27/10/2025
Postoje ti neki ljudi koji nikada u životu nisu sami platili račun, organizovali sedmicu, riješili problem, ni donijeli odluku bez da se oslone na “nekog”, premda je savjetovanje izuzetak i samo po sebi vrijedno, ako se radi sa sviješću i odgovornošću.
Ali oni, čak i kada se savjetuju, to ne čine tražeći istinsko rješenje, već potvrdu svojih stavova.
Kod njih to nije znak povjerenja, već navike. Uvijek se nađe neko bliži ili dalji, glasniji ili uporniji, ko misli umjesto njih, odlučuje, vuče ih naprijed.
A oni? Oni samo stoje u redu, čekaju, uklapaju se, da ne bi slučajno morali misliti.
I tako, paradoksalno, upravo takvi često završe tamo gdje se odlučuje. Vode čak i porodice, institucije, pa i čitava društva. Ne zato što su sposobni, nego zato što tačno znaju kome se treba prikloniti, kako se treba sagnuti i kad treba klimnuti glavom. Po sili zakona ili po sili navike, njima je svejedno.
Njihova snaga ne dolazi ni iz znanja ni iz karaktera, već iz tuđe volje. Tuđu ruku zovu podrškom, tuđu pamet iskustvom, a vlastitu prazninu nazivaju skromnošću. Kad bi ostali sami, ne bi znali ni gdje počinje dan, a gdje prestaje izgovor.
A to su oni koji se gađaju sa “imam stav”, a njihov stav je ustvari samo skup želja i mišljenja porodice, komšija, rodbine, kolega, političara, ambijenata, prilika i neprilika, odnosno svega što ih okružuje, dok prava vlastita misao ostaje skrivena, ako uopšte i postoji.
I zato, s ironijom koja priliči vremenu, upravo oni koji nikad nisu bili sami, koji nikad nisu osjetili težinu odluke, danas vode one koji jesu.
A u suštini, nisu sposobni biti ni dobra stoka u krdu. Jer i stoka zna gdje joj je put, a oni bi se izgubili i na ravnici.
