07/09/2026
Ne znam odakle bih počeo pisati o Huseinu Krupiću, našem Husi.
Nemam dovoljno godina da ispričam njegov život od početka, a opet imam dovoljno uspomena da mogu reći kako sam bio svjedok jednog krupskog života i dijela historije našeg grada koju je, na svoj način, stvarao upravo Huse.
Malo nas zna da je nekada radio u Njemačkoj, a da je po povratku u Krupu otvorio pekarsku radnju u kojoj je radio zajedno sa svojim bratom Himzom Krupićem.
Možda je baš tada, u tom periodu života, Huse odškrinuo vrata Dženneta, a da toga nije bio ni svjestan. Mi, ljudi, nikada ne znamo koje će nas djelo dovesti pred ta vrata.
Kažu da je Himzo bio jedan od najbržih ljudi toga vremena i da nije bilo čovjeka koji bi ga mogao prestići dok trči preko Drvenog mosta.
I u taj vakat Drveni most bio je mjera za dužinu, brzinu i mladost, a svima nama druga kuća pod otvorenim nebom.
Husin brat, rahmetli Himzo, i njegova supruga Bahra dobili su sina Hamdu, mog životnog prijatelja.
Naš Hamduš imao je tek nešto više od godinu dana kada je ostao bez oca.
Dijete koje ostane bez oca zove se jetim.
Ali Hamdo nikada nije bio sam.
Pored svoje majke Bahre imao je Strikana, kako je cijelog života zvao Husu.
Njih dvojica podsjećali su nas na one iskrene i neraskidive odnose iz starih priča, odnose koji se ne mogu objasniti riječima, već samo srcem.
U porodičnoj kući u Pazadžiku, gdje je živjela njegova majka rahmetli Hasnija, Huse je Hamdi uredio dio kuće, a nakon završetka srednje škole pomogao mu da stvori kultni Krup Gold.
Mnogo je priča nastalo u tom kafiću na obali Une. Mnogo smijeha, prijateljstava, ljubavi i uspomena ostalo je između njegovih zidova.
Generacije Krupljana odrasle su uz taj prostor, uz našeg Husu i njegovu suprugu rahmetli Hidu, našu Šeficu.
Krajem osamdesetih godina posao preuzimaju kćerka Edita i zet Edin, pod imenom E4.
Fotografija na kojoj držim Husinog unuka Eldara nastala je na njegovom prvom rođendanu, kada sam imao čast biti k*m.
Huse mi je često znao reći:
„Šteta je, Jaro, što nisi od moje loze. Treba nam jedan takav u porodici.“
A ja sam uvijek osjećao da smo kroz k*mstvo, prijateljstvo i godine provedene zajedno povezani kao najrođeniji.
Poslije rata imao sam trgovinu „Kula“ na mjestu gdje je Huse nekada držao zlatarsku radnju, odmah pored Krup Golda.
Danas je taj prostor dio kafića i još uvijek jedno od omiljenih mjesta Krupljana.
Bog me počastio prijateljem kakav je naš Hamduš i porodicom kakva je Husina.
Njegova kćerka Edita i ja čak dijelimo isti datum rođenja, 9. juli.
Možda su i to oni tihi znakovi kojima nas život podsjeća koliko smo povezani.
Bog mi je dao da ovog augusta budem prisutan na dženazi Hamdine majke Bahre, a sada, pred sam povratak, ispraćamo i Strikana.
Niko ne zatvara životni krug ljepše i pravednije od Gospodara svjetova.
Zato Ga molim da Husi oprosti njegove grijehe, da mu podari najljepše mjesto u Džennetu i nagradi ga nagradom koju samo On zna.
Jer nije odgojio samo jednog jetima.
Odgojio je čovjeka.
A odgojiti dobrog čovjeka možda je jedno od najvećih djela koje čovjek može ostaviti iza sebe.
Ko poznaje Hamduša zna o čemu govorim.
Njegova dobrota, njegova ljudskost, njegova čista duša i srce koje uvijek ima mjesta za druge, svjedoče o ljudima koji su ga odgajali.
Ako se po plodovima poznaje drvo, onda je Huse iza sebe ostavio najljepši trag.
Bio bih sebičan kada bih rekao da je Hamduš samo moj prijatelj, jer njega vole generacije Krupljana.
A možda je upravo u tome najveće bogatstvo jednog čovjeka, da iza sebe ostavi ljude koji ga spominju sa osmijehom, zahvalnošću i dovom.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:
„Ja i onaj koji se brine o jetimu bit ćemo u Džennetu ovako.“
Pa je pokazao kažiprst i srednji prst, približivši ih jedan drugome.
Dok danas razmišljam o Husi, ne mogu da ne pomislim kako postoje ljudi koji ne ostavljaju samo velike zgrade, bogatstvo ni titule.
Ostavljaju ljude.
A čovjek koji iza sebe ostavi čovjeka poput Hamduša, nije otišao praznih ruku.
Neka ti je vječni rahmet, Huse.
I neka ti svako dobro koje si učinio drugima bude svjetlo na putu ka Džennetu.
