https://www.facebook.com/650277804845300/

Život Piše Romane, Ulica grada Vukovara 269A, Zagreb (2025)

14/10/2025

"Lejla, nisi dobro očistila prozore. Pogledaj, još ima tragova!" – glas moje svekrve, Senade, odjekivao je kroz stan dok sam stajala na stolici, s krpom u ruci. Zastala sam na trenutak, osjetila kako mi se grlo steže, ali nisam ništa rekla. Samir, moj muž, sjedio je u dnevnoj sobi, gledao televiziju i pravio se da ne čuje ništa. Bila je to scena koja se ponavljala iz dana u dan, iz godine u godinu.

Nikada nisam mislila da će moj život nakon udaje izgledati ovako. Odrasla sam u malom stanu na Grbavici, gdje su mama i tata uvijek dijelili kućanske poslove. Uvijek su mi govorili da žena mora imati svoje dostojanstvo i da brak nije robija. Ali kad sam se udala za Samira i uselila kod njegove porodice na Koševu, sve se promijenilo.

Senada je bila žena snažnog karaktera, navikla da sve bude po njenom. Od prvog dana mi je jasno dala do znanja da je kuća njena i da se pravila ne mijenjaju. "Kod mene se zna red!" govorila bi često, a ja sam klimala glavom, pokušavajući izbjeći sukobe. Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se da budem najbolja snaha – ustajala sam prva, kuhala kafu, čistila, prala veš, peglala Samirove košulje i slušala Senadine kritike.

"Lejla, nisi dovoljno posolila supu. Lejla, nisi dobro oprala pod. Lejla, gdje su mi papuče?" – svaki dan nova zamjerka. Samir bi samo slegnuo ramenima: "Pusti mamu, znaš kakva je. Proći će to." Ali nije prolazilo. Postajalo je sve gore.

Jednog dana, dok sam ribala kupatilo, čula sam Senadu kako priča s komšinicom Fatom na hodniku: "Ma znaš, Lejla je dobra cura, ali nije ona za domaćicu. Sve joj moram pokazivati." Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela biti samo domaćica. Imala sam fakultet, snove o poslu u marketingu, ali svaki put kad bih spomenula zaposlenje, Senada bi odmahivala rukom: "Ma šta ćeš raditi? Ko će ti čuvati djecu kad ih rodiš? Kuća je tvoj posao!"

Godine su prolazile. Rodila sam dvoje djece – Amara i Lamiju. Djeca su bila moja radost, ali i dodatna obaveza. Senada je postala još zahtjevnija. Svaki moj pokušaj da uvedem nešto novo u kuću bio bi dočekan s podsmijehom ili kritikom. "Šta će ti ta nova jela? Pravi sarmu kao svaka žena!" ili "Zašto kupuješ djeci te moderne igračke? Mi smo odrasli s drvenim kockama!"

Samir je radio po cijele dane i rijetko bio kod kuće. Kad bi došao, bio bi umoran i nervozan. "Ne mogu ja protiv mame," govorio bi tiho kad bih mu se požalila. "Znaš da je ona takva cijeli život." Počela sam osjećati da gubim sebe. Nisam imala vremena za prijatelje, za čitanje knjiga koje volim, ni za sebe samu.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Amar je došao uplakan iz sobe: "Mama, nena mi je rekla da sam neodgojen jer nisam pospremio igračke." Pogledala sam ga i osjetila kako mi nešto puca u grudima. "Nisi ti neodgojen, dušo," šapnula sam mu kroz suze.

Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svom životu. Sjetila sam se svojih snova iz mladosti – željela sam putovati, raditi, biti uzor svojoj djeci. Umjesto toga, osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući.

Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i sjela za sto sa Samirom dok je pio kafu.

"Samire, ne mogu više ovako," rekla sam tiho.

Pogledao me zbunjeno: "Šta sad nije u redu?"

"Ne želim više biti samo domaćica tvojoj mami. Želim raditi. Želim da imamo svoj stan. Želim da djeca odrastaju bez stalnih kritika i napetosti."

Samir je šutio nekoliko trenutaka pa uzdahnuo: "Lejla, znaš da nemamo para za svoj stan... Mama će se naljutiti ako odeš na posao..."

"Neka se naljuti!" prvi put sam povisila ton. "Ili ćemo nešto promijeniti ili ću otići s djecom kod svojih roditelja!"

Te večeri izbio je pravi rat u kući. Senada je vrištala: "Nećeš ti meni određivati kako ćeš živjeti pod mojim krovom! Ako ti se ne sviđa – vrata su ti otvorena!"

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Zašto mi ovo radiš, Lena?" prošaptala sam u praznu kuhinju, držeći mobitel u ruci, zureći u njenu najnoviju objavu na Instagramu. S osmijehom na licu, okružena prijateljima u Sarajevu, izgledala je sretnije nego ikad. Ali ja, njena majka, već dvije godine nisam čula njen glas. Dvije godine tišine. Dvije godine u kojima sam svaku noć ležala budna, pitajući se gdje sam pogriješila.

Sve je počelo onog proljeća kad je Lena odlučila upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. "Mama, to je moj san!" vikala je kroz suze dok sam joj pokušavala objasniti da to nije siguran izbor. "Znaš li ti koliko ljudi završi na birou? Šta ćeš raditi s tim diplomom?"

"Ne razumiješ me! Nikad me nisi ni pokušala razumjeti!" Lena je tada zalupila vratima svoje sobe. Tih nekoliko riječi zarezalo me dublje nego što sam tada htjela priznati.

Moj muž, Davor, pokušavao je smiriti situaciju. "Pusti je, Jasmina. Neka proba. Ako ne uspije, vratit će se kući." Ali ja nisam mogla pustiti. Strah me gušio – strah da će Lena propasti, da će joj život biti težak kao što je bio meni kad sam bila mlada i sama u Zagrebu.

Nisam joj dala podršku. Umjesto toga, svaki naš razgovor završavao je svađom. "Ti si sebična! Misliš samo na sebe!" vikala sam jednom kad mi je rekla da se seli kod prijateljice Maje jer više ne može izdržati napetost kod kuće.

Nakon toga, sve je krenulo nizbrdo. Lena se preselila, a ja sam ostala s prazninom u srcu i osjećajem krivnje koji me proganjao svakim danom. Povremeno bih joj slala poruke: "Jesi li dobro? Trebaš li novca?" Odgovora nije bilo. Samo tišina.

Ponekad bih sjela s Davorom za kuhinjski stol i pokušala pronaći opravdanje za svoje postupke. "Samo sam htjela najbolje za nju... Zar nije to posao roditelja?"

Davor bi me pogledao tužno: "Možda si trebala samo slušati, Jasmina. Ponekad djeca trebaju samo da ih čujemo, a ne da ih vodimo kroz život kao da su još mala."

Nisam znala kako da popravim stvari. Dani su prolazili, a ja sam postajala sve očajnija. Prijateljice su mi govorile: "Pusti je, vratit će se kad joj bude trebalo." Ali što ako ne dođe? Što ako zauvijek ostanem izvan njenog života?

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, zazvonio je telefon. Na ekranu je pisalo "Maja" – Lenina najbolja prijateljica iz djetinjstva.

"Jasmina? Zdravo, ovdje Maja... Samo sam htjela reći da je Lena dobro. Radi na izložbi i puno radi... Znam da ti ne odgovara na poruke, ali možda bi joj mogla napisati pismo? Ona ih uvijek čita, znaš..."

Te noći sam sjela za stol i napisala pismo koje nikad nisam imala hrabrosti poslati:

"Draga Lena,

Znam da sam pogriješila. Nisam te slušala kad si mi najviše trebala. Nisam bila uz tebe kao majka, već kao sudac. Žao mi je zbog svega što sam rekla i učinila. Volim te više od svega i uvijek ću biti ovdje za tebe.

Mama"

Pismo je ostalo u ladici. Bojala sam se da će ga Lena doživjeti kao još jedan pokušaj kontrole ili izazivanje grižnje savjesti.

Vrijeme je prolazilo. Pratila sam njen život kroz slike i storije – nova frizura, izložba u Mostaru, putovanje s prijateljima na Jadran... Svaki put kad bih vidjela njeno lice na ekranu, srce bi mi preskočilo od tuge i ponosa istovremeno.

Jednog dana, dok sam kupovala povrće na pijaci, srela sam Leninu tetku Sanju.

"Jasmina, moraš joj oprostiti što ti ne piše. Znaš kakva je Lena – tvrdoglava kao ti! Ali voli te, samo joj treba vremena."

"A što ako joj nikad ne bude dovoljno vremena? Što ako me zaboravi?"

Sanja me zagrlila: "Ne može dijete zaboraviti majku. Samo moraš biti strpljiva."

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam navečer sjedila sama u stanu. Davor je bio na poslu do kasno, a ja sam gledala stare albume s Leninim slikama iz djetinjstva – prvi dan škole, rođendani, more u Makarskoj... Gdje smo točno izgubile jedna drugu?

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Ne mogu, Ivana. Dosta sam ja svoje djece odgojila. Sad je red na tebe."

Te riječi moje majke, izgovorene hladno i bez trunke suosjećanja, odzvanjaju mi u glavi dok sjedim na rubu kreveta, držeći mobitel u ruci. Vanjska svjetla s ulice bacaju sjene po zidovima moje male dnevne sobe, a tišina je teža od olova. Djeca su napokon zaspala, svako u svom kutku, umorna od još jednog dana bez oca.

Moj Marko imao je samo 39 godina kad je poginuo na povratku s posla. Bio je vozač tramvaja, uvijek oprezan, uvijek pažljiv. Tog dana, jedan pijani vozač prošao je kroz crveno i sve se promijenilo u sekundi. Sjećam se policajaca na vratima, njihovih ozbiljnih lica i riječi koje su mi slomile srce. Od tada, svaka noć je borba s tišinom i prazninom.

Prvih mjeseci nakon Markove smrti bila sam kao u magli. Ljudi su dolazili, donosili kolače i sućut, ali nakon nekoliko tjedana svi su se vratili svojim životima. Ostala sam sama s troje djece: Lucijom (8), Filipom (5) i malom Lanom (2). Moja majka, Marija, živi samo nekoliko tramvajskih stanica dalje, ali svaki put kad je zamolim da pričuva djecu dok idem na posao ili barem da mi pomogne oko ručka, ona samo odmahne rukom.

"Ivana, ja sam ti svoje odradila. Nisam više mlada. Imaš ti ruke i noge, snađi se."

Ponekad pomislim da me mrzi. Ili možda mrzi samu sebe što ne može ili ne želi pomoći. Ali onda se sjetim djetinjstva – nije ni tada bila nježna. Moj otac je otišao kad sam imala deset godina i mama je sve svalila na svoja leđa. Možda je zato sada tako tvrda.

Ali ja nisam ona. Ja ne želim biti takva prema svojoj djeci.

Svako jutro ustajem prije šest. Pripremam doručak, budim Luciju i Filipa, presvlačim Lanu koja uvijek plače kad joj skidam pidžamu. Onda ih vodim u vrtić i školu, a sama jurim na tramvaj za posao u pekari na Trešnjevci. Šefica, gospođa Snježana, ima razumijevanja za moju situaciju, ali ne može mi dati više slobodnih dana. Plaća je mala, ali barem imam posao.

Najgore mi je kad Lana dobije temperaturu ili kad škola zove da je Lucija zaboravila knjige. Tada moram moliti susjedu Jasnu da pričuva djecu ili da ih pokupi iz škole. Jasna ima svoje probleme – muž joj pije, sin joj je nezaposlen – ali uvijek mi pomogne kad može. Nekad joj ostavim pitu ili kolače iz pekare kao znak zahvalnosti.

Jednog dana, dok sam žurila s posla kući jer je Lana imala visoku temperaturu, zazvonio mi je mobitel. Bila je to mama.

"Ivana, znaš li ti koliko je meni teško? Ja imam visok tlak, srce me boli... Ne mogu ja više trčati za tvojom djecom!"

"Mama, samo danas. Molim te. Lana ima 39 s temperaturom, ne mogu je ostaviti samu dok idem po Luciju i Filipa. Samo pola sata..."

"Ne mogu! Zovi nekog drugog!"

Prekinula je. Stajala sam nasred tramvajske stanice i plakala pred nepoznatim ljudima. Nije me bilo briga tko gleda. Osjećala sam se izdano, kao da sam sama na svijetu.

Te večeri, dok sam grijala juhu iz vrećice i gledala djecu kako sjede za stolom, Lucija me upitala:

"Mama, zašto baka nikad ne dođe kod nas?"

Nisam znala što reći. Nisam htjela lagati, ali nisam htjela ni da mrze svoju baku.

"Baka je umorna, dušo. Ima svoje probleme."

Lucija je šutjela, ali vidjela sam joj u očima da ne vjeruje.

Noći su najteže. Kad djeca zaspu, sjedim sama u kuhinji i gledam stare Markove slike na mobitelu. Nedostaje mi njegov glas, njegov smijeh, način na koji bi me zagrlio kad bi vidio da sam umorna. Nedostaje mi netko tko bi rekao: "Bit će sve u redu." Sada to moram govoriti sama sebi.

Jedne subote, dok sam čistila stan, zazvonio je zvono na vratima. Otvorila sam i ugledala mamu. Stajala je s vrećicom u ruci.

"Donijela sam ti malo juhe i kolača."

Pogledala sam je zbunjeno.

"Hvala, mama... Hoćeš li ući?"

"Ne mogu dugo. Samo sam htjela ostaviti ovo."

Stajale smo tako nekoliko sekundi u tišini.

"Mama... Zašto ne želiš biti s nama? Zašto ne želiš pomoći?"

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Dario, nisi valjda opet zaboravio izvaditi smeće?" Ksenijin glas parao je tišinu stana kao sirena za uzbunu. Stajao sam u kuhinji, ruke još mokre od suđa, dok su mi se leđa napinjala od nelagode. Viktorija je sjedila za stolom, pogleda prikovanog za mobitel, kao da se nada da će nestati ako dovoljno dugo ne pogleda ni mene ni svoju majku.

Nisam odgovorio. Znao sam da je svaka riječ samo ulje na vatru. Ksenija je bila žena s kojom se nije raspravljalo. U njezinim očima, ja sam bio samo još jedan nesposobni zet koji nije dovoljno dobar za njezinu kćer. Iako sam radio dva posla, trudio se oko Viktorije i pokušavao biti dobar partner, ništa nije bilo dovoljno.

"Mama, pusti ga, molim te," tiho je rekla Viktorija. Ali Ksenija je samo odmahivala glavom.

"Neću ga pustiti! Ako ga ti ne naučiš redu, ja ću! U mojoj kući se zna tko što radi!"

To je bio naš život otkako smo se Viktorija i ja preselili kod njezinih roditelja u Sarajevu. Planirali smo ostati samo nekoliko mjeseci dok ne skupimo dovoljno za stan u Zagrebu, ali mjeseci su se pretvorili u godinu dana. Svaki dan bio je nova borba – za privatnost, za poštovanje, za komadić mira.

Sjećam se kad sam prvi put upoznao Viktoriju. Bilo je to na koncertu u Mostaru. Smijala se glasno, onako kako samo ljudi koji su preživjeli teške dane znaju cijeniti život. Zaljubio sam se odmah. Njezina toplina bila je zarazna, a njezine oči obećavale su sigurnost koju nikad nisam imao kod kuće.

Ali onda sam upoznao Kseniju.

Prvi susret bio je hladan. "A ti si taj Dario? Iz kojeg si ti to dijela Hrvatske?" pitala me dok me odmjeravala od glave do pete. Osjetio sam kako mi obrazi gore. "Iz Karlovca, gospođo."

"Aha... Karlovac. Tamo su ljudi tvrdoglavi, kažu."

Nasmijao sam se nesigurno, nadajući se da je to šala. Ali njezin pogled nije popuštao.

S vremenom su njezine primjedbe postale svakodnevica. "Vidiš li ti kako moja Viktorija radi sve po kući? A ti? Samo sjediš!" ili "Dario, nisi ti navikao na ovakav život, jel' da? Kod vas u Hrvatskoj sve je drugačije."

Pokušavao sam razgovarati s Viktorijom o tome. "Znaš da te volim, ali tvoja mama... ne znam koliko još mogu izdržati."

Viktorija bi me zagrlila i šaptala: "Samo još malo, ljubavi. Zajedno smo u ovome."

Ali kako su dani prolazili, osjećao sam se sve usamljenije. Ksenija je uvijek nalazila način da me ponizi pred drugima. Na obiteljskim ručkovima pričala bi viceve o zetu: "Znate li zašto zet ne može biti dobar? Zato što ga nitko ne želi!" Svi bi se smijali, a ja bih gutao knedlu.

Jednog dana, dok sam sjedio na balkonu i gledao kišu kako pada po sarajevskim krovovima, pridružio mi se Viktorijin otac, Emir. Bio je tih čovjek, uvijek u sjeni svoje žene.

"Dario, nemoj joj zamjeriti. Ksenija je takva otkad znam za sebe. I meni je trebalo deset godina da je naučim ignorirati."

Nasmijao sam se kroz suze. "A kako ste vi izdržali?"

Emir je slegnuo ramenima. "Navikneš se. Ili pobjegneš."

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam ostavio zbog Viktorije – posao u Karlovcu, prijatelje, obitelj. Jesam li pogriješio? Jesam li slab jer ne mogu podnijeti njezinu majku?

Sutradan sam odlučio razgovarati s Viktorijom ozbiljno.

"Viktorija, ne mogu više ovako. Ili ćemo pronaći svoj stan ili... ne znam. Osjećam se kao gost u vlastitom životu."

Pogledala me tužno. "Znam, Dario. Ali mama nam pomaže... Bez nje ne bismo mogli preživjeti ovdje."

"Ali po kojoj cijeni? Svaki dan osjećam da gubim sebe. Ne želim jednog dana mrziti tebe zbog nje."

Viktorija je zaplakala. Prvi put sam vidio koliko joj je teško između mene i njezine majke.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Milice, jesi li opet zaboravila da ugasiš svjetlo u hodniku?" Vera je stajala na vratima naše dnevne sobe, ruku prekriženih na prsima, s onim pogledom koji sam naučila prepoznavati – pogledom koji govori da sam opet pogriješila. Marko je sjedio na kauču, gledao u pod i šutio. U tom trenutku, osjetila sam kako mi se srce steže, kao da svaki moj udah mora proći kroz filter njezine kritike.

"Nisam zaboravila, Vera. Upravo sam krenula prema hodniku," odgovorila sam tiho, pokušavajući sačuvati mir. Ali mir je u našoj kući bio luksuz koji si nisam mogla priuštiti otkad sam se udala za Markovog sina.

Kad sam upoznala Marka, činilo se kao da je sve moguće. Bio je pažljiv, nasmijan, uvijek spreman pomoći. Njegova majka Vera bila je tada samo žena koja ga je odgojila, a meni je djelovala toplo i pristupačno. Prvi put kad sam došla kod njih na ručak, donijela sam kolač od jabuka. Vera ga je probala i rekla: "Nije loše, ali ja stavljam više cimeta." Nisam tada shvatila da je to bio prvi znak.

Nakon vjenčanja, Marko je predložio da živimo s njegovom majkom dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. "To će biti privremeno, Milice. Mama je ionako sama otkad je tata umro," govorio je. Pristala sam, vjerujući u njega i nas. Ali privremeno se pretvorilo u godine.

Vera je imala svoje rituale: kava u sedam, ručak u jedan, vijesti u osam. Ako bih zakasnila s ručkom ili zaboravila kupiti njezinu omiljenu kavu, osjećala bih njezin pogled na sebi cijeli dan. Marko bi mi šapnuo: "Pusti je, znaš kakva je..." Ali nije bilo lako pustiti kad si svaki dan pod istim krovom s nekim tko te podsjeća da nisi dovoljno dobra.

Najgore je bilo kad smo počeli pokušavati dobiti dijete. Mjeseci su prolazili, a ništa se nije događalo. Otišli smo na pretrage. Sjećam se tog dana u bolnici – Marko je sjedio pored mene, držeći me za ruku dok nam je liječnik objašnjavao rezultate. "Milice, vaši nalazi su uredni. Marko, kod vas postoji određeni problem s pokretljivošću spermija..."

Marko je šutio cijelim putem kući. Navečer, dok smo ležali u mraku, okrenuo mi je leđa. Sutradan sam čula Veru kako šapuće na telefon: "Ne znam što nije u redu s Milicom. Možda bi Marko trebao razmisliti o drugoj ženi..."

Srce mi je pucalo. Znala sam istinu, ali nisam imala snage reći joj. Marko nije rekao ništa. Tjednima kasnije, kad su nas prijatelji pitali kad ćemo imati djecu, Marko bi samo slegnuo ramenima i pogledao mene. Kao da je sve na meni.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Vera je stala iza mene i tiho rekla: "Znaš, Milice, žene su stvorene da rađaju. Ako ne možeš Marku dati dijete, možda bi trebala razmisliti što dalje." Okrenula sam se prema njoj, ruke mi se tresle. "Vera, nije sve tako kako mislite..."

"Znam ja dobro što mislim," prekinula me. "Moj sin zaslužuje obitelj."

Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljala o odlasku. Ali gdje? Moji roditelji su bili u Osijeku, a ja sam im uvijek govorila da mi je dobro. Nisam htjela priznati poraz.

Jednog dana, dok sam spremala ormare, pronašla sam Markovu staru bilježnicu. Na zadnjoj stranici bila je poruka: "Mama, ne mogu joj reći istinu. Bojim se da će otići." Suze su mi navrle na oči. Sve ove godine, Marko nije imao hrabrosti stati uz mene. Umjesto toga, dopustio je da me njegova majka polako uništava.

Navečer sam ga suočila s tim. "Marko, znaš li koliko me boli što si dopustio da tvoja majka misli da sam ja kriva? Znaš li koliko p**a sam poželjela otići?"

Pogledao me prvi put nakon dugo vremena s iskrom tuge u očima. "Milice, nisam znao kako... Ona je sve što imam. Bojao sam se da će me odbaciti ako joj kažem istinu."

"A ja? Ja nisam ništa?"

Tišina. Samo tišina.

Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Vera je slavila Markov rođendan i pozvala cijelu rodbinu. Svi su me gledali s mješavinom sažaljenja i osude. "Milica još uvijek ne može zatrudnjeti?" šaptale su tetke. Marko je šutio. Ja sam šutjela. Ali u meni se nešto lomilo.

Te večeri, nakon što su svi otišli, sjela sam za stol s Verom i Markom. "Dosta mi je," rekla sam. "Zaslužujem istinu i poštovanje. Marko, reci svojoj majci što je rekao liječnik."

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Mamo, ako se ne smiriš, odlazim zauvijek!"

Te riječi su me presjekle kao nož. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek u onoj staroj plavoj haljini koju sam čuvala za posebne prilike, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala zadržati suze. Marta je stajala na vratima, lice joj je bilo crveno od bijesa i povrijeđenosti. Gosti su šutjeli, a torta s jagodama ostala je netaknuta na stolu.

Rođendan. Moj šezdeseti. Trebao je biti dan radosti, dan kad će se obitelj okupiti i kad ću napokon osjetiti da sam nešto dobro učinila u životu. Ali umjesto toga, sve se raspalo u nekoliko minuta.

"Marta, nemoj tako govoriti..." prošaptala sam, ali ona me nije ni pogledala. Samo je uzela torbu i zalupila vratima. Zvuk je odjeknuo kroz stan kao pucanj.

Moja sestra Ljiljana prišla mi je i tiho rekla: "Pusti je malo. Znaš kakva je ona, sve joj je previše."

Ali ja nisam mogla pustiti. Nisam mogla ni disati. Sve što sam godinama gradila s Martom – svaki zagrljaj, svaka žrtva, svaka neprospavana noć kad je imala temperaturu ili kad se vraćala kasno iz izlaska – sve je to nestalo u tom jednom trenutku.

Gosti su se polako razilazili, izbjegavajući moj pogled. Moj muž Zoran samo je slegnuo ramenima i otišao u kuhinju, kao da ga se to ne tiče. Ostala sam sama s tortom i tišinom.

Sjedila sam dugo u mraku. Sjećanja su navirala – kako sam Martu vodila prvi dan u školu, kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako mi je prvi put rekla da me voli. A onda su došla i ona teža sjećanja: svađe oko ocjena, oko njezinog dečka Ivana kojeg nisam mogla smisliti, oko njezine želje da upiše Akademiju umjesto Ekonomije.

Možda sam bila prestroga? Možda sam previše očekivala? Uvijek sam govorila da želim najbolje za nju, ali možda sam zapravo željela da bude ono što ja nisam mogla biti.

Telefon je zazvonio kasno navečer. Bila je to moja prijateljica Sanja.

"Wanda, jesi dobro? Čula sam što se dogodilo."

"Nisam... Ne znam što da radim. Bojim se da sam je izgubila."

"Nisi. Samo joj treba vremena. Sjeti se kako si ti bila tvrdoglava kad si bila mlada."

Sanja nije znala sve. Nije znala koliko sam p**a Marti rekla nešto što nisam mislila. Koliko p**a sam joj predbacila da nije dovoljno zahvalna ili da ne zna što znači biti majka.

Sljedećih dana Marta se nije javljala. Zoran je šutio kao i uvijek, zabijen u svoje novine i televiziju. Ljiljana mi je donosila juhu i pokušavala me oraspoložiti pričama o svojim unucima.

Ali ja nisam mogla prestati razmišljati o onome što mi je Marta rekla: "Ako se ne smiriš..." Što to znači? Jesam li stvarno toliko naporna? Jesam li joj gušila život svojom brigom?

Jednog jutra odlučila sam otići do njezina stana na Trešnjevci. Kiša je padala sitno i uporno. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam zvonila na vrata.

Otvorila mi je njezina cimerica Amra.

"Dobar dan, Wanda... Marta nije doma. Otišla je kod Ivane na vikend u Samobor."

Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Nisam znala ni gdje joj je najbolja prijateljica.

Vratila sam se kući mokra do kože i sjela za kuhinjski stol. Zoran me pogledao preko novina:

"Pusti dijete na miru. Odrasla je."

"Ali ja sam joj majka! Kako da pustim? Kako da živim ako ode?"

On je samo slegnuo ramenima.

Te noći nisam spavala. Sjetila sam se svoje majke – kako smo se znale posvađati oko sitnica, a onda bi ona danima šutjela i gledala kroz prozor. Nikad mi nije rekla da me voli, ali uvijek bi mi ostavila komad pite na stolu ili mi popravila kaput bez riječi.

Jesam li ja postala ista kao ona?

Sljedeći tjedan Marta mi je poslala poruku:

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

14/10/2025

"Zašto uvijek moraš biti u centru pažnje, Iva?" viknula je moja sestra Lana, dok su se svijeće na torti gasile pred nama. Bio je to moj drugi rođendan, dan koji smo slavili svake godine otkad me izvukla iz požara u našem starom stanu na Trešnjevci. Taj dan je uvijek bio mješavina zahvalnosti i krivnje, radosti i tuge, ali nikad nije bio ovako napet.

Sjedila sam za stolom, gledala Lanu kako drži ruke na bokovima, a njezin muž Dario, uvijek smiren i odmjeren, promatrao nas iz kuta. Mama je šutjela, gledala kroz prozor, dok je tata nervozno miješao kavu. Svi su čekali da nešto kažem, ali riječi su mi zapele u grlu.

"Nije ona kriva što je živa," prošaptala je mama, ali Lana ju je prekinula:

"Nije, ali ja sam cijeli život bila ta koja mora paziti na sve! I na nju, i na vas, i na Darija!"

Dario je tada ustao i tiho rekao: "Iva, možeš li na trenutak sa mnom u radnu sobu?"

Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Nikad me nije zvao na razgovor nasamo. Ustala sam, pogledala Lanu, ali ona je samo slegnula ramenima i sjela natrag, zureći u ugašene svijeće.

U Darijevoj radnoj sobi mirisalo je na skupi parfem i kožu. Sjeo je za svoj masivni stol i pokazao mi da sjednem nasuprot njega. Na zidu su visjele diplome i slike s poslovnih putovanja – Dubai, London, Sarajevo. Uvijek sam se osjećala kao uljez u tom prostoru.

"Iva," počeo je tiho, "znam da ti i Lana imate svoje nesuglasice, ali mislim da je vrijeme da znaš istinu o onoj noći."

Srce mi je počelo lupati kao ludo. "Kakvu istinu?"

Dario je duboko udahnuo. "Lana nije sama ušla u stan te noći. Netko ju je nazvao. Netko tko je znao da si sama."

Osjetila sam kako mi se ruke tresu. "Tko?"

"Tvoj otac," rekao je tiho. "Bio je u kafani s prijateljima, pio je, i zaboravio je da si sama doma. Kad se sjetio, nazvao je Lanu jer nije imao hrabrosti vratiti se kući. Ona te spasila, ali cijena toga bila je njezina mladost. Od tada nosi teret koji nije njezin."

Sjedila sam u tišini, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. Cijeli život sam vjerovala da sam ja ta koja je trebala biti zahvalna, a zapravo su svi oko mene nosili svoje križeve.

"Zašto mi to sada govoriš?" upitala sam.

Dario je slegnuo ramenima. "Lana ne može više ovako. Razmišlja o razvodu. Osjeća se zarobljeno između tebe i obitelji. Misli da si ti uvijek bila povlaštena, a ona žrtva."

Vratila sam se u dnevnu sobu gdje su svi šutjeli. Lana me pogledala suznih očiju.

"Znaš li ti što znači biti starija sestra?" pitala me drhtavim glasom. "Znaš li kako je svaki dan osjećati odgovornost za tuđi život?"

Nisam znala što reći. Samo sam joj prišla i zagrlila je. Osjetila sam kako joj tijelo drhti od suza koje više nije mogla zadržati.

Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja na požar vraćala su mi se u snovima – vatra koja guta zavjese, dim koji guši, Lanin glas koji viče moje ime kroz plamen. Ujutro sam otišla do groblja gdje je baka sahranjena, jedina osoba kojoj sam mogla reći sve.

"Bako, jesam li ja kriva što sam živa? Jesam li ja razlog što Lana pati?" prošaptala sam kroz suze.

Vratila sam se kući i pronašla Lanu u kuhinji. Sjedila je za stolom, gledala kroz prozor kao mama sinoć.

"Lana, oprosti mi," rekla sam tiho.

Pogledala me bez riječi.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

13/10/2025

"Ne možeš mi to raditi, Ivane!" vrištala sam, držeći se za ogroman trbuh, dok je on stajao na pragu s koferom u ruci. Njegove oči bile su prazne, kao da ga više nema, kao da je već otišao. "Ne mogu, Ana... Ne mogu više. Guši me sve ovo. Oprosti mi, molim te."

Tog jutra, u devetom mjesecu trudnoće, ostala sam sama. Naša mala kuhinja u Novom Zagrebu odzvanjala je tišinom, a ja sam, drhteći, gledala kroz prozor kako Ivan ulazi u stari Golf i nestaje niz ulicu. Srce mi je pucalo, ali nisam imala vremena za suze. Zrak je bio težak, a svaka minuta bez njega bila je kao vječnost. Majka mi je dolazila svaki drugi dan iz Velike Gorice, ali njezina utjeha nije mogla popuniti prazninu koju je ostavio Ivan.

Prva noć bila je najgora. Ležala sam na leđima, slušajući otkucaje vlastitog srca i pokušavala ne razmišljati o tome što će biti kad dođe vrijeme za porod. "Ana, moraš biti jaka zbog djeteta," šaptala sam sama sebi, grizući usnicu dok su mi suze klizile niz obraze. Nije bilo lako. U našoj zgradi svi su znali što se dogodilo. Susjeda Marija iz trećeg kata gledala me sažaljivo svaki put kad bih izašla po kruh. "Drži se, dijete," govorila bi, ali njezine riječi nisu mogle izbrisati sram i bol.

Porod je došao iznenada, usred noći. Nitko nije bio uz mene osim medicinske sestre Mirele, koja mi je stisnula ruku dok sam vrištala od bolova. "Bit ćeš ti dobra mama, Ana. Vidiš kako si hrabra," šapnula mi je, a ja sam, iscrpljena, prvi put ugledala svog sina, Davida. Bio je savršen. Plakala sam, ali ovaj put od sreće i olakšanja. U tom trenutku, obećala sam sebi da ću biti sve što mu treba, i otac i majka.

Prošle su tri godine. David je rastao, a ja sam učila kako biti samohrana majka. Radila sam u knjižari u centru grada, a popodne bih trčala kući da ga pokupim iz vrtića. Svaki dan bio je borba – s novcem, umorom, predrasudama. "Gdje ti je tata?" pitala su ga djeca u parku, a on bi slegnuo ramenima i rekao: "Mama kaže da je tata otišao na put." Lagala sam, ali nisam imala snage reći mu istinu. Moja prijateljica Sanja često bi me zvala na kavu, pokušavajući me nagovoriti da izađem, da upoznam nekog novog. "Ana, nisi ti kriva što je on otišao. Zaslužuješ ljubav!" govorila bi, ali ja sam se bojala. Bojala sam se opet vjerovati.

Jednog kišnog popodneva, dok sam presvlačila Davida nakon vrtića, netko je pokucao na vrata. Srce mi je stalo. Otvorila sam vrata i ugledala Ivana. Bio je mršaviji, stariji, oči su mu bile crvene od suza. "Ana... Molim te, pusti me da objasnim," prošaptao je. Nisam mogla vjerovati. Tri godine tišine, tri godine bez riječi, a sada stoji tu kao da se ništa nije dogodilo.

"Što hoćeš?" pitala sam hladno, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. David je provirio iza mene, gledajući nepoznatog čovjeka. "Tko je to, mama?"

Ivan je kleknuo pred njega, suze su mu tekle niz lice. "Ja sam tvoj tata, Davide. Oprosti što me nije bilo."

Zatvorila sam vrata između njih, osjećajući kako mi se svijet ruši po drugi put. Te noći nisam spavala. Ivan je ostao pred vratima do jutra, a ja sam slušala njegovo jecanje kroz zidove. Ujutro sam ga pustila unutra, ali samo zato što nisam imala snage gledati ga kako se slama.

"Zašto si otišao?" pitala sam ga dok je David crtao za stolom. Ivan je šutio dugo, a onda je tiho rekao: "Bio sam kukavica. Nisam znao kako biti otac. Bojao sam se odgovornosti, bojao sam se da ću sve uništiti. Otišao sam kod brata u Mostar, radio na građevini, ali svaki dan sam mislio na vas. Nisam imao hrabrosti vratiti se dok nisam skupio snage. Ana, volim te. Volim našeg sina. Molim te, daj mi drugu priliku."

Nisam znala što reći. U meni se borila ljutnja s tugom, nada s razočaranjem. Sanja mi je kasnije rekla: "Možda bi trebala razmisliti zbog Davida. Dijete treba oca." Ali što ako ga opet povrijedi? Što ako opet ode?

Ivan je pokušavao sve – dolazio je svaki dan, vodio Davida u park, donosio igračke, popravljao slavinu koja je curila mjesecima. David ga je brzo zavolio, a ja sam gledala kako mu oči sjaje kad ga tata podigne u zrak. Srce mi se kidalo od sreće i straha istovremeno.

🔽 Komentari kriju nastavak 👇

Život Piše Romane

14/10/2025

14/10/2025

14/10/2025

14/10/2025

14/10/2025

14/10/2025

14/10/2025

13/10/2025

Address

Website

Alerts

Shortcuts

Share

Category