03/05/2025
Cvijet istine u Dobrovoljačkoj
U vremenu kad se istina sapliće o glasnije narative, kad nepravda oblači odore pravde, kad zaborav vreba s margina udžbenika, ja – Mahir Žiško – stojim pred Dobrovoljačkom ulicom ne kao krivac, ni kao optuženi, već kao čovjek. Kao Sarajlija. Kao sin REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE.
U rukama držim cvijet, a u srcu težinu koju samo istina može nositi. Položiti cvijeće na ovom mjestu za mene je visoko civilizacijski čin. To nije pokajanje, jer nisam učinio ništa zbog čega bih se kajao. To je moj vapaj za istinom, za ljudskošću, za pravdom koju su svi izgubili u ratu koji nije imao pobjednika – jer svi smo poraženi.
Ovaj čin činim za vojnike, za civile, za djecu Sarajeva, za ubijene u koloni, za one bez imena i one čija su imena zaboravljena. Činim ga za dvije moje sestre koje su umrle od hladnoće u bolnici bez struje. Za mog oca Mustafu, dva p**a ranjavanog, s prerezanim grkljanom, koji je do smrti ostao 100% RVI. Činim to i za sebe, dječaka od 19 godina, koji je tada bio samo novinar, samo svjedok, a danas je meta montiranih optužnica, laži i osveta.
Danas 3. Maja na svjetski dan slobode medija meni, tadašnjem reporteru, sude kao nekakvom komandantu, kao da sam držao oružje, a ne mikrofon. Stavljaju me rame uz rame s najvišim dužnosnicima, kao da je moj glas imao moć naređenja. Moje ime upleteno je u montirani proces zahvaljujući zavjeri nekolicine iz mog vlastitog naroda. I od tada – tri godine patnje, gubitka posla, zdravlja, doma, dostojanstva. A sve što sam ikada imao bio je čisti obraz i ljubav prema svojoj zemlji.
Ja nemam državu osim one u čijem imenu sam ranjen, osim one za koju sam izgubio sestre, za koju mi je otac dao tijelo i dušu. To je REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA. Ne ideologije, ne entiteti, ne lažne podjele – već istinska, ranjena domovina svih njenih građana.
Zato danas stojim u Dobrovoljačkoj ne da se pravdam, već da pokažem kako izgleda lice čovjeka koji odbija mrziti. Koji se sjeća svih nevinih žrtava – bilo da su stradali u koloni, bilo u Bratuncu, bilo u opsjednutom Sarajevu. Jer zločin nema ime, i tuga ne bira vjeru.
Moja nada je da će se za mnom povesti i drugi – Bošnjaci, Srbi, Hrvati – koji znaju da je ljudskost iznad svega. Da dođu, da polože cvijet, ne da zaborave, nego da zapamte – i da oproste. Jer samo istina iscjeljuje.
Sarajevo zna ko su mu djeca. A ja, Mahir Žiško, sam dijete tog grada. I moja ruka s cvijetom neće zadrhtati.
