03/06/2026
Ali, ne radi se tu samo o radu, radi se i o životu, pa bi se moglo odlučno ustvrditi kako je Maroević uložio u hrvatsku književnost i umjetnost dobar dio svoje biografije. O tome može svjedočiti svatko tko ga poznaje: svi smo ga vidjeli kako hita sa sastanka na sastanak, kako brza iz muzeja u galeriju, iz galerije u izdavačku kuću, a i iz izdavačke kuće u časopisnu redakciju. Svi smo se već iščuđavali kako mu uspijeva da se u istom tjednu pojavi u Dubrovniku, Zagrebu, Puli, Trstu i Koprivnici, i to samo zato da bi pohvalio nečije slike ili prikazao nečije stihove. A pri tome smo znali da to podrazumijeva sate i sate mukotrpnih putovanja, gnjavažu po neudobnim hotelima, neurednu prehranu, a što je najgore, stalan strah od zakašnjenja, pa čak i osjećaj krivnje. Takve se stvari, vjerujte mi na riječ, ne rade ni radi novca – kojega, uostalom, u tom poslu i nema – ni radi slave – koje također nema – ni radi prijateljstva, ni radi društva ili provoda. Takve stvari čovjek može raditi samo ako ga pokreće osjećaj dužnosti, ako, ukratko, zna da ima poslanje, pa makar to ne priznavao ni samome sebi, a kamoli drugima.
Ali, to nije razlog da mi drugi – koji u kulturnom životu sudjelujemo na drugačiji način nego Tonko – sve to ne zapazimo i ne uvažimo. Jer, mi znamo što znači činjenica da je Tonko mnoge svoje pjesme – pa i prigodne – napisao po autobusima, znamo što znače one pozivnice i katalozi što mu ispadaju iz torbe i iz džepova, znamo što znači mala grafitna olovka što je uvijek drži pri ruci kako bi u trku zabilježio ono što mu je važno. Znače sve te stvari da on djeluje, da vrši svoju misiju i da se ne pita ni što dobiva zauzvrat ni kako bi bilo da živi drugačije: on se, vjerujem, već posve identificirao sa svojom javnom ulogom prihvativši je kao sudbinu. Pa, kao što mi za mnoge slike i knjige naprosto ne možemo zamisliti drugog predstavljača osim njega, tako valjda ni on ne može zamisliti da bi djelovao drugačije nego upravo tako kako djeluje.
A upravo se o djelovanju tu najviše i radi, i to u najboljem smislu te riječi. Jer, jasno se vidi da iza onoga što Tonko Maroević čini u hrvatskoj kulturi stoji egzistencijalni ulog: on taj posao obavlja kreativno, upravo onako kako se stvaraju umjetnička djela. A u isto vrijeme, obavlja ga i tako kao da će mu se po tome suditi na Strašnome sudu: ulažući u te poslove sve svoje znanje, sav svoj ukus i sav svoj moralni potencijal. A sredina kojoj sve to upućuje danas već jasno osjeća o čemu se radi, pa to i cijeni, premda ni izdaleka onoliko koliko bi trebalo.
✍🏼 Ulomak iz eseja; Pavao Pavličić, "Tonko Maroević ili Zlatni kalauz", "Galerija (13 eseja o prijateljima)", Lađa od vode, 2022., Zagreb