
10/07/2025
SNEGOVI KILIMANDŽARA
Na vrhu Kilimandžara, najviše planine Afrike, kako piše u uvodu čuvene pripovetke, nalazi se leš jednog leoparda. Niko ne zna kako je dospeo tamo. Niko ne zna ni zašto je išao tako visoko. Ta slika otvara vrata Hemingvejevom remek-delu „Snegovi Kilimandžara“, pripoveci u kojoj su sabrani svi njegovi demoni – umetnički, lični i egzistencijalni.
Život koji nije napisan
Glavni junak priče, Harry, pisac koji umire od infekcije dok čeka pomoć negde u afričkoj divljini, pokušava da se izbori sa sopstvenim promašajem. Ne sa smrću – već sa životom koji je protraćen u udobnosti, lenjosti i izgovorima.
Okružen bogatom partnerkom, raskošnim kampom i prirodom pred kojom blede svi luksuzi, on shvata da najvažnije priče nikada nije napisao. Priče iz rata, iz siromaštva, iz mladosti, iz života. Sve one su potisnute pod teretom lažne sigurnosti koju mu je donelo odustajanje od umetničke istine.
Sneg kao simbol uzvišenog
Kilimandžaro, koji izdaleka vidi, ali kojem ne može prići, u priči postaje simbol uzvišenog ideala – umetnosti bez kompromisa, dostojanstva pred smrću, istine koju je izgubio.
U tom svetu, sneg nije hladnoća, već čistota. A planina nije prepreka, već mesto pročišćenja. Harry u poslednjim trenucima ima viziju da se podiže ka vrhu, ka Kilimandžaru, kao da ga smrt vodi tamo gde život nije stigao.
Leopard kao metafora integriteta
Ne manje značajna je i slika leoparda na vrhu planine. Tajanstveni predator koji je stigao tamo gde se retko stiže, simbol je čoveka koji nije odustao od istine, čak ni kad je značilo ići sam, visoko i protiv svih.
Za Hemingveja, koji se čitavog života borio sa sopstvenim strahovima, alkoholom, depresijom i sumnjom u sopstvenu veličinu – leopard je ono što je želeo da bude. A Harry je ono čega se najviše plašio da jeste.
Autobiografski obračun
Iako fikcija, „Snegovi Kilimandžara“ su jedno od Hemingvejevih najličnijih dela. Pišući ovu priču 1936. godine, nakon povratka iz Afrike i zdravstvenih problema, Hemingvej je pisao o sebi, možda i prvi put bez maske mačizma i avanturizma.
To je priča o pisanju koje nije napisano, o idejama koje su umrle u luksuznim večerama, i o smrtnosti koja dolazi ne sa bolešću, već sa izdajom sopstvenog dara.
Istina u poslednjem trenutku
U svetu u kojem svi žele da ostave trag, Hemingvej nas upozorava da je najveći gubitak – ne živeti onako kako znaš da bi trebalo.
Ne govoriti istinu kad je vreme. Ne napisati kad imaš šta.
A kad dođe smrt, ostaje samo pogled prema planini – prekasno, previsoko.
Više od priče
„Snegovi Kilimandžara“ nisu samo pripovetka o umiranju u Africi. Oni su ispovest o promašenom životu, o umetnosti koja mora da boli, i o tome koliko je lako zameniti istinu udobnošću – dok ne postane kasno.
U tom smislu, Hemingvej nas i danas opominje:
“Ako znaš da imaš priču, ispričaj je. Ako znaš šta je istina – napiši je. Jer snegovi možda nikad ne padnu opet.”