10/10/2025
U pripremi ''Vojnički dnevnik '' Gorana Lazarevića
DNEVNIK I PISMO
(,,Vojnički dnevnik“ Gorana Lazarevića)
Čitaoci vole istinu. Ako autor naglasi da u njegovom djelu postoje elementi biografskog, inspirisanog stvarnim događajima i ličnostima, utoliko je bliži potencijalnom čitaocu. Čitalac cijeni spremnost pisca da ogoli sebe, bez uvijanja, da se predstavi sa svim svojim manama, greškama i ludostima. Obično je u prirodi čovjeka da se drugima predstavlja u boljem svjetlu.
Čitaoče, pred tobom je jedna epistolarna knjiga. O potrebi da se pisma i dijelovi autorovog dnevnika nađu pred kritičkim i vrijednosnim sudom, autor piše na početku knjige. Osim lične Lazarevićeve potrebe da jedno vrijeme i intimne ispovijesti svoje mladosti pretoči u literarno-dokumantarni zapis, u ovoj knjizi postoje i druge vrijednosti koje mogu postati zanimljive čitaocu digitalnog 21. vijeka. Znamo, pišemo mejlove, poruke, dopisujemo se putem raznih aplikacija i platformi, užurbano pozivamo jedni druge ‒ u svakom trenutku očekujemo da je drugi dostupan, da odmah odgovori, ,,lajkuje“, jednostavno rečeno, tražimo da ,,primalac poruke“ obavezno reaguje na naš sadržaj. Mlađi jedva znaju, a stariji sentimentalno gledaju u prošlost, u ritual pisanja, otpremanja i iščekivanja, zamislite ‒ pisma. Pred čitaocem je knjiga sastavljena od dnevničkih zapisa jednog vojnika i razmjene pisama sa prijateljima i prijateljicama ‒ lijepe 1985. i 1986. godine; za one koji su tih godina bili u zlatnim dvadesetim i tridesetim ‒ kakvo hrabro podsjećanje, a za one koji su se rodili kasnije ‒ zanimljiva društvena i vrijednosna crtica o životu.
Sigurna sam u to da je svako od nas bar u mašti poželio da ,,virne“ u nečiji dnevnik ili spomenar ‒ to se odnosi na one koji dolaze iz vremena u kome su ove forme bile uobičajene. U ovom vremenu, sigurno svako poželi da ,,uđe u tuđe misli“. Ta ljudska potreba da zna više o intimi drugoga, prirodna je i shvatljiva. Kada je ova knjiga u pitanju, pisac sebe nudi na tacni. On nudi sve ‒ svoja pisma, vojničke dane, dosadu, potrebu da se intimizira, a najviše potrebu da piše.
Interesantno je to kako Lazarević pisanje u svojim dvadesetim godinama smatra dijelom sebe, kao nešto prirodno i imanentno. Po prirodi nije riječ o čisto introvertnom čovjeku koji svoj život ne dijeli i krije po nekim sveskama ili se ne druži pa prijatelja pronalazi između mastila i bjeline papira, već naprotiv. Pisac redova ,,Vojničkog dnevnika“ je muzičar, društven mladić i miljenik dama. Ključna je sintagma ‒ SLUŽENJE VOJNOG ROKA.
Zaista, čovjek teži tome da stvori i održava neki red, po uzoru na Božje ili zakone Univerzuma. U ,,Vojničkom dnevniku“ možemo vidjeti kako je taj dio ,,služenje vojnog roka“ veoma važan u životu jednog muškarca. Učenje disciplini, odsustvu, pravilima, poslušanju, radu, jačanju volje, prihvatanje odgovornosti, ali i ostajanje ,,sa samim sobom“. U tim danima, čovjek ima vremena za razmišljanje, da služi sebi. Upravo je autor ,,Vojničkog dnevnika“ u vojničkim danima počeo da vježba pisanje i da o sebi razmišlja kao o piscu. To je veoma dragocjen podatak za mene kao recenzenta, najmanje iz tri razloga.
Prvi dolazi kao potvrda da je pisanje ipak neka vrsta monologa, koja ima svoje varijacije i razvija se u skladu sa okolnostima. Drugi stoji kao potvrda da je pisanje uvezano sa rađanjem i jačanjem samosvijesti. Treći razlog za recenzenta je najvažniji i najdragocjeniji, budući da dolazi iz samosvijesti: ,,Imam u planu da napišem knjigu kada se vratim kući.“ (Lazarević, Vojnički dnevniki)
Mladi Lazarević te 1986. nije napisao knjigu, ali jeste 2024. objavio svoj prvi roman, prilično uspjelu knjigu koja je nominovana i za NIN-ovu nagradu.
Njegova divna prijateljica Divna, s kojoj je razmjenjivao pisma – čiji sadržaj čitamo u ,,Vojničkom dnevniku“ kupila je nekoliko primjeraka ,,Matilde Braun“, što je za čitanje redova ,,Dnevnika“ bila veoma zanimljiva životna poruka. Pored ispovijesti iz vojničkog života osamdesetih, korisno je pročitati i viđenje tih događaja, društvenu analizu tog vremena iz ove perspektive. Autor 2025. godine komentariše neke od događaja, nešto ne može ni da prizove u sjećanje, a to je zapisano. Taj momenat je posebno čudan za svakog čovjeka ‒ nešto se dogodilo, nešto je dio nas, zapisali smo to ‒ a ne sjećamo se!
,,Vojnički dnevnik“ nas uči tome da se vratimo sebi, da nijedan dio nas (ma kakav bio) nije za bacanje (autor čuva svoj dnevnik i pisma iz vojske već 40 godina), da se vratimo intimi, da pišemo, da oživimo formu dnevnika i pisma. Ova knjiga je jedno lijepo podsjećanje da ništa ne prolazi mimo nas već u nama, da ni vrijeme nije ubrzano, već ga mi ubrzavamo.
,,Vojnički dnevnik“ od čitaoca traži posvećenost, vrijeme i strpljenje ‒ uz odsustvo svakog senzacionalizma.
Starijim generacijama knjigu toplo preporučujem, ova knjiga će vas vratiti u neko vaše vrijeme, evociraće uspomene. Zamišljeno, uz čaj ili kafu, naviraće uspomene iz vaših dvadesetih. Mlađim, pak, preporučujem da čitaju, da nauče nešto o vremenu koje nije toliko daleko iza njih, naročito muškarcima ‒ uz želju da nauče i šta je uzbuna i atomski s desna. Možete se i nasmijati.
Stojanka Stoja Đokić
Profesor srpskog jezika i književnosti
