30/08/2026
https://www.facebook.com/share/p/19Fqb3njkC/
Neki ljudi čine dobra djela tiho. Toliko tiho da za njih saznamo tek slučajno.
Danas želim govoriti o našem sugrađaninu Adnan Spahić , čovjeku kojeg većina vas poznaje kao Spahu.
Ali danas ne želim govoriti o njegovom poslu, poslovnom uspjehu, niti o tome koliko je poznat u onome što radi.
Danas želim govoriti o čovjeku.
U posljednja tri dana do mene su, iz tri potpuno različite strane, došle priče o tome koliko je Adnan pomogao ljudima.
Nekome je trebao školski pribor. Nekome lijekovi. Nekome je trebalo nešto kupiti. Nekome posredovati, pronaći rješenje, pomoći onda kada čovjek više ne zna kome da se obrati.
I ono što me posebno dirnulo jeste način na koji Adnan to radi.
Kod njega nema puno priče.
Nema pompe.
Nema fotografija.
Nema objava.
Nema potrebe da se zna.
Kada čuje da je nekome teško, on se jednostavno javi i kaže:
„Biće riješeno.“
I bude riješeno.
A važno je reći još nešto.
Adnanu novac nije pao s neba.
On radi. Ima svoj vlastiti obrt. Čovjek je koji ima porodicu, svoje obaveze, svoje troškove i svoj život.
Poznat je po svom poslu sa automatskim mjenjačima Spaho. U tom poslu je njegovo ime poznato širom kantona, pa i šire. Mnogi će ga, uz osmijeh, nazvati i „doktorom za automatske mjenjače“.
Ali ovo danas nije priča o njegovom poslu.
Nije ni priča o tome koliko je poslovno uspješan.
Jer postoji nešto mnogo važnije od onoga što čovjek zaradi.
Važno je šta uradi s onim što zaradi.
Adnan radi i u Udruženju „Osmijeh“, gdje se zajedno s drugima trudi da djeca s autizmom ostvare što više svojih prava, da imaju više mogućnosti, više podrške i da njihov život bude dostojanstveniji.
I onda, pored svega toga, kada čuje da je nekome potrebna pomoć, on odvoji.
Od svoje porodice.
Od onoga što je svojim rukama zaradio.
Od svog vremena.
I da – nekada i od svog novca.
I da ga nekome koga možda nikada prije nije ni upoznao.
Potpunom strancu.
I upravo je to ono što me danas natjeralo da napišem ovaj tekst.
Jer nije teško pomoći kada imaš višak.
Ali je posebno vrijedno kada od onoga što si teško zaradio odlučiš odvojiti za nekoga ko nema dovoljno.
Kada znaš koliko si radio za taj novac, a ipak kažeš:
„Neka. Njemu je potrebnije.“
Koliko samo znači roditelju kada ne zna kako će svom djetetu kupiti školski pribor, a neko se pojavi prije nego što je morao moliti?
Koliko znači čovjeku koji nema za lijek kada mu neko kaže da više ne brine?
Koliko znači kada u trenutku nemoći čuješ samo dvije riječi:
„Biće riješeno.“
Možda upravo u tome i jeste veličina čovjeka.
Ne u tome koliko glasno govori o svojim dobrim djelima, nego u tome koliko ih napravi onda kada niko ne gleda.
Adnane, možda nisi ni znao da će ove priče doći do mene.
Možda nisi ni želio da ih iko sazna.
Ali upravo zato danas želim da se zna.
Ne da bi ti neko aplaudirao.
Ne da bi se tvoje ime veličalo.
Nego da podsjetimo jedni druge da među nama još uvijek postoje ljudi koji ne mogu okrenuti glavu kada vide tuđu muku.
Ljudi koji ne pitaju:
„Šta ja imam od toga?“
Nego pitaju:
„Šta mogu učiniti?“
I možda će neko reći:
„Pa dobro, to je samo školski pribor.“
„To su samo lijekovi.“
„To je samo jedna pomoć.“
Nije.
Nekome je to možda bio trenutak kada je pomislio da više nema kome da se obrati.
A onda se pojavio Spaho i rekao:
„Biće riješeno.“
Zato ovaj tekst danas nije samo priča o Adnanu.
Ovo je priča o dobroti koja ne traži publiku.
O ljudima koji daju, a ne govore.
O ljudima koji rade, zarađuju, imaju svoje porodice i svoje brige, ali ipak pronađu način da dio onoga što imaju podijele s nekim kome je potrebno.
I možda baš zato ovakve ljude trebamo spominjati.
Ne zato da bi oni postali veći.
Nego da bismo mi ostali ljudi.
Adnane, hvala ti što svojim djelima podsjećaš da dobrota još uvijek postoji.
I neka se danas, makar jednom, priča o tvojim dobrim djelima.
Jer ponekad i oni koji najviše daju zaslužuju da im neko kaže:
Vidimo vas. Cijenimo vas. I hvala vam. ❤️
