21/04/2026
SLOVO O ORHANU
Otišao je moj cjeloživotni prijatelj i učitelj, Orhan Bajraktarević.
Odselio u Vječnost, tiho, baš onako kako odlaze oni koji su za života govorili odmjereno, bez viška riječi, ali s dubinom koja se ne zaboravlja.
Pokušavam napisati slovo o njemu, a ne ide. Svaka rečenica zastane negdje između sjećanja, uzdaha i suze. Tastatura se muti, prsti posustaju, kao da i sami znaju da ovo nije običan zapis, nego oproštaj od čovjeka koji je obilježio cijeli moj život.
Upoznao sam ga kad mi je bilo deset godina. U dobi kada čovjek još ne zna šta čita, ali zna da voli. Čitao sam stripove – strasno, bez mjere, kao što djeca čitaju sve što im otvori neki drugi svijet. I svi su me zbog toga napadali, odvraćali, govorili da to nije prava literatura, da je to gubljenje vremena.
Svi – osim njega.
On nije zabranjivao.
Nije presijecao.
Nije osuđivao.
Sjeo je pored mene i počeo čitati stripove sa mnom. Strpljivo, red po red, bez ironije, bez podsmijeha. Kao da je znao da se ljubav prema knjizi ne može nametnuti, nego samo probuditi. Tek nakon trećeg pročitanog stripa, mirno je rekao: „Kako ovo, svi su isti. Sad je vrijeme da čitaš knjige.“
U toj jednostavnoj rečenici bilo je više pedagogije nego u hiljadu zabrana. Jer nije mi oduzeo ono što sam volio. Nije srušio moj svijet – samo je pokazao i otvorio drugi, mnogo veći, složeniji.
Takav je bio.
Podučavao je bez nametanja.
Vodio bez prisile.
Govorio malo, a značio mnogo.
Bio je profesor, ali prije svega – učitelj u onom najdubljem smislu te riječi. Onaj koji ne prenosi samo znanje, nego oblikuje čovjeka.
Koji ne traži da ga slijediš, već te uči da misliš i da sam pronađeš put. A bio je i mnogo više od toga – bio je tiha i postojana podrška u onome što sam kasnije radio, kao svjetlo koje ne zasljepljuje, ali nikada ne prestaje da svijetli.
Bio je pažljiv i posvećen recenzent mog romana Velika avlija, ali ne onaj koji tekst mjeri pravilima i hladnim mjerilima, nego onaj koji ga sluša iznutra, koji ga osjeća, koji u riječima traži ono neizgovoreno. Čitao je polahko, sa zastajkivanjem koje nije bilo slabost, nego znak da ulazi dublje nego što većina ikada pokušava. U tom rukopisu vidio je više nego što je na papiru stajalo. Razumio je i što sam prešutio, i ono što nisam znao da sam napisao. U liku Hikmeta Gradaščevića prepoznao je sebe. Ne naglas, ne razmetljivo, nego onako kako se prepoznaju ljudi koji znaju težinu šutnje. Kao da je između redova pronašao vlastiti trag, neku davno izgovorenu misao koja se vratila u drugom obliku. I nije mi to rekao kao pohvalu, nego kao tiho svjedočenje – da je književnost, kad je istinska, uvijek i susret, i ogledalo, i prepoznavanje.
A onda, kada je uzeo u ruke moj novi rukopis, onaj koji je tada još nosio radni naslov Dolina sjena, pristupio mu je s istom onom pažnjom s kojom je nekada čitao stripove sa mnom – strpljivo, bez žurbe, bez potrebe da išta presiječe ili ubrza. Kao predocjenitelj, nije tražio da mijenjam, nije lomio tekst, nego ga je osluškivao, kao da provjerava gdje mu je srce. I onda, gotovo usput, ali sa onom sigurnošću koja dolazi samo iz dubokog razumijevanja, izgovorio naslov koji je ostao: Okamenjena straža.
U tom imenu bilo je svega – i vremena, i šutnje, i kamena, i čovjeka. Kao da je vidio ono što ja još nisam mogao jasno izreći. Kao da je jednim potezom sabrao rasute slike, i dao im oblik koji će ih nadživjeti. I danas, kad izgovorim taj naslov, znam da u njemu stoji i njegov pogled, njegova tišina, njegova mjera. Jer nije me učio kako da pišem, nego kako da slušam ono što u meni još nema riječi.
Danas, kad ga ovdje više nema, kad se odselio u Onostrano, shvatam da je sve što sam kasnije pročitao, napisao, razumio – na neki način počelo u tom trenutku, uz stripove koje je strpljivo čitao sa mnom.
I zato njegov odlazak nije samo tuga.
To je i tiha zahvalnost.
Jer takvi ljudi ne odlaze u potpunosti. Oni ostaju u rečenicama koje pišemo, u mislima koje mislimo, u svakom pokušaju da budemo bolji nego što jesmo.
Otišao je moj učitelj.
Ali ono što je u meni zapalio – ne odlazi.
Da mu se Dragi Allah smiluje i obraduje ga Džennetom.
Izedin Šikalo
