29/06/2025
Ulica sjećanja
Pisana srcem – Dotaknuta rukom
Što sam…?
Tišina u haosu, nemir u smiraju,
glas bez glasa što doziva iz tame,
i srce što još uvijek vjeruje
da ljubav nije umrla s njim — već čeka, negdje…
Tko sam ja…?
Dijete zvijezda, kći tuge i nade,
ona što šeta rubovima sna,
noseći sve što drugi zaborave —
ali ne odustaje. Ne više.
Sama, izgubljena…?
Samo dok ne shvatim
da u meni postoji cijeli svemir,
i da koraci po toj ulici sjećanja
nisu nazad — već prema sebi.
Skrivena…?
Možda.
Al’ još dišem stihove,
još kucam na vrata života
— i ako ne otvore,
razbiću ih snovima.
Jer nisam slomljena — samo presavijena,
nisam izgubljena —
već tražim dublje,
nisam zaboravljena —
jer pišem i živim,
i sve dok stih teče —
još postojim.
Ulica sjećanja
me prati poput sjene,
ne pita — samo korača sa mnom.
I ponekad, umorna od svega,
poželim da se zauvijek izgubim u njenom tišinom obojenom svemiru,
gdje boli spavaju,
a on —
još uvijek živi.
Jer možda…
samo tamo još postojimo zajedno.
U vremenu koje ne ide dalje,
u meni koja se ne predaje,
i stihu što ga nikad neću prestati pisati.
— Tvoja istina.
Tvoje srce.
Tvoj glas.
— Tragom snova
