13/09/2025
NERMIN ĆOSTOVIĆ: BANKAR ŠTO SE JAVLjA U PONOĆ, SPAŠAVA TE U TURSKOJ – I DONIRA I CRKVI I DžAMIJI
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
Bankare ljudi obično pamte po kamatama, ovrhama i onom osjećaju da ti s osmijehom guraju papir na kojem piše nešto sitno, ali opasno.
Nermina Ćostovića pamte drugačije. Kod njega se nije računala samo rata i rok otplate. Kod njega se računalo ono što papir ne bilježi – riječ, povjerenje, pogled oči u oči. Onaj osjećaj da si ispred čovjeka, a ne pred uniformiranim dijelom sistema.
Trener koji je strpljenjem učio bankare
Godina je 2008. Bankarski svijet u BiH bio je u previranju – HVB Central profit i UniCredit Zagrebačka ulazili su u brak, a sa sobom doveli novu tehnologiju, nove procedure, cijeli novi svijet pravila.
U Sarajevu, i poslovnicama banke širom BiH, u učionicama punim zbunjenih uposlenika iz cijele BiH, stajao je Nermin.
Nije imao kravatu do pupka niti PowerPoint pun šarenih grafova. Imao je ploču, marker, iskustvo i strpljenje.
On je bio interni trener – čovjek koji je znao kako prenijeti znanje tako da ljudi odu kući s osjećajem da nešto vrijede, a ne da ih sistem melje.
Nerminive kolege iz Sarajeva i danas se sjećaju tih dana:
“Dok smo se mi gušili u novim procedurama i programima, on bi stao i rekao: ‘Polako, ništa nije tako strašno. Evo, ponoviću još jednom.’ I ponovio bi. I ponovo bi ponovio, bez srkleta. I dok drugi treneri dijele skripte, Nermin je dijelio strpljenje.”
Telefon koji nikad nije šutio
Njegov broj telefona nikad nije bio sakriven iza “info@…”. Direktno su ga zvali – vlasnici najvećih kompanija u zemlji, ljudi čiji se potpis broji u milionima.
Znali su da im se neće javiti automat, nego Nermin. Da će pronaći rješenje, makar ga zvali u gluho doba. Njegov radni dan je počinjao s bankom, ali nikad nije završavao s radnim vremenom.
Ponoć u Turskoj. Hotel u mraku, klima pucketa, a gazda holdinga – čovjek koji inače vrti milione – zavlači ruku u džep i hvata prazninu. Novčanik nestao. Unutra sve kartice, svi identiteti, pola života. Panika u hotelskom lobiju, panika na aerodromu. Ambasada se pretvara u spavaonicu za izgubljene duše.
Zove Nermina.
– Smiri se, kaže mu glas preko žice (iz Bosne). Novčanik je otišao. Ali pare neće.
Deset minuta kasnije – sve kartice blokirane. U ponoćni čas, čovjek što je maloprije bio kandidat za hitnu pomoć sad spava kao beba. A legenda o Nerminu, brža od Turkish Airlinesa, već juri nazad za Bosnu.
Naravoučenije: “Milioni na računu, a miran si tek kad ti Nermin digne slušalicu.” UniCredit banka bi mogla razmotriti da ovo pretvori u svoj slogan. Nermin, onakav kakav jest, ‘budala’, vjerovatno bi se odrekao autorskih prava.
Donacije bez adrese
A kad se ugase svjetla poslovnice i zavjesa spusti, Nermin nije bio samo bankar. Bio je “momak iz susjedstva”. Čovjek iz Tešnja, iz Jelaha, koji je znao donirati za lokalnu crkvu jednako kao i za džamiju.
Za njega je to bilo prirodno: “Čovjek je čovjek. Dobro ne pita za adresu.”
I to nije bila poza. To je bila praksa. Ljudi to pamte – jer kod njega pomoć nije imala religiju ni nacionalnost.
Jedna porodica iz Jelaha prisjeća se:
“Ljudi su pitali – otkud on tu? A mi smo rekli – otud što zna da dobro nema granicu. To je bio njegov stil. Doći nenajavljen, donijeti što treba, i otići kao da ništa nije bilo.”
Zahvalnica kao proročanstvo
UniCredit mu je 2016. uručio zahvalnicu s onom rečenicom koja danas zvuči kao mali proročki zapis:
“Kad si otišao tako daleko da više ne možeš učiniti ni koraka, znači da si prevalio tek polovicu p**a za koji si sposoban.”
Tada je to bila lijepa rečenica na komadu papira. Danas zvuči kao životni rezime.
Jer Nermin nije od onih koji staju na pola p**a. Njegov put je uvijek bio dalje, dublje – do ljudi, do povjerenja, do one tačke gdje posao prestaje biti posao i postaje životna misija.
Bankar sa ljudskim licem
U vremenu kada svi pričaju o digitalizaciji i algoritmima, priča o Nerminu Ćostoviću podsjetnik je da se banka ipak vodi – ljudima.
A među tim ljudima rijetki su oni čije ime ostane upisano u sjećanju klijenata i kolega, i to ne po dugovima, nego po ljudskosti.
Ljudi u Tešnju, a pogotovo biznismeni – čak i oni sa Forbesove liste – znaju da “nije problem kad nestane novčanik, neko kad nemaš svog Nermina”.
