samo tvoj šećer. Ovo je naš dom sada. Ako ne mogu napraviti kolač za svoju djecu bez da me ponižavaš pred njima, onda možda trebamo razmisliti gdje nam je mjesto."

Nastala je tišina. Djeca su stajala na vratima i gledala nas širom otvorenih očiju. Emir je došao iz dnevne sobe i pokušao smiriti situaciju.

"Mama, Amra... hajde da ne pravimo dramu zbog kolača..."

Ali Jasna nije odustajala. "Emire, tvoja žena ne zna šta znači štedjeti! Sve bi potrošila za tren! Kad bi barem znala kako smo mi morali živjeti kad si bio mali..."

Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Nisam više mogla izdržati.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

01/12/2025

"Ivan, možeš li mi opet pomoći oko prozora? Znaš da ja to ne mogu sama, a tvoj otac nikad nije bio za te stvari..." Ljiljanin glas odzvanjao je kroz stan dok sam pokušavao završiti izvještaj za posao. Pogledao sam Magdu, koja je samo slegnula ramenima, kao da kaže: 'Znaš da joj ne možeš reći ne.'

Već devet godina živim s tom rečenicom. Magda i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, zaljubili se na prvi pogled. Vjenčali smo se u Sarajevu, gdje je ona odrasla, a ja sam zbog nje ostavio svoj rodni Split. Nikad nisam požalio zbog toga – barem ne do prije dvije godine, kad je Ljiljana ostala udovica i preselila kod nas "dok se ne snađe".

Na početku sam bio sretan što mogu pomoći. Ljiljana je bila slomljena gubitkom muža, a naš sin Luka obožavao je baku. No, s vremenom su njezine molbe postale zahtjevi, a zahtjevi – obaveze. "Ivane, možeš li mi odnijeti lijekove? Ivane, auto mi ne radi, možeš li me odvesti do tržnice? Ivane, treba mi pomoć oko računa za struju..." Svaki dan nešto novo.

Jednog popodneva, dok sam pokušavao popraviti njezin stari televizor, Ljiljana je sjela kraj mene i počela pričati o tome kako je Magda uvijek bila njezina mezimica. "Znaš, Ivane, ona je uvijek bila dobra djevojka. Ali ti si još bolji zet. Ne znam što bih bez tebe." Osjetio sam kako mi srce raste od ponosa – ali i kako mi se grlo steže od nelagode.

Magda je sve to gledala sa strane. Ponekad bi me zagrlila navečer i šapnula: "Znam da ti nije lako. Ali mama nema nikog drugog." Nisam imao srca reći joj da osjećam kako gubim sebe u toj priči.

Sve je kulminiralo prošle zime. Luka je imao temperaturu, Magda je radila noćnu smjenu u bolnici, a ja sam pokušavao smiriti dijete i istovremeno završiti važan projekt za posao. Tada je Ljiljana pokucala na vrata naše spavaće sobe.

"Ivane, nestalo mi je kave. Možeš li otići do dućana?"

Pogledao sam je u nevjerici. "Ljiljana, Luka ima temperaturu 39, ne mogu ga ostaviti samog..."

Ona je samo slegnula ramenima: "Pa šta sad? Kava mi treba. Ako nećeš ti, otići ću ja sama pa ako padnem na ledu, tko će biti kriv?"

Tada sam prvi put podigao glas: "Ne mogu sad! Molim vas, shvatite!"

Ljiljana se uvrijeđeno povukla u svoju sobu. Kasnije sam čuo kako telefonira Magdi i plače: "Tvoj muž me više ne voli. Ne znam što sam mu napravila..."

Magda me napala čim je stigla kući: "Kako si mogao vikati na moju mamu? Znaš da joj nije lako!"

"A meni je lako?" izletjelo mi je prije nego što sam stigao razmisliti.

Nastala je tišina. Luka je plakao u svojoj sobi, Magda me gledala kao stranca, a Ljiljana je teatralno šmrcala iza vrata.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Ljiljana nije razgovarala sa mnom osim kad bi nešto trebala. Magda se povukla u sebe. Osjećao sam se kao uljez u vlastitom domu.

Jedne večeri, dok sam sjedio na balkonu s pivom u ruci, došao je moj prijatelj Dario iz susjedstva.

"Šta ti je, Ivane? Izgledaš kao da si progutao žabu."

Ispričao sam mu sve.

Dario se nasmijao: "Brate, dobrodošao u klub! Moja punica živi kat iznad nas. Prvih godinu dana sam joj nosio vrećice iz dućana svaki dan. Onda sam rekao ženi: 'Ili ona ili ja.' Moraš postaviti granice. Inače će te pojesti živa!"

Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam napravio za Ljiljanu – i o svemu što sam propustio zbog nje: izlaske s prijateljima, vikende s Magdom i Lukom, čak i vlastite hobije.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

01/12/2025

"Ne mogu vjerovati da mi je ovo napravila. Ne ona. Ne on. Ne oni zajedno." Misli su mi se vrtjele u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u bijelu pozivnicu s elegantnim zlatnim slovima. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Na stolu je stajala šalica kave koju nisam ni okusila.

"Ana, jesi dobro?" upitala me mama, ulazeći u kuhinju s vrećicom iz Konzuma. Pogledala me zabrinuto, ali nisam imala snage odgovoriti. Samo sam joj gurnula pozivnicu preko stola. Čitala je polako, a onda joj je lice problijedilo.

"Ne mogu vjerovati... Ivana i Dario? Zajedno?"

Samo sam kimnula glavom. Ivana – moja najbolja prijateljica još od osnovne škole, djevojka s kojom sam dijelila sve tajne, prve ljubavi, suze i smijeh. Dario – moj bivši muž, čovjek za kojeg sam mislila da će biti uz mene do kraja života. Sada su oni zajedno, a ja sam pozvana da gledam njihovu sreću.

Sve se dogodilo tako brzo. Prije samo godinu dana Dario i ja smo još pokušavali spasiti brak. Svađe su bile sve češće, ali uvijek sam vjerovala da ćemo pronaći način. Ivana je bila uz mene, slušala me dok sam plakala na njezinom kauču, nudila savjete i tješila me riječima: "Ana, ti si jaka žena. Proći će ovo."

Nisam ni slutila da će ona biti razlog zbog kojeg više ništa neće biti isto.

***

Sjećam se večeri kad sam prvi put posumnjala. Bio je to običan petak; Ivana je došla kod mene na večeru, a Dario se vratio kasno s posla. Sjeli smo zajedno za stol, ali atmosfera je bila čudna. Ivana je izbjegavala moj pogled, a Dario je bio nervozan. Kad sam otišla po desert u kuhinju, čula sam ih kako šapuću u hodniku.

"Ivana, molim te..." šapnuo je Dario.

"Ne ovdje," odgovorila je tiho.

Tada sam pomislila da umišljam. Nisam željela vjerovati da bi mi najbolja prijateljica i muž mogli nešto skrivati.

***

Nakon razvoda, Ivana je nestala iz mog života bez objašnjenja. Nisam imala snage tražiti odgovore. Zatvorila sam se u sebe, radila prekovremeno u banci i pokušavala zaboraviti sve što me podsjećalo na njih dvoje.

A sada – ova pozivnica.

***

"Ana, ne moraš ići," rekla je mama tiho.

"Moram," odgovorila sam kroz suze. "Moram vidjeti jesam li dovoljno jaka da ih pogledam u oči."

***

Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bih prošla pored mjesta gdje smo Dario i ja pili kavu subotom ili gdje smo Ivana i ja slavile rođendane, osjećala sam knedlu u grlu. Ljudi su šaptali iza leđa – susjedi iz zgrade, kolegice s posla, čak i prodavačica iz pekare.

"Jesi čula za Anu? Njezin bivši muž i najbolja prijateljica..."

Pitala sam se jesam li ja kriva. Jesam li bila previše zauzeta poslom? Jesam li zanemarila Darija? Jesam li Ivani previše vjerovala?

***

Na dan vjenčanja obukla sam jednostavnu plavu haljinu i vezala kosu u rep. Pogledala sam se u ogledalo i pokušala pronaći onu staru Anu – nasmijanu, punu života. Ali oči su mi bile umorne.

Crkva je bila puna ljudi. Svi su me gledali dok sam ulazila – neki sažaljivo, neki znatiželjno. Sjela sam u zadnji red i pokušala ne plakati.

Kad su Ivana i Dario stali pred oltar, srce mi se slomilo po drugi put. Ivana me pogledala na trenutak; u njezinim očima vidjela sam tugu i krivnju.

Nakon ceremonije prišla mi je tiho dok su svi čestitali mladencima.

"Ana... molim te... oprosti mi," prošaptala je kroz suze.

Nisam znala što reći. Riječi su mi zapele u grlu.

"Nisam planirala... dogodilo se... Znam da nema opravdanja," nastavila je.

Dario je stajao nekoliko koraka dalje, gledao nas s nelagodom.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

Život Piše Romane

02/12/2025

02/12/2025

02/12/2025

02/12/2025

02/12/2025

02/12/2025

02/12/2025

01/12/2025

01/12/2025

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category