20/10/2025
GRAD KROZ NJENE OČI
(priča 1)
Jutro je disalo teško.
Kafa se hladila na stolu, a Sara je već pola sata gledala u prozor, onaj isti kroz koji se svakog dana vraćala sebi.
Tog jutra nije bilo riječi, ni rečenica, samo misli koje su šetale između neizrečenog i nepotrebnog.
Nije imala volje ni da piše, ni da priča — a to se rijetko dešavalo.
Praznina je imala lice. I zvala se ponedjeljak.
Zgrabila je telefon i nazvala Melinu.
Njen glas je bio umoran, kao da je i sam imao svoju težinu.
Rečenice su joj se lomile između liste za kupovinu i zvuka miksera u pozadini.
“Znaš, nekad mislim da sam udata za mušku sponzorušu,” izgovorila je i tišina se prolila kroz liniju.
Sara je ostala nijema malo duže, nego što treba.
Nasmijala se, onako blago, više iz razumijevanja nego iz ironije.
Melina je znala da taj smijeh znači — razumijem te više nego što bih voljela da razumijem.
On, njen muž, bio je čovjek s planovima. Uvijek “pun ideja za nešto veliko”, uvijek “zauzet”.
A zapravo, uvijek spreman da uzima.
Nije nije bio u pitanju novac — već je servis.
Toplu supu, ispeglanu košulju, tihu podršku i ženu koja ne postavlja pitanja.
Njegov svijet bio je udoban jer je neko drugi održavao njegov mir.
Melina se smijala dok je pričala, ali smijeh joj je imao umor između slogova.
Govori kako ne stiže ništa, kako je on opet “premoren”, a ona, eto, valjda nije.
Kaže, “nije on tako loš čovjek”, a Sara u sebi pomisli — upravo u tome i jeste problem.
Muška sponzoruša nije onaj što juri bogatu ženu.
To je onaj koji ne zna koliko košta nečiji trud, samim tim ga ni ne cijeni.
Koji uzima sve što mu život servira, a misli da mu pripada.
Koji ne daje ništa osim prisutnosti — a i ona često dođe kasno, na kraju dana, kad više nikome ne treba.
Kasnije, kad su se sve četiri našle — u onom istom kafiću što miriše na miks cimeta, vanilije i gradskoga dima — Sara je pažljivo slušala.
Kristina je pričala o klijentima, Mirela o poslu, Melina o tišini svog doma.
A Sara je, kao i uvijek, sve to pomno upijala.
Njene priče nisu nastajale iz mašte. Nastajale su iz stvarnosti koja boli tiho.
Dok su one govorile, ona je zapisivala u sebi:
“Postoje muškarci koji ne žive s tobom — nego od tebe.
Uzmu tvoju snagu, tvoje vrijeme, tvoju toplinu,
i vrate ti praznu sobu i rečenicu: ‘Pa ti si jaka, ti to možeš.’” Kao da neko želi biti konstantno jebeno jak.
Melina je spustila pogled u šolju.
Sara ju je gledala i pomislila kako se žene ne slome glasno.
One samo, s vremenom, prestanu da objašnjavaju.
Kad se vratila kući, otvorila je svoju bilježnicu i napisala naslov za novi tekst:
“Brak sa sponzorušom— tišina iza večere.”
I znala je — riječi su se vratile.
🖍️Neki ljudi ne uzimaju tvoj novac, već tvoju svjetlost.
A kad to shvatiš, ne duguješ im objašnjenje, nego granicu.🍀
