Zejd

14/05/2026

Gledam u nevjerici video klip u kojem djeca tuku staru nastavnicu i pitam se gdje smo to pogriješili?

Bio sam nemirno dijete, i u osnovnoj i u srednjoj školi, ali moj nemir je imao granicu, a tu granicu su postavljale žene koje su zračile autoritetom.

U osnovnoj školi, moj bunt je ukrotila pokojna Slobodanka. Nije vikala, nije molila. Obavila je jedan razgovor sa mnom i postavila jasne uslove, Ili poštuješ pravila, ili istog momenta letiš iz škole. Vjerovao sam joj jer sam znao da njena riječ ima težinu. Dala mi je prostor da budem ono što jesam, ali pod njenim uslovima. Niti jedan muškarac nastavnik mi nije mogao održati lekciju kao ona.

U srednjoj se priča ponovila s profesoricom Jasminom. Mogao si bilo kome reći bilo šta, što nije uredu, ali pred njom se šutilo. Njenog autoriteta sam se plašio, ali sam je i beskrajno poštovao. Kada bi me neko neosnovano uzeo "na zub", ona je bila ta koja bi stala iza mene. Zauzvrat, morao sam pratiti njene odgojne metode. To je bio prešutni ugovor između pedagoga i učenika.

Danas, s ove distance, shvatam jednu ključnu stvar, ja te dvije žene nisam samo poštovao, ja sam ih istinski volio. Ta ljubav je proizašla iz osjećaja da im je stalo do mene, čak i dok su me dovodile u red.

Čuvajmo svoje učitelje jer je njihova vrijednost nesaglediva. Oni nisu samo predavači, već i čuvari pravca u kojem nam društvo ide.

12/05/2026

Nema veće komedije od sitnog čovjeka koji puca od važnosti, a zapravo je samo vreća govana sa vrhunskim marketingom za svoje poraze.

09/05/2026

"Neka čovjek pogleda u hranu svoju!" (Abese, 24)

Tanjir je ratište na kojem brojimo kalorije, vagamo makronutrijente i panično tražimo "bio" certifikate, dok istovremeno bolujemo od nikada veće duhovne pothranjenosti.

Hranu tretiramo isključivo kao gorivo za mašinu, hladnu sirovinu koju unosimo u sebe, zaboravljajući da je svaki zalogaj zapravo materijalizovana Božja pažnja poslata direktno na naše adrese.

Nutricionizam bez duha samo je matematika otpada, jer možemo unijeti najčistiji protein na svijetu, ali ako naši pogledi ne dobace dalje od etiketa, samo smo konzumenti koji recikliraju materiju bez ikakvog smisla.

Gospodar nas poziva da dešifrujemo metafiziku metabolizma i vidimo kako se mrtva, hladna zemlja, kroz nevjerovatan kosmički softver, pretvara u našu misao, emociju i naše pokrete.

Jedina smo bića koja pokušavaju ukrasti zasluge za postojanje, pa mislimo da smo hranu "stvorili" jer smo genetski modifikovali sjeme ili je kupili karticom, ali ovaj ajet nas spušta na zemlju podsjećajući nas da smo vječni dužnici.

Ne jedemo vitamine, već usitnjenu poniznost prirode. Zemlja po kojoj gazimo dovoljno je ponizna da postane naša jabuka, pitanje je jesmo li mi dovoljno ponizni da u toj jabuci vidimo ruku Arhitekte.

Nutricionizam duše ne mjeri šećer u krvi, već nivo zahvalnosti u duši. Tijelo pod stresom ega i iluzijom samostalnosti ne vari hranu isto kao tijelo koje je u miru sa svojim Stvoriteljem.

Kada pogledamo u hranu onako kako Bog zahtijeva, mi zapravo vršimo duhovnu fotosintezu. Shvatamo da je taj komad hljeba bio "uposlen" hiljadama kilometara daleko, putujući kroz precizno tempirane kiše i sunčeve cikluse, samo da bi popravio naše ćelije dok mi spavamo i o tome ne mislimo.

Ono smo što jedemo, ali samo ako znamo Ko nas hrani. Bez tog pogleda, luksuzni obroci samo su statistika i puko preživljavanje. S tim pogledom, obična kora hljeba postaje neprocjenjiv ugovor o ljubavi između nas i Stvoritelja. To je taj unikatni paradoks, dok mislimo da mi održavamo sebe u životu, zapravo nas On održava, upošljavajući cijeli svemir da nam stomaci ne bi krčali.

Gospodar nam nije dao hranu samo da ne bismo bili gladni, nego da nikada ne bismo bili usamiljeni.

Oni koji zaista "pogledaju" u svoj tanjir, shvatiće da u svakom zalogaju imaju direktnu liniju s Gospodarom svjetova.

05/05/2026

Heroji nisu oni koji svojoj djeci svaki Bož'ji dan fakturišu svoju muku, već oni roditelji koji su uspjeli svoju traumu zaustaviti na sebi. Oni koji su progutali svoju gorčinu da je njihova djeca ne bi morala kušati, te oni koji kažu: „Tvoja sreća je moja istinska dividenda.“

Prestanimo slaviti roditeljsku patnju kao valutu kojom se kupuje dječja poslušnost. Dijete nije dužno biti tvoj i moj "popravni ispit", niti naš štit od samoće, niti pehar koji pokazujemo "selu".

02/05/2026

Lov na vještice je odavno promijenio formu, seleći se iz lomača u suptilne mehanizme izolacije, klevete i, u najgorem slučaju, fizičkog uništenja žene. Naše društvo, duboko uronjeno u sevdalinku i patrijarhalnu književnost, vijekovima je njegovalo narative u kojima je ženski ponos tretiran kao prijestup, a njezina institucija kao vlasništvo.

Uzmimo za primjer Hasanaginicu, tu najdublju dijagnozu transgeneracijske traume. U njoj Hasanaga nije samo muž, već produžena ruka majke. On postaje instrument patrijarhalnog poretka koji nasrće na ženu jer se ona, navodno, „gizda“ dok njega nema. Ta optužba za nedostatak čednosti i poniznosti najotrovnija je strijela koja se i danas ispaljuje prema ženama.

Hasanaginica ne umire od romantičnog bola, već od nepravde i udara na ono najsvetije, njezino majčinstvo i njezinu djecu. Kada se ženi oduzme pravo na dostojanstvo i kada joj se kao kazna oduzmu djeca, to je vrhunac nasilja koje lomi srce i duh.

Danas moramo jasno reći da femicid nije incident, već proces koji počinje upravo takvim etiketiranjem, kontrolom i izolacijom pod krinkom tradicije. Prevencija femicida počinje u trenutku kada prestanemo glorificirati žensku patnju i šutnju kao vrlinu.

Moramo prepoznati današnje „Hasanage“ koji, pod utjecajem okoline ili vlastite nesigurnosti, tretiraju ženu kao objekt koji se može olahko kazniti. Napad na ženu je napad na temelj života, a udar na majku kroz njezino dijete je najniži oblik tiranije.

Naša je dužnost da srušimo mit o „poslušnoj ženi koja trpi“ i zamijenimo ga društvom u kojem je ženski glas slobodan, a njezina sigurnost neprikosnovena. Hasanaginica nam više ne smije biti uzor u trpnji, već opomena da nepravda ubija jednako kao i metak.

Svaki p**a kada prešutimo klevetu na račun žene, mi pripremamo lomaču. Vrijeme je da prestanemo biti nijemi posmatrači tragedije i da zaštitimo ženu prije nego što njezino srce ili život postane žrtva vjekovnog lova.

30/04/2026

Tragedija ljudske misli nije u neznanju, već u savršenstvu filtera koje smo izgradili. Ti unutrašnji mehanizmi ne služe da bismo spoznali svijet, već da bismo ga prilagodili sebi. Zato glupost ostaje nevidljiva onome ko je nosi, on je ne vidi jer je ona postala sam okvir kroz koji on definiše šta je ispravno.

27/04/2026

Ako ti je Gospodar namijenio neko dobro, dostavit će ti ga, pa makar i na leđima tvoga neprijatelja.

21/04/2026

👇

Mesar sa epoletama.

20/04/2026

Najviše nas grade zapravo oni koji su pokušali da nas sruše! Hvala im.

15/04/2026

Klik na sliku i čitaj 👇

Na čelu onoga što nazivamo silama stoje dva biološka duga, starci čiji umovi liče na izrešetane zastave što nemoćno vijore na vjetru ludila.

15/04/2026

Dok te sunce bezbrižna grije, i ne pomišljaš da može biti drugačije, a kada se tmurni oblaci nadviju nad tvoje biće, više ti ni na um ne pada da te sunce ikada grijalo. Još manje vjeruješ da će ikada više granuti. Očaj nadvlada.

A onda se sunčeve zrake probiju kroz tminu i ponovo ti obasjaju lice. U trenu smetneš da su oblaci uopšte i postojali. Pokosi te sreća. Da, baš te pokosi i onesposobi da zahvališ, i na odlasku oblaka, i na ponovnom daru svjetlosti.

I tako... dan po dan. Život prođe, a zapravo tek počinje.