06/08/2025
U okviru manifestacije ¨Pračansko ljeto 2025¨ danas održane sportske igre za najmlađe - Amila Škulj i Nedim Sipović najbrži u biciklističkoj trci, osvojili bicikle!"Ne možeš ga vidjeti sada, gospođo, Marko je pod sedativima," rekla mi je medicinska sestra, a ja sam stajala pred vratima bolničke sobe, stežući torbu kao da u njoj držim cijeli svoj život. U tom trenutku, sve što sam znala o svom sinu srušilo se poput kule od karata. Marko, moj Marko, završio je u bolnici nakon što je pao s motora. Nitko mi nije rekao da vozi motor. Nitko mi nije rekao da ima društvo koje nikada nisam upoznala.
Sjedila sam na klupi u hodniku, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim ulicama. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove sestre Ivane: "Mama, Marko ti ništa ne govori jer zna da ga ne bi razumjela." Je li to istina? Jesam li toliko slijepa bila svih ovih godina?
Prvi put kad su me pustili unutra, Marko je bio blijed, s povezom na glavi i modricama po rukama. Pogledao me kratko, kao stranca. "Mama, ne moraš biti ovdje ako ti je teško," promrmljao je. "Neću nigdje ići dok ne saznam što se dogodilo," odgovorila sam tiho, ali odlučno.
Tih dana kroz bolničku sobu prolazili su ljudi koje nikada nisam vidjela. Neki su bili mladići s tetovažama, djevojke s ljubičastom kosom, jedan stariji čovjek kojeg su zvali Džemal. Svi su ga gledali s poštovanjem i toplinom koju nisam prepoznala. Jedna djevojka, Amra, donijela mu je knjigu i nježno ga poljubila u čelo. "Tko si ti?" upitala sam je kad smo ostale same. "Ja sam njegova prijateljica. Vi ste njegova mama?" upitala je iskreno. "Da... ali čini se da ga vi poznajete bolje nego ja."
Te noći nisam spavala. U mislima su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Marko koji trči po dvorištu u Mostaru, Marko koji plače jer mu se smijem zbog loše ocjene iz matematike, Marko koji šuti za stolom dok svi pričamo o svakodnevnim glupostima. Kada sam ga prestala slušati? Kada sam ga prestala gledati?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi skrenuo pogled ili promijenio temu. "Mama, ne moraš sve znati," rekao bi. "Ali ja želim znati! Ja sam tvoja majka!" viknula sam jednom, glasom koji me i samu iznenadio. Pogledao me tada prvi put ravno u oči: "Mama, ti si uvijek željela da budem onakav kakvog si me zamislila. Nikad nisi pitala što ja želim biti."
Bilo je to kao udarac u trbuh. Sjetila sam se svih onih p**a kad sam mu govorila da ne izlazi s tim društvom iz kvarta, da ne gubi vrijeme na glazbu i crtanje grafita po zidovima. Sjetila sam se kako sam mu birala fakultet jer "to je siguran posao", kako sam ga tjerala da ide na sate engleskog umjesto na"Ne možeš ga vidjeti sada, gospođo, Marko je pod sedativima," rekla mi je medicinska sestra, a ja sam stajala pred vratima bolničke sobe, stežući torbu kao da u njoj držim cijeli svoj život. U tom trenutku, sve što sam znala o svom sinu srušilo se poput kule od karata. Marko, moj Marko, završio je u bolnici nakon što je pao s motora. Nitko mi nije rekao da vozi motor. Nitko mi nije rekao da ima društvo koje nikada nisam upoznala.
Sjedila sam na klupi u hodniku, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim ulicama. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove sestre Ivane: "Mama, Marko ti ništa ne govori jer zna da ga ne bi razumjela." Je li to istina? Jesam li toliko slijepa bila svih ovih godina?
Prvi put kad su me pustili unutra, Marko je bio blijed, s povezom na glavi i modricama po rukama. Pogledao me kratko, kao stranca. "Mama, ne moraš biti ovdje ako ti je teško," promrmljao je. "Neću nigdje ići dok ne saznam što se dogodilo," odgovorila sam tiho, ali odlučno.
Tih dana kroz bolničku sobu prolazili su ljudi koje nikada nisam vidjela. Neki su bili mladići s tetovažama, djevojke s ljubičastom kosom, jedan stariji čovjek kojeg su zvali Džemal. Svi su ga gledali s poštovanjem i toplinom koju nisam prepoznala. Jedna djevojka, Amra, donijela mu je knjigu i nježno ga poljubila u čelo. "Tko si ti?" upitala sam je kad smo ostale same. "Ja sam njegova prijateljica. Vi ste njegova mama?" upitala je iskreno. "Da... ali čini se da ga vi poznajete bolje nego ja."
Te noći nisam spavala. U mislima su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Marko koji trči po dvorištu u Mostaru, Marko koji plače jer mu se smijem zbog loše ocjene iz matematike, Marko koji šuti za stolom dok svi pričamo o svakodnevnim glupostima. Kada sam ga prestala slušati? Kada sam ga prestala gledati?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi skrenuo pogled ili promijenio temu. "Mama, ne moraš sve znati," rekao bi. "Ali ja želim znati! Ja sam tvoja majka!" viknula sam jednom, glasom koji me i samu iznenadio. Pogledao me tada prvi put ravno u oči: "Mama, ti si uvijek željela da budem onakav kakvog si me zamislila. Nikad nisi pitala što ja želim biti."
Bilo je to kao udarac u trbuh. Sjetila sam se svih onih p**a kad sam mu govorila da ne izlazi s tim društvom iz kvarta, da ne gubi vrijeme na glazbu i crtanje grafita po zidovima. Sjetila sam se kako sam mu birala fakultet jer "to je siguran posao", kako sam ga tjerala da ide na sate engleskog umjesto na"Ne možeš ga vidjeti sada, gospođo, Marko je pod sedativima," rekla mi je medicinska sestra, a ja sam stajala pred vratima bolničke sobe, stežući torbu kao da u njoj držim cijeli svoj život. U tom trenutku, sve što sam znala o svom sinu srušilo se poput kule od karata. Marko, moj Marko, završio je u bolnici nakon što je pao s motora. Nitko mi nije rekao da vozi motor. Nitko mi nije rekao da ima društvo koje nikada nisam upoznala.
Sjedila sam na klupi u hodniku, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim ulicama. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove sestre Ivane: "Mama, Marko ti ništa ne govori jer zna da ga ne bi razumjela." Je li to istina? Jesam li toliko slijepa bila svih ovih godina?
Prvi put kad su me pustili unutra, Marko je bio blijed, s povezom na glavi i modricama po rukama. Pogledao me kratko, kao stranca. "Mama, ne moraš biti ovdje ako ti je teško," promrmljao je. "Neću nigdje ići dok ne saznam što se dogodilo," odgovorila sam tiho, ali odlučno.
Tih dana kroz bolničku sobu prolazili su ljudi koje nikada nisam vidjela. Neki su bili mladići s tetovažama, djevojke s ljubičastom kosom, jedan stariji čovjek kojeg su zvali Džemal. Svi su ga gledali s poštovanjem i toplinom koju nisam prepoznala. Jedna djevojka, Amra, donijela mu je knjigu i nježno ga poljubila u čelo. "Tko si ti?" upitala sam je kad smo ostale same. "Ja sam njegova prijateljica. Vi ste njegova mama?" upitala je iskreno. "Da... ali čini se da ga vi poznajete bolje nego ja."
Te noći nisam spavala. U mislima su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Marko koji trči po dvorištu u Mostaru, Marko koji plače jer mu se smijem zbog loše ocjene iz matematike, Marko koji šuti za stolom dok svi pričamo o svakodnevnim glupostima. Kada sam ga prestala slušati? Kada sam ga prestala gledati?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi skrenuo pogled ili promijenio temu. "Mama, ne moraš sve znati," rekao bi. "Ali ja želim znati! Ja sam tvoja majka!" viknula sam jednom, glasom koji me i samu iznenadio. Pogledao me tada prvi put ravno u oči: "Mama, ti si uvijek željela da budem onakav kakvog si me zamislila. Nikad nisi pitala što ja želim biti."
Bilo je to kao udarac u trbuh. Sjetila sam se svih onih p**a kad sam mu govorila da ne izlazi s tim društvom iz kvarta, da ne gubi vrijeme na glazbu i crtanje grafita po zidovima. Sjetila sam se kako sam mu birala fakultet jer "to je siguran posao", kako sam ga tjerala da ide na sate engleskog umjesto na probe benda.
Priča ide dalje dolje u komentarima 👇👇 probe benda.
Priča ide dalje dolje u komentarima 👇👇 probe benda.
Priča ide dalje dolje u komentarima 👇👇
Prača 06.08.2025. god.
Od ranih jutarnjih sati u dvorištu OŠ ¨Prača¨ mališani su uživali raznovrsnim sadržajima i bogatom programu koji su samo za njih pripremili organizatori manifestacije ¨Pračansko ljeto 2025¨.
Zagrijavanje je počelo uz šou Almira Panjete i njegovu mađioničarsku predstavu . Njegove čarolije oduševile su sve prisutne, a smijeha, igre i zabave nije manjkalo.
Nakon toga upriličena su sportska natjecanja u okviru kojih je održana biciklistička trka u dvije kategorije – djevojčice i dječaci do 14 godina.
Takmičari su dali sve od sebe, a najbrža u kategoriji djevojčica bila je Amila Škulj, dok je u kategoriji dječaka najbrži bio Nedim Sipović. Njihovi uspjesi nagrađeni su zasluženo, oboje su osvojile bicikle.
Na kraju, organizatori su pripremili roštilj, ćevape i sokove za sve prisutne, a za trud i zalaganje svi mališani su dobili medaljice.
Sigurni smo da je ovo bio jedan poseban dan, pun smijeha i radosti, kojeg će mališani a i oni stariji dugo pamtiti.
