24/11/2025
I tako, uđoh u… ne mogu reći stan, ne mogu reći kuću. Uđoh u prostor za stanovanje mog prijatelja, onog kojeg smo svi, pomalo stidljivo i nesvjesno, zaboravili pod težinom nevolja koje su ga snašle. Napolju minus. Debeli minus. A on… krevet mu na betonu, bez grijanja, u jakni i debeloj trenerci. Dočekuje me s osmijehom, širokim, iskrenim, gotovo dječačkim.
“Hajde, beže. Bujrum”, kaže, kao da ulazim u najtopliji dom na svijetu.
Nekoliko sam riječi izustio, a više sam šutio. Šta da kažem? Šutim, a ambijent govori. Drži mi lekciju bez ijednog glasa. Govor koji niko ne čuje osim mene. Govor koji žulja čovjeka po savjesti.
Otuđili smo se, mnogo više nego što priznajemo. Prihvatili smo, gotovo nametnuto, onu hladnu filozofiju: gledaj samo sebe, furaj svoj život, ne okreći se oko sebe. Pogrešno smo sve protumačili. Pogrešno usvojili. Pogrešno živimo.
Životinje su, čini mi se, osjetljivije od nas. Imaju više obzira, više srama, više srca. A mi? Olahko dignemo ruke od drugih, kao da ih nikada nismo poznavali. Kao da tuđa tuga nije ništa što bi nas se ticalo. Kakvi smo to postali…
A opet, u tom betonskom hladu, u toj skromnosti kakvu zaboravimo čim se malo ušuškamo u svoje živote, taj osmijeh mog prijatelja bio je topliji od svake peći. Podsjetio me da ljudskost živi i tamo gdje je najmanje tražimo. Da dobrota opstaje i kad je niko ne vidi. Da čovjek nije ono što ima, nego ono što unese u prostor, pa makar taj prostor bio hladan, tijesan i skroman.
I baš tu, među zidovima koji šute, naučio sam više nego u svim toplim domovima koje sam posjetio. Naučio sam da ne smijemo zaboravljati jedni druge. Da ljudskost ne smije biti luksuz. Da je ponekad i samo prisustvo vrsta spasa.
I možda je upravo taj njegov osmijeh, u minusu i bez grijanja, bio najtoplija stvar koju dugo nisamosjetio.
A ti koji ovo čitaš, znaj: i ti i ja bismo se našli u identičnoj situaciji kao i ovaj prijatelj, samo kada bi nas život umorio dovoljno da zastanemo. Nemojmo gajiti lažnu nadu da bismo tada bili okruženi ljudima, da smo izuzeci. Ne. Ostali bismo sami, samcati, bez da je ikoga briga.
Naučimo to prije nego nam takvi ispiti udare pečat u indeks života.
