13/08/2025
Nekada davno, u jednom kraljevstvu, živio je kralj koji je, pored dvora, bogatstva i moći, imao i jednog starog savjetnika. Taj savjetnik imao je neobičnu naviku: ma šta da se desi, dobro ili loše, on bi samo s blagim osmijehom rekao: “Hajr je to… u tome je dobro.”
U početku je kralj to nalazio zanimljivim, ali ga je s vremenom počelo nervirati. “Kako sve može biti dobro?”, mislio je. Sve dok jednog dana, na lovu, puška nije opalila prerano. Kralj je jauknuo i vidio da mu je prst otkinut.
Savjetniku su javili. On je samo klimnuo i rekao: “Hajr je to… u tome je dobro.”
Kralj je, bijesan, naredio: “Bacite ga u zatvor! Nek vidi kako je to kad je ‘hajr’.”
Prolazili su dani. Kralj se oporavio i opet pošao u lov. Duboko u šumi iznenada su ga opkolili ratnici iz jednog plemena. Vezali su ga i doveli pred njihovog vrača. Bio je to dan kada su trebali prinijeti ljudsku žrtvu svojim božanstvima.
Sve je bilo spremno. Ali vrač, gledajući kraljevu ruku, povika: “Stanite! On nema prst. Ne može se manjkav čovjek prinijeti kao savršena žrtva.”
Pustili su ga.
Kralj se, sav uzdrhtao od pomisli šta ga je moglo zadesiti, vratio u prijestolnicu.
Prvo što je učinio bilo je da oslobodi savjetnika.
Kralj reče savjetniku: “Sad shvatam šta je za mene bilo dobro. Da sam imao svih deset prstiju, sada ne bih bio živ. Ali reci mi, šta je za tebe bilo dobro u tome što si bio u zatvoru?”
Savjetnik se nasmiješio na ove riječi, a oči mu zasijaše blagim sjajem mudrosti: “Kralju, da nisam bio u zatvoru, bio bih s tobom tog dana. A kako ja nemam nikakvu ‘manjkavost’, mene bi prinijeli kao žrtvu… Zar to nije hajr?”
Kralj se nasmijao i tiho rekao: “Doista… u svemu je dobro. Samo ga mi ne vidimo odmah.”
