Ipress Šabac

Ipress Šabac Ipress Portal je nezavisni i slobodni digitalni medij čija je uloga distribucija vesti i događaja TVOJ GRAD - TVOJ PORTAL

SNEGOVI KILIMANDŽARANa vrhu Kilimandžara, najviše planine Afrike, kako piše u uvodu čuvene pripovetke, nalazi se leš jed...
10/07/2025

SNEGOVI KILIMANDŽARA

Na vrhu Kilimandžara, najviše planine Afrike, kako piše u uvodu čuvene pripovetke, nalazi se leš jednog leoparda. Niko ne zna kako je dospeo tamo. Niko ne zna ni zašto je išao tako visoko. Ta slika otvara vrata Hemingvejevom remek-delu „Snegovi Kilimandžara“, pripoveci u kojoj su sabrani svi njegovi demoni – umetnički, lični i egzistencijalni.

Život koji nije napisan

Glavni junak priče, Harry, pisac koji umire od infekcije dok čeka pomoć negde u afričkoj divljini, pokušava da se izbori sa sopstvenim promašajem. Ne sa smrću – već sa životom koji je protraćen u udobnosti, lenjosti i izgovorima.

Okružen bogatom partnerkom, raskošnim kampom i prirodom pred kojom blede svi luksuzi, on shvata da najvažnije priče nikada nije napisao. Priče iz rata, iz siromaštva, iz mladosti, iz života. Sve one su potisnute pod teretom lažne sigurnosti koju mu je donelo odustajanje od umetničke istine.

Sneg kao simbol uzvišenog

Kilimandžaro, koji izdaleka vidi, ali kojem ne može prići, u priči postaje simbol uzvišenog ideala – umetnosti bez kompromisa, dostojanstva pred smrću, istine koju je izgubio.

U tom svetu, sneg nije hladnoća, već čistota. A planina nije prepreka, već mesto pročišćenja. Harry u poslednjim trenucima ima viziju da se podiže ka vrhu, ka Kilimandžaru, kao da ga smrt vodi tamo gde život nije stigao.

Leopard kao metafora integriteta

Ne manje značajna je i slika leoparda na vrhu planine. Tajanstveni predator koji je stigao tamo gde se retko stiže, simbol je čoveka koji nije odustao od istine, čak ni kad je značilo ići sam, visoko i protiv svih.

Za Hemingveja, koji se čitavog života borio sa sopstvenim strahovima, alkoholom, depresijom i sumnjom u sopstvenu veličinu – leopard je ono što je želeo da bude. A Harry je ono čega se najviše plašio da jeste.

Autobiografski obračun

Iako fikcija, „Snegovi Kilimandžara“ su jedno od Hemingvejevih najličnijih dela. Pišući ovu priču 1936. godine, nakon povratka iz Afrike i zdravstvenih problema, Hemingvej je pisao o sebi, možda i prvi put bez maske mačizma i avanturizma.

To je priča o pisanju koje nije napisano, o idejama koje su umrle u luksuznim večerama, i o smrtnosti koja dolazi ne sa bolešću, već sa izdajom sopstvenog dara.

Istina u poslednjem trenutku

U svetu u kojem svi žele da ostave trag, Hemingvej nas upozorava da je najveći gubitak – ne živeti onako kako znaš da bi trebalo.
Ne govoriti istinu kad je vreme. Ne napisati kad imaš šta.
A kad dođe smrt, ostaje samo pogled prema planini – prekasno, previsoko.

Više od priče

„Snegovi Kilimandžara“ nisu samo pripovetka o umiranju u Africi. Oni su ispovest o promašenom životu, o umetnosti koja mora da boli, i o tome koliko je lako zameniti istinu udobnošću – dok ne postane kasno.

U tom smislu, Hemingvej nas i danas opominje:

“Ako znaš da imaš priču, ispričaj je. Ako znaš šta je istina – napiši je. Jer snegovi možda nikad ne padnu opet.”

ZABORAVLJENI ZLOČIN: CRNOGORSKA POHARA KUČA 1856.U februaru 1856. godine, dok se Osmansko carstvo povlačilo pred evropsk...
10/07/2025

ZABORAVLJENI ZLOČIN: CRNOGORSKA POHARA KUČA 1856.

U februaru 1856. godine, dok se Osmansko carstvo povlačilo pred evropskim pritiscima, u brdima današnje Crne Gore dogodio se jedan od najbrutalnijih napada nad civilnim stanovništvom – pohara Kuča. Međutim, za razliku od brojnih zločina u istoriji Balkana, ovaj napad nije izvršen od strane tuđe vojske, već od strane crnogorske državne sile, predvođene vojvodom Mirkom Petrovićem, po naređenju knjaza Danila.

Iako se formalno sprovodila „kaznena ekspedicija“ protiv neposlušnih plemenskih frakcija, u suštini je to bio sistematski napad na sopstveni narod – masovno ubijanje civila, paljenje kuća, silovanja žena i pljačka imovine. Pohara Kuča ostala je jedno od najtragičnijih i najćutljivijih poglavlja crnogorske istorije.

Ko su bili Kuči?

Pleme Kuči, čije je ime ukorenjeno duboko u istorijskom, kulturnom i ratničkom identitetu Crne Gore, vekovima je odolevalo pritiscima i sa istoka i sa zapada. Ponosni, često nepokorni, Kuči su imali razvijenu lokalnu samoupravu, snažan plemenski identitet i – što je najvažnije – nisu uvek prihvatali autoritet tadašnje crnogorske države.

To ih je koštalo – politički, fizički i istorijski.

Šta se dogodilo februara 1856?

U noći između 3. i 4. februara 1856, trupe pod komandom vojvode Mirka Petrovića, brata knjaza Danila, napale su više kučkih sela. Napad nije bio vođen protiv vojske, već protiv civila. Spaljena su domaćinstva, crkve i groblja, a ubijani su starci, žene i deca. Kučka sela su praktično sravnjena sa zemljom, a preživeli su bežali prema Skadru i albanskoj granici.

Prema nekim zapisima i narodnim predanjima:

Više stotina ljudi je ubijeno, bez suđenja i bez borbe.

Silovanja i pljačke su vršeni sistematski.

Vojnici su nosili osmanske oznake, iako su bili Crnogorci, što dodatno produbljuje osećaj unutrašnje izdaje.

Istoričar Milisav Popović nazvao je ovaj događaj „krvavim obračunom sa civilima koji su odbijali političku i crkvenu pokornost“. Pohara je, kako navodi, sprovedena uz brutalnost koja „prevazilazi i ono što su činili Turci u 19. veku“.

Zašto se o tome ćuti?

Pohara Kuča je decenijama bila istorijski potisnuta. U periodu stvaranja jugoslovenske državnosti, sve što je moglo remetiti „bratstvo i jedinstvo“ guralo se pod tepih. Kasnije, tokom crnogorske borbe za državnost, istorijska istina je ponovo marginalizovana – da ne bi narušila mit o savršenstvu crnogorske državne tradicije.

Tek poslednjih godina, zahvaljujući potomcima žrtava i nezavisnim istraživačima, ovaj događaj dobija svoje mesto u javnom prostoru.

U znak sećanja, 2016. godine u Orljevu je podignuto spomen-obeležje za žrtve pohare, sa natpisom: „Ne udri brata Srbina, Crnogorče.“ Poruka jednostavna, ali snažna – poziv na moralno suočavanje sa istorijom.

Pohara Kuča nije tek zločin iz 19. veka. To je priča o tome šta se dešava kada država zaboravi da je tu zbog naroda, a ne protiv njega. Kada nacionalni identitet postane instrument sile, a neistomišljenici postanu „unutrašnji neprijatelji“. Za pomirenje je potrebna istina. A za istinu – hrabrost.

EINSATZGRUPPEN – UBICE U UNIFORMAMA INTELIGENCIJEDok većina ljudi Holokaust danas povezuje sa logorima smrti poput Aušvi...
09/07/2025

EINSATZGRUPPEN – UBICE U UNIFORMAMA INTELIGENCIJE

Dok većina ljudi Holokaust danas povezuje sa logorima smrti poput Aušvica, Majdaneka ili Treblinke, masovno ubijanje Jevreja i drugih "nepoželjnih" grupa u nacističkoj ideologiji počelo je znatno ranije – na otvorenim poljima, u šumama, u jamama, pred streljačkim vodovima. Glavni egzekutori tih prvih masakra bili su zloglasni Einsatzgruppen – mobilne jedinice smrti nacističke Nemačke.

Zločin koji je prethodio gasnim komorama

Einsatzgruppen (u prevodu: „operativne grupe“) bile su specijalne jedinice sastavljene od pripadnika SS-a, bezbednosne policije i obaveštajne službe (SD). Prvobitno formirane tokom napada na Poljsku 1939. godine, dobile su punu operativnu moć tek 1941. kada je nacistička Nemačka pokrenula Operaciju Barbarosa – invaziju na Sovjetski Savez.

Njihov zadatak nije bio vojni. Einsatzgruppen su bile poslati iza fronta, sa zadatkom da odmah po okupaciji „očiste“ teritoriju od onih koje su nacisti smatrali rasno, politički ili ideološki nepodobnim: Jevreja, Roma, sovjetskih političkih komesara, komunista, sveštenika, intelektualaca i drugih civila.

Masovna streljanja i lokalne jame smrti

Taktika ovih jedinica bila je brutalno jednostavna: nakon identifikacije žrtava, često uz pomoć lokalnih saradnika, civili su odvođeni na zabačena mesta – najčešće šume, jame, obode sela – gde su streljani iz neposredne blizine. Žrtve su morale da se svuku, da legnu u rovove ili jame, nakon čega su egzekutori pucali direktno u potiljak.

Najpoznatiji zločin ovog tipa dogodio se u Babi Jaru, klancu kod Kijeva, gde su 29. i 30. septembra 1941. godine nemačke trupe ubile preko 33.000 Jevreja u samo dva dana.

Procene govore da su Einsatzgruppen odgovorne za smrt više od 1,5 miliona ljudi, i to pre nego što su nacisti uopšte izgradili logore smrti. U tom smislu, Einsatzgruppen predstavljaju prvu fazu Holokausta – direktnu, ličnu, brutalnu.

Ko su bili izvršioci?

Za razliku od kasnijih logora smrti gde su mehanizmi ubijanja bili "automatizovani", ubistva Einsatzgruppen izvršavali su ljudi direktno – gledajući žrtve u oči. To nisu bili samo fanatični nacisti – često su to bili obrazovani ljudi, bivši studenti, činovnici, pravnici. Ova činjenica ostaje jedna od najuznemirujućih lekcija Holokausta: zlo ne dolazi uvek u obliku monstruma. Ponekad dolazi u odelu, s diplomom i uredno složenim izveštajima.

Nirnberška suđenja i istorijska presuda

Nakon rata, 24 komandanta Einsatzgruppen izvedena su pred sud tokom Nirnberških procesa (1947–48). Suđenje je pokazalo razmere njihovih zločina, uz obilje dokumentacije i fotografija koje su sami pripadnici jedinica pravili kao "dokaz obavljenog posla". Mnogi od njih su osuđeni na smrt, neki su pušteni nakon nekoliko godina.

Međutim, većina nižerangiranih pripadnika ovih jedinica nikada nije odgovarala za svoja dela. Mnogi su se vratili svakodnevnom životu u posleratnoj Evropi.

Zašto moramo pamtiti Einsatzgruppen?

U doba kada se istorija revidira, a teorije zavere i relativizacije genocida pronalaze svoje mesto i u javnom prostoru, važno je podsetiti na istinu: zlo se ne dešava samo u logorima. Ono može da dođe uz pesmu, naredbu, rutinu i ravnodušnost. Einsatzgruppen su toga najstrašniji primer.

Holokaust nije počeo gasnim komorama. Počeo je ljudima s oružjem, s listama imena i bez imalo savesti.

SVOJATANJE CERA: KO IMA PRAVO NA PAMĆENJE?U poslednje vreme pojavljuju se tvrdnje da o Ceru i Cerskoj bici ne bi smeo da...
09/07/2025

SVOJATANJE CERA: KO IMA PRAVO NA PAMĆENJE?

U poslednje vreme pojavljuju se tvrdnje da o Ceru i Cerskoj bici ne bi smeo da govori niko osim licenciranih turističkih vodiča, čak i kada to radi besplatno, iz ljubavi, u okviru tematskih obilazaka ili edukacije. Pominju se "tematske ture" kao ekskluzivna oblast zvaničnih vodiča i pokušava da se stvori utisak da obični građani, profesori, đaci, istraživači ili entuzijasti nemaju pravo ni da pričaju ni da vode druge kroz Cer. To je namerno pogrešno tumačenje zakona i vrlo je važno da to precizno razbijemo, jer zakon ne zabranjuje tematske sadržaje, osim ako nisu deo komercijalne ponude.

Šta kaže zakon?
Zakon o turizmu (Sl. glasnik RS br. 17/2019, 41/2021, 92/2023):
Član 99, stav 1:

„Turistički vodič je fizičko lice koje ima licencu i koje profesionalno, za naknadu, pruža uslugu turističkog vođenja.“

Član 99, stav 3:

„Lice koje ne poseduje licencu za turističkog vodiča ne može pružati usluge turističkog vođenja za naknadu.“

Dakle: Zakon se odnosi isključivo na pružanje usluga za novac. Bilo da je u pitanju „klasična“ ili „tematska“ tura, ako se ne naplaćuje, nije predmet ovog zakona.

Ustav Republike Srbije – Član 46:
„Sloboda mišljenja i izražavanja je zagarantovana.“

Svaki građanin ima pravo da izražava svoje mišljenje i znanje – pa i da to čini na lokalitetima od javnog značaja kao što je Cer. Govoriti o istoriji nije privilegija, već ustavno pravo.

Zakon o kulturnim dobrima (član 3, stav 1):
„Kulturna dobra predstavljaju javna dobra i uživaju posebnu zaštitu države.“

Javna dobra su dostupna svima. Deljenje istorijskog znanja na njima – bez komercijalne koristi – ne može se zabraniti nikome.

Šta je zapravo "tematska tura"?

Ako grupa entuzijasta vodi drugare, planinare, decu, đake ili goste i pri tom im priča o bitci, herojima i istorijskim događajima – to nije usluga turizma, već društveni i obrazovni čin. Tura postaje „turistička usluga“ tek kada je deo ponude registrovanog subjekta i naplaćuje se.

Zato jasno poručujemo:
Tematske ture nisu zabranjene građanima.
Zabranjeno je samo naplaćivanje vođenja bez licence – i to je sasvim u redu.
Ali niko nema pravo da ućutkuje ljude, zabranjuje govor o istoriji ili svojata javni prostor pod izgovorom „stručne nadležnosti“.

Cer je narodna svetinja. Istorija ne sme biti zatvorena iza barijera, niti pod nadzorom samoproglašenih čuvara. Ako već želimo da poštujemo prošlost, moramo je čuvati otvorenu, slobodnu i dostupnu svima.

KO JE ČOVEK KOJI JE OSLIKAO IKONOSTAS MANASTIRA RADOVAŠNICE?Georgije Bakalović se ubraja među prve pripadnike bidermajer...
08/07/2025

KO JE ČOVEK KOJI JE OSLIKAO IKONOSTAS MANASTIRA RADOVAŠNICE?

Georgije Bakalović se ubraja među prve pripadnike bidermajera u srpskom slikarstvu. Rođen u porodici koja je dala nekoliko umetnika, slikarstvo je zatim učio u Sremskim Karlovci­ma kod Stefana Gavrilovića. Razvijao se pod jakim uticajem svoga učitelja, kao i Ja­ko­va Orfelina i Pavela Đurkovića. Iako je bio slikar bez akademskog obrazovanja, uspeo je da ga sremska klijentela angažuje čak i za veće narudžbine, kao što su ikono­stasi ili svodovi u crkvama Erdevika, Gornje crkve u Karlovcima, Vrdnika, Manđe­losa, Iri­ga, Čerevića, pridvorne kapele mitropolitskog dvora u Dalju, Jovanovske crkve u No­vom Sadu, manastira Grgetega, Pavlovaca... Sa slikarom i pozlatarom Dimitri­­jem Đur­kovićem slikao je ikonostase u Prhovu i Starim Banovcima, zatim kivot kne­za Laza­ra u manastiru Vrdniku i crkvene zastave u Jaraku, Vognju, Sasama, Surčinu i Mihaljevcima.

Posle značajnog uspeha u karijeri i obilja poslova, zadesila ga je lična i porodična tragedija, sudski procesi, skandali, što ga je navelo da pređe u Kneževinu Srbiju (u Šabac je prešao 1837. godine), postavši jedan od prvih prelaznika i vrlo uticajnih donosilaca evropskog ukusa. Međutim, već 1843. godine, kao nepoželjan, prebačen je natrag u Austriju, i iste godine je umro. U Srbiji je slikao ikonostase manastira Radovašnice, manastira Rače na Drini, kao i crkava u Zaječaru, Aleksincu i Negotinu. Iako su njegovi radovi nejednakog kvaliteta, mnogi portreti u kojima je ispoljio svoju pripadnost klasicizmu, svedoče da je Bakalović dobro razumeo i prenosio osnovne osobenosti aktuelnog građanskog slikarstva, a zahvaljujući njegovom delu sačuvan nam je znatan broj likova crkvenih velikodostojnika Kneževine Srbije.

TAIN - HLEB SRPSKIH VOJNIKATain je specifičan ražani hleb namenjen da srpskoj vojsci osigura vitalnost i mnogo energije ...
07/07/2025

TAIN - HLEB SRPSKIH VOJNIKA

Tain je specifičan ražani hleb namenjen da srpskoj vojsci osigura vitalnost i mnogo energije u bitkama tokom Balkanskih ratova i Velikog rata. Ovaj hleb bio je obavezan u torbi kao zaštitnik života, i predstavljao je spas za svakog srpskog vojnika.

Saznajte sve o hlebu koji je postao simbol opstanka i snage jednog naroda.

Tain je tradicionalni hleb napravljen od specifične mešavine raženog i belog brašna, koja je mogla da traje dugo. Ova specifična mešavina brašna davala je snagu i gipkost srpskim vojnicima u borbi, a mešana je ne sa starim, očvrslim kvascem, već sa kvasnim testom, piše Agromedia.

Ime hleba tain je turskog porekla i znači sledovanje. Svakom srpskom vojniku dnevno je sledovala vekna hleba od 800 grama.

O tome koliko je ovaj hleb bio svetinja za srpskog vojnika svedoči i člinjenica da je obavezni deo uniforme bila i torbica za hleb. Tain je bio jedini način da srpski vojnik tokom rata preživi sve nedaće i oskudice u ishrani.

Istorija vojničkog hleba

Proizvodnja taina počela je odmah posle srpsko-turskih ratova. Zbog svog specifičnog sastava ovaj hleb je bio hranljiv sastojak dnevnog obroka svakog vojnika.

Sledovanje od 800 grama bilo je predviđeno da vojniku obezbedi dovoljnu energetsku vrednost, kako bi mogao da izvršava osnovne borbene zadatke.

Vojnici su najčešće jeli samo tain. Kada su za to postojale mogućnosti tain se kombinovao sa slanim sirom, pasuljem, lukom ili paprikama. Slani sir trebalo je da zadovolji potrebe za belančevinama koje doprinose pokretljivosti, dok su pasulj, luk i paprika pored belančevina zadovoljavali i potrebe za vitaminima. Na početku rata dok je još uvek bilo uslova za to vojnicima su deljene i suve šljive ili neko drugo sušeno voće.

Priča o vojniku kojeg je spasao hleb

Prema priči, Aleksu Zdravkovića, vojnika koji je učestvovao u balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, tokom svih godina ratovanja štitio je upravo hleb.

Kada je polazio u Prvi balkanski rat, majka je zavetovala Aleksu da prvo sledovanje taina koje dobije ne pojede, već da ga sačuva kao amajliju. Prvi tain kao amajliju Aleksa je nosio tokom balkanskih ratova i u Velikom ratu.

Aleksa nije bio jedini vojnik koji je ovaj crni hleb čuvao kao amajliju. Mnoge majke su savetovale svoje sinove da ne pojedu prvo vojničko sledovanje, kako bi ih tain kao amajlija čuvao na ratištu. Legenda kaže da su se posle svake bitke preživeli hvatali rukama za torbicu sa tainom, ljubeći parče već ubuđalog hleba i zahvaljujući Bogu što su preživeli.

Porodica i naslednici su godinama čuvali amajliju koju je Aleksa vratio iz rata. Prvo vojničko sledovanje Alekse Zdravkovića koje je dobio još davne 1912. godine čuva se kao eksponat u Muzeju Ponišavlja u Pirotu.

REŽIMU NEPRESTANO TREBA NEPRIJATELJOrvel je dobro znao da su represivnim režimima neprestano potrebni neprijatelji. U ro...
06/07/2025

REŽIMU NEPRESTANO TREBA NEPRIJATELJ

Orvel je dobro znao da su represivnim režimima neprestano potrebni neprijatelji. U romanu 1984, on je pokazao kako oni mogu da ih stvaraju arbitrarno uzburkivanjem osećanja naroda kroz propagandu.

Ali u opisu „Dva minuta mržnje", on je predvideo i način na koji funkcioniše rulja na internetu. Primoran da gleda nasilni film (kao i svi ostali), Vinston Smit primećuje: „Užasna stvar u vezi sa Dva minuta mržnje nije ta što si primoran da igraš ulogu, već što je nemoguće izbeći da se uključiš".

„Grozomorna ekstaza straha i osvetoljubivosti, želja da se ubije, muči, da se razbijaju lica maljem, činilo se da struji kroz čitavu grupu ljudi poput električnog napona."

Sada se uzburkivanjem tih emocija bave političke, verske i trgovinske organizacije.
Orvel je neverovatno dobro prepoznao voljno saučesništvo u mržnji koje takvi pokreti mogu da izazovu: i, naravno, Vinston isto prepoznaje u samom sebi.

A posredno bismo mogli i mi, u sebi samima. A potom je tu i Orvelov legendarni diktator Veliki brat: podjednako apsurdan koliko i zastrašujući. Orvelovo pisanje ukorenjeno je u borbama između velikih „izama" koji su izvitoperili Dvadeseti vek. Svima je zajednička ista potreba za gušenjem opozicije, fanatičan teror nad bilo kakvim neslaganjem i samopromocija. Velika braća više nisu vic, već se slobodno šetkaju ovim svetom.

PRVI POKUŠAJ VOJNOG PUČA U SRBIJI DESIO SE U ŠAPCUAlavantićeva afera je bio pokušaj vojnog puča protiv režima Aleksandra...
05/07/2025

PRVI POKUŠAJ VOJNOG PUČA U SRBIJI DESIO SE U ŠAPCU

Alavantićeva afera je bio pokušaj vojnog puča protiv režima Aleksandra Obrenovića. Organizovale su ga pristalice dinastije Karađorđević. Ime je dobila po službeniku šabačkog sreskog načelništva i agentu princa Petra, Radomiru Milinkoviću Alavantiću.

U noći između 20. i 21. februara 1902. on je, preobučen u generalsku uniformu, sa još četvoricom pristalica došao u Šabac i pokušao da zauzme Okružno načelništvo. Pokušaj je osujećen, a Alavantić je poginuo u sukobu sa žandarima.

Ideja o vojnom puču krenula je verovatno od prinčevog predstavnika u Beču, Jaše Nenadovića i ruskog obaveštajnog centra u Bukureštu, sa pukovnikom Grabovim na čelu. Oni se nisu nadali uspehu Alavantićevog upada, ali su računali sa utiskom koji je on morao izazvati. Karađorđevićevci i ruska tajna policija smatrali su da je, posle lažne trudnoće kraljice Drage, dinastičko pitanje u Srbiji otvoreno i da kralja Aleksandra na vlasti održavaju još samo radikali koji su se posle Aprilskog ustava okupili oko njega.

Alavantićeva afera je imala cilj da probudi nepoverenje i poseje zavadu između radikala i kralja Aleksandra. Na sudskom procesu povodom afere osuđeni su samo oni koji su neposredno učestvovali u samom prepadu, dok predstavnici opozicije nisu pozvani na odgovornost. Iako neozbiljno pripremljen i izveden, pokušaj vojnog prevrata uznemirio je kralja Aleksandra i zadao novi udar režimu i njegovoj borbi sa opozicijom.

E TU NA GROBLJU, SVAKO OD NAS POČINJE SVOJ ŽIVOT ISPOČETKA...Niko ne želi da umre. Čak i oni koji žele u raj ne žele da ...
04/07/2025

E TU NA GROBLJU, SVAKO OD NAS POČINJE SVOJ ŽIVOT ISPOČETKA...

Niko ne želi da umre. Čak i oni koji žele u raj ne žele da umru da bi otišli tamo. A ipak, smrt je destinacija na koju ćemo svi otići. Niko ne može pobeći. I tako treba da bude, zato što je smrt verovatno najbolji i najpravedniji izum života a groblje jedina zemlja gde vlada ravnopravnost. Iako je smrt tabu tema kod nas, moramo priznati da nas uvek zanimao podatak koliko je uopšte naših sugrađana sahranjeno na šabačkim gradskim grobljima, ali da krenemo redom.

KAMIČKO GROBLJE

Kamičko groblje je najstarije gradsko groblje. Nastalo je na početku 19. veka i nalazi se u ulici Zeke Buljubaše u Šapcu, na površini od pet hektara. Ukupan kapacitet groblja je 6.369 grobnih mesta i 73 grobnice. Na ovom groblju ne postoji mogućnost proširenja, pa je sahranjivanje moguće samo ukoliko postoji rezervisano, prazno grobno mesto. Takvih je trenutno oko 700. Godišnje se na ovom groblju obavi oko 100 sahrana. S obzirom da groblje datira dva veka, predstavlja značajan kulturno-istorijski spomenik.

DONJOŠORSKO GROBLJE

Donjošorsko groblje je trenutno najveće groblje u Šapcu. Nastalo je u drugoj polovini 19. veka. Nalazi se između ulica Hajduk Veljkove i Jevrejske, u neposrednoj blizini reke Save. Prostire se na površini od oko devet hektara i ima 11.619 grobnih mesta i 178 grobnica.

Na ovom groblju ne postoji mogućnost proširenja, pa je sahranjivanje moguće samo na rezervisanim grobnim mestima, kojih ima 1.869. Godišnje se na ovom groblju obavi oko 250 sahrana.

NOVO GROBLJE

Novo groblje je otvoreno 1997. godine na Letnjikovačkoj kosi u Šapcu. Plan je da ovo groblje bude centralno gradsko groblje. Trenutno zauzima površinu od četiri hektara.
Sadašnji kapacitet je 7.567 grobnih mesta, od toga 2.736 slobodnih i 95 grobnica. Na ovom groblju, u toku jedne godine, obavi se oko 350 sahrana. Sektor pogrebnih usluga godišnje pripremi oko 3.000 novih grobnih mesta.

Na šabačkim grobljima počiva (barem po našim proračunima), nešto više od 25.000 naših sugrađana a mi pre nego što se vratimo na "žive teme" uvek se setimo one rečenice iz filma "Sabirni centar":

"E tu na groblju, svako od nas počinje svoj život ispočetka: prvi dan, drugi dan, prva nedelja, šest nedelja, šest meseci, prva godina, druga, deset godina, dvadeset godina... a onda, polako, počinjemo da umiremo i po drugi put - u sećanjima."

MARKO ŠTITARAC - ČOVEK ZA PRLJAVE POSLOVE MILOŠA OBRENOVIĆAMarko Štitarac je bio jedan od značajnijih učesnika u Prvom s...
03/07/2025

MARKO ŠTITARAC - ČOVEK ZA PRLJAVE POSLOVE MILOŠA OBRENOVIĆA

Marko Štitarac je bio jedan od značajnijih učesnika u Prvom srpskom ustanku. Rođen je u selu Štitar, po kome je dobio nadimak. Njegovo prezime nije poznato. Bio je veran Milošu Obrenoviću, i često je ubijao ljude kojima Miloš Obrenović nije verovao. . Nosio je titulu Knez Mačve i Pocerine.

Značajnu ulogu u obavljanju delikatnih zadataka u to doba imali su Miloševi momci, na čijem čelu je dugo bio Sima Milosavljević Paštrmac, čovek od Miloševog najvećeg poverenja. Momci su bili oružana pratnja zadužena prevashodno za njegovu ličnu bezbednost, ali ih je Miloš koristio i za uhođenje službenika Kneževske kancelarije i pojedinih nahijskih i knezova Narodne kancelarije. Najpoverljivije momke koristio je i za likvidacije svojih protivnika. Tako su, po njegovom nalogu, Marko Štitarac i Vule Gligorijević u junu 1816. godine, u vladičanskom konaku u Šapcu, ubili vladiku Melentija Nikšića.

Neki od ovih momaka, kao što su Vule Gligorijević, Marko Štitarac i Toma Vučić Perišić su, kao nagradu za izvršavanje ovakvih zadataka, dobijali važne položaje. Značajnu ulogu među kneževim momcima imali su kuriri. Oni su prenosili Miloševa tajna pisma poverenicima u inostranstvu, srpskim delegacijama u Carigradu i obrnuto. Bili su to veoma opasni zadaci. Objašnjavajući zašto je kuriru Risti Prendiću, šaljući ga na zadatak, dao 1.000 groša za trošak, Miloš je rekao: "Nije to mnogo, nije, ja će doći, ja ne doći".

Marko Štitarac je sahranjen u selu Pocerski Dobrić. Grob mu se nalazi pored temelja dobrićske crkve sagrađene 1827. godine na inicijativu Marka Štitarca, na mestu gde su Turci spalili dve prethodne crkve brvnare.

U letopisu crkve u selu Dobrić, paroh ove crkve Dobrivoje Mandić zapisao je: "...ne zna se koliko je prva crkva služila, ali se zna da su je Turci zapalili. Docnije, narod je na istom mestu sagradio drugu crkvu i ova je služila sve do 1812. godine kada su je Turci zapalili i do temelja porušili.

Od tog vremena narod nije imao ovde crkve već je išao u obližnje crkve i manastire i to je tako trajalo sve do 1820. godine. Te godine, knez od Mačve i Pocerine, Marko Štitarac, putovao je sa svojim pandurima po kneževinama, pa kad se je vraćao svome domu u selu Varna, nanese ga put preko porte dobrićske crkve i tu na crkvenom zgarištu smotri nekoliko odraslijih čobančadi gde se gologlavi mole Bogu i kade tamjanom. Tada Marko reši da se na tom istom mestu sagradi nova crkva, koja je 1827. godine dovršena i od tog vremena služi sve do danas..." Selo Bogosavac je bilo raseljeno, pa ga je Marko Štitarac, po naredbi Jevrema Obrenovića ušorio.

SELO VOLUJAC NEKAD BILO OPŠTINADo 1965.godine bio je sedište Opštine Volujac, a nju su činila naselja: Bojić, Bukor, Des...
02/07/2025

SELO VOLUJAC NEKAD BILO OPŠTINA

Do 1965.godine bio je sedište Opštine Volujac, a nju su činila naselja: Bojić, Bukor, Desić, Dvorište, Grušić, Krivaja, Metlić, Miloševac, Nakučani, Rumska, Sinošević, Volujac i Zablaće. Nakon ukidanja opštine, područje bivše opštine u celini je postalo deo Opštine Šabac.

Prema popisu iz 2011. bilo je 304 stanovnika. Prosečna starost stanovništva iznosi 45,7 godina (42,6 kod muškaraca i 48,9 kod žena). U naselju ima 139 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,75.

Kroz poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika. Seoski atar prostire se prema Ceru jedan kilometar ispod Skakala. Atar ide do džade prema Metliću i Rumskoj. Njive prelaze i džadu (ruštanski atar obuhvata i Skakala). Prema Bojiću granica je kilometar ispod sastavaka reka (Dvoriške i Volujačke), do Srđeve šume (to je bila bojićka selska šuma sve do rata, deset godina ranije, podeljena). Graniči i sa Sinoševićem i Metkovićem. Prema Grušiću preko Vranovca, a prema Dvorištu je granica potok Pucina i Dvoriška reka.

Volujac leži na rečnim terasama i površima sa obe strane Dvoriške reke i na desnoj strani volujačke kose, kao i sa obe strana Volujačke reke.

Kako su knjige zabeležile, bila je crkva. Nalazila se u mestu Crkvine. U potoku ispod Maksimovića, u šumi Makevije Maksimovića. Bila je to drvena crkva. Odmah kraj p**a desno, idući od Kostadinovića u Maksimoviće, na mestu zvanom Krstovi, bilo „Madžarsko groblje”. Postojalo je i drugo madžarsko groblje. Nalazilo se više bunara Simića, u istoj mali. Izvor Simićevac odmah pod sudnicom kod Simića kuće; iz bunara 3 m dubine izvirala je voda vrlo jaka, za sat preko 500 litara. Bio tu i ribnjak. Kažu da kad je iskopan bunar „pojurila voda toliko da je mlela vodenica”. „Zatiskivali ga slaninom da ne potopi”.

Mesna preslava su druge Trojice. Na Volujcu se nalazi OŠ „ Dositej Obradović". Škola je osmogodišnja i sabira decu iz svih mesta koja su nekada pripadala opštini Volujac. Izuzetno lep i moderan objekat, sa školskom salom kakvu nemaju škole u gradu.

Neke od familija koje su nastanjene u Volujcu su: Kostadinovići, Maksimovići, Pajići, Trifunovići, Uroševići, Gajići, Mitrovići, Vasiljevići, Rankovići, Ilići, Ostojići..

ČLAN SNS IZ ŠAPCA PRETUKAO SVOJU PARTNERKU NA ULICIPrema saznanjima Šabačkih novosti, istaknuti član Srpske napredne str...
01/07/2025

ČLAN SNS IZ ŠAPCA PRETUKAO SVOJU PARTNERKU NA ULICI

Prema saznanjima Šabačkih novosti, istaknuti član Srpske napredne stranke iz Šapca M.T. pretukao je emotivnu partnerku na parkingu ispred zgrade u kojoj živi.

Slučaj je prijavljen policiji, prebijena devojka je pregledana u Urgentnom prijemu šabačke Opšte bolnice, ali napadač nije uhapšen.

„Sve se dogodilo u nedelju oko 23 sata i 30 minuta, sa M.T. sam se našla ispred njegove zgrade u Šapcu u kojoj živi, mi smo bili u emotivnoj vezi oko pet i po godina i do sada smo imali samo manje rasprave. Ispred njegove zgrade smo pričali, raspravljali se, par p**a me gurnuo u predelu tela i oduzeo telefon. Zatim me je uhvatio za telo njegovim rukama i bacio na zemlju“, priča prebijena devojka za Šabačke novosti.

Kada je napadnuta devojka došla u policiju nakon saniranja povreda u Urgentnom prijemu, kako bi dala izjavu, shvatila je da su policajci „već spremni za njen dolazak i da znaju koga želi da prijavi“.

„Rekli su mi da oni neće reagovati po službenoj dužnosti, već da ja mogu, ako želim da ga krivično gonim, po privatnoj tužbi, na šta sam ja potvrdno odgovorila u svojoj izjavi u policiji“, objašnjava ona za pomenuti portal.

Prema svedočenju naše sagovornice, napadač sa kojim je bila u vezi je poznati građevinski inženjer, bivši predsednik Rotari kluba Šabac i istaknuti član Gradskog odbora SNS Šabac. On je već više p**a boravio u Kosjeriću tokom kampanje, a prema njenim tvrdnjama, verovatno je i danas tamo.

„Kada sam čula da su ga samo saslušali i pustili, jako sam se uznemirila, opravdano sumnjam da nije priveden samo da bi radio danas izbore u Kosjeriću. Tamo je bio i tokom kampanje i tokom izbornog dana, mediji su izveštavali o njemu kada su ga građani gađali jajima“, navodi sagovornica pomenutog portala.

Naša sagovornica odlučila je da ceo slučaj iznese u javnost, jer sumnja na zataškavanje. Njeno ime je poznato redakciji, a fotografije su zamućene iz bezbednosnih razloga. Mi smo o ovom slučaju uputili pitanja i Ministarstvu unutrašnjih poslova, ali do objavljivanja teksta, nismo dobili odgovore.

Izvor/Nova S/ Šabačke novosti
Foto/Nova S

Address

Šabac

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Ipress Šabac posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Ipress Šabac:

Share