Balkan Voice - digitalna pozornica za pisce i čitaoce

Balkan Voice - digitalna pozornica za pisce i čitaoce Portal Za Književnost i društvena pitanja. Proza, poezija, drama, esej i srodne oblasti TuRbulencija

29/11/2025

Kada lekar čuje da pacijent uzima antidepresive i odmah
pretpostavi "psihijatrijski slučaj" umesto

da se bavi organskim problemom zbog kojeg je pacijent došao - to
je diskriminacija.

Kada terapeut ne kaže klijentu da 5-10% ljudi na psihoterapiji doživi
pogoršanje jer "ne treba da se

opterećuje negativnim mogućnostima" - to je paternalizam.

Oba tretiraju osobu sa mentalnim tegobama kao manje-od. Kao
nekoga ko ne zaslužuje isti

tretman kao svi ostali.

Razlika je što prvi prepoznajemo kao problem, a drugi pravdamo
kao "brigu".

Ljudi sa mentalnim tegobama ne trebaju našu "zaštitu" od
informacija. Trebaju našu iskrenost,

našu transparentnost, i naše poštovanje njihove sposobnosti da
sami odlučuju.

To je minimum dostojanstva koji im dugujemo.

26/11/2025
Negde između berlinske ordinacije i beogradskog sećanja, 5,7 miliona ljudi sa Balkana živi ono što psihologija eufemisti...
25/11/2025

Negde između berlinske ordinacije i beogradskog sećanja, 5,7 miliona ljudi sa Balkana živi ono što psihologija eufemistički naziva "hroničnim adaptacijskim sindromom".
A što je zapravo permanentno stanje malo umiranja u kome nijedan svet nije dom, već samo različite nijanse tuđine.
Istraživanja otkrivaju ono što brošure o boljoj budućnosti prećutkuju.
70% visokoobrazovanih migranata pere sudove umesto što rešava jednačine.
Šalje 15–40% plate "kući" – toj mističnoj destinaciji koja više nije naša ali još nije tuđa.
Dok 82% porodica koje primaju te doznake tone u depresiju jer novac postaje "valuta ljubavi".
Koja kupuje frižider ali produbljuje prazninu.

Dobar drug mi se javlja ovih dana i kaže da se seli. Treći put za sedam godina. Ovog p**a napušta Nemačku i ide u Englesku. Kaže: vizni sistem Engleske je sada bolji za njegovu profesiju, a i važno mu je da zna jezik zemlje u kojoj je. Nemački ni posle…

Ovi nalazi ne znače da je psihoterapija inherentno loša. Naprotiv, za većinu ljudi koji je traže, ona je korisna. Ali po...
20/11/2025

Ovi nalazi ne znače da je psihoterapija inherentno loša. Naprotiv, za većinu ljudi koji je traže, ona je korisna. Ali postojanje značajne manjine za koju je štetna zahteva fundamentalno preispitivanje načina na koji se terapija sprovodi i reguliše.

Lambert je razvio sisteme praćenja u realnom vremenu koji koriste algoritme mašinskog učenja za identifikaciju pacijenata u riziku od deterioracije. Kada se ovi sistemi implementiraju, stopa neuspeha opada za 50 posto.

Zamislite da odete kod lekara zbog upale grla, a izađete sa pneumonijom. U medicini, ovaj fenomen ima ime: jatrogeneza, šteta uzrokovana samim lečenjem. Ono što većina ljudi ne zna jeste da isti fenomen postoji i u psihoterapiji, samo što ga retko ko spominje.

Ova borba nije trka na sto metara. Sami ste rekli da je ovo maraton. No, nije čak ni običan maraton. Ovo je maraton kroz...
14/11/2025

Ova borba nije trka na sto metara. Sami ste rekli da je ovo maraton. No, nije čak ni običan maraton. Ovo je maraton kroz blato, kroz maglu, uzbrdo i protiv vetra. I nije iznenađenje ako vam se sada čini da su noge teške, da je cilj daleko, i da više niste sigurni ni zašto ste krenuli. Upravo tu, u tom trenutku sumnje, krije se ono što oni žele - da poverujete da ste izgubili vreme.
Od samog početka su vam pokušavali ubaciti taj otrov u misao: “izgubljena godina”. Kao da se godina može izgubiti ako je provedena u borbi za dostojanstvo, za istinu, za mogućnost da sutra budete slobodni. Kao da su dani u kojima čovek ne pristane na poniženje promašeni dani. Nisu. To su jedini dani koji vrede.
Reći studentu da “gubi godinu” dok se bori, znači pokušati mu oduzeti smisao. To je igra reči koja pogađa tamo gde ste najosetljiviji : u budućnost... u vaše roditelje koji brinu, u vaše planove, u osećaj odgovornosti. Ali to nije briga za vas. To je hladna, proračunata taktika da vas umori i posrami, da poverujete da su svi ostali normalni, a vi pogrešni.
Sa druge strane širi se defetizam, ništa nije vredelo, neće se ništa promeniti, suvišno je, besmisleno je, Sizifov posao je... cinik nikada nije dobio nijednu bitku!
Zato su i pojačali sve oko vas: svet koji se pravi da ide dalje... koncerti, utakmice, zabave, reklame za “normalan život”. Sve to postoji samo da bi izgledalo kao da se ništa važno ne dešava, da bi vas ubedili da ste sami, da niste u pravu, da je sve gotovo.
A nije.
Jer da je gotovo, ne bi ulagali toliku energiju da vas slome. Da ste bezopasni, niko ne bi trošio sate i resurse da vas ućutka, da vas ismeje, da vas kazni, da vas natera da “nadoknadite propušteno” u nenormalno kratkim rokovima koji iscrpljuju, a koje niko oko vas ne shvata. Ne postoji moć koja se toliko plaši lenjih, ravnodušnih ljudi, ali postoji moć koja se plaši probuđene mladosti.
Uz sve to, postoji i sramotna tehnika javnog linča: najgrubljim rečima i klevetama prozivaju svakoga za koga se pomisli da je povezan sa studentskom listom.
Optužbe se razbacuju olako : da su neki “ljudi ruskih službi”, drugi “američkih”, treći “neoliberali”, četvrti “iz NVO sektora”.
Najčasnije i najpoštenije ljude pokušavaju da predstave kao izdajnike ili agente.
Napadi ne dolaze samo iz jednog izvora; dolaze iz svih mogućih pravaca: iz režima, iz delova opozicije, iz civilnog sektora, pa i iz prikrivenih delova službi. Namenjeni su da razbiju poverenje među vama, da vas uznemire i da vas nateraju da sumnjate u sopstvene ciljeve i ljude pored sebe.
Zato, kad vas obaveze zatrpaju, kad pomislite da je previše, setite se da se istorija ne menja kad je lako. U svakom pokretu koji je ikada nešto promenio, dolazili su trenuci kada je izgledalo da je sve izgubljeno. I uvek je to bio trenutak pre preokreta.
Oni računaju na vaš umor: na to da ćete se sami ućutati, da ćete se vratiti u svoje male živote, u rutinu, u tišinu. Ali ako je išta vredno gubitka, to je iluzija da sloboda dolazi bez borbe.
Ne nasedajte na njihove reči. Ne verujte da ste izgubili godinu.
Izgubljena je samo ona godina u kojoj čovek ništa ne pokuša da promeni.
Sve ostale su ulaganje u budućnost koju ćete jednog dana moći da nazovete svojom.
Do cilja nije mnogo ostalo. Sad više ne trči telo, sada trči glava.
I to je trenutak kad maraton dobija smisao.
Sa poštovanjem i verom u vas uz vas smo i mi koji ne odustajemo i ima nas mnogo.

PISMO STUDENTIMA

Dragi studenti,

Ova borba nije trka na sto metara. Sami ste rekli da je ovo maraton. No, nije čak ni običan maraton. Ovo je maraton kroz blato, kroz maglu, uzbrdo i protiv vetra. I nije iznenađenje ako vam se sada čini da su noge teške, da je cilj daleko, i da više niste sigurni ni zašto ste krenuli. Upravo tu, u tom trenutku sumnje, krije se ono što oni žele - da poverujete da ste izgubili vreme.

Od samog početka su vam pokušavali ubaciti taj otrov u misao: “izgubljena godina”. Kao da se godina može izgubiti ako je provedena u borbi za dostojanstvo, za istinu, za mogućnost da sutra budete slobodni. Kao da su dani u kojima čovek ne pristane na poniženje promašeni dani. Nisu. To su jedini dani koji vrede.

Reći studentu da “gubi godinu” dok se bori, znači pokušati mu oduzeti smisao. To je igra reči koja pogađa tamo gde ste najosetljiviji : u budućnost... u vaše roditelje koji brinu, u vaše planove, u osećaj odgovornosti. Ali to nije briga za vas. To je hladna, proračunata taktika da vas umori i posrami, da poverujete da su svi ostali normalni, a vi pogrešni.

Sa druge strane širi se defetizam, ništa nije vredelo, neće se ništa promeniti, suvišno je, besmisleno je, Sizifov posao je... cinik nikada nije dobio nijednu bitku!

Zato su i pojačali sve oko vas: svet koji se pravi da ide dalje... koncerti, utakmice, zabave, reklame za “normalan život”. Sve to postoji samo da bi izgledalo kao da se ništa važno ne dešava, da bi vas ubedili da ste sami, da niste u pravu, da je sve gotovo.
A nije.

Jer da je gotovo, ne bi ulagali toliku energiju da vas slome. Da ste bezopasni, niko ne bi trošio sate i resurse da vas ućutka, da vas ismeje, da vas kazni, da vas natera da “nadoknadite propušteno” u nenormalno kratkim rokovima koji iscrpljuju, a koje niko oko vas ne shvata. Ne postoji moć koja se toliko plaši lenjih, ravnodušnih ljudi, ali postoji moć koja se plaši probuđene mladosti.

Uz sve to, postoji i sramotna tehnika javnog linča: najgrubljim rečima i klevetama prozivaju svakoga za koga se pomisli da je povezan sa studentskom listom.

Optužbe se razbacuju olako : da su neki “ljudi ruskih službi”, drugi “američkih”, treći “neoliberali”, četvrti “iz NVO sektora”.

Najčasnije i najpoštenije ljude pokušavaju da predstave kao izdajnike ili agente.

Napadi ne dolaze samo iz jednog izvora; dolaze iz svih mogućih pravaca: iz režima, iz delova opozicije, iz civilnog sektora, pa i iz prikrivenih delova službi. Namenjeni su da razbiju poverenje među vama, da vas uznemire i da vas nateraju da sumnjate u sopstvene ciljeve i ljude pored sebe.

Zato, kad vas obaveze zatrpaju, kad pomislite da je previše, setite se da se istorija ne menja kad je lako. U svakom pokretu koji je ikada nešto promenio, dolazili su trenuci kada je izgledalo da je sve izgubljeno. I uvek je to bio trenutak pre preokreta.

Oni računaju na vaš umor: na to da ćete se sami ućutati, da ćete se vratiti u svoje male živote, u rutinu, u tišinu. Ali ako je išta vredno gubitka, to je iluzija da sloboda dolazi bez borbe.

Ne nasedajte na njihove reči. Ne verujte da ste izgubili godinu.
Izgubljena je samo ona godina u kojoj čovek ništa ne pokuša da promeni.
Sve ostale su ulaganje u budućnost koju ćete jednog dana moći da nazovete svojom.

Do cilja nije mnogo ostalo. Sad više ne trči telo, sada trči glava.
I to je trenutak kad maraton dobija smisao.

Sa poštovanjem i verom u vas uz vas smo i mi koji ne odustajemo i ima nas mnogo.

Kada smo se početkom 2000-ih doselili u Cara Dušana na Dorćolu, moglo se svuda parkirati, a komšinica iz lokalne pekare ...
12/11/2025

Kada smo se početkom 2000-ih doselili u Cara Dušana na Dorćolu,

moglo se svuda parkirati,

a komšinica iz lokalne pekare umela je da spusti gajbicu da nam sačuva slobodno mesto koji minut ranije kad dolazimo. To je bio oblik “društvenog stanovanja” pre nego što su nam tu reč oteli planeri i investitori: gajbica kao znak poverenja, mesto kao zajednica.

Onda su oko naše zgrade i ulice ispod nas podigli parking-zone. Na početku smo mislili: u redu, red mora da se uvede. Ali taj red bio je novi porez: plaćaš pravo da stanuješ u sopstvenom gradu. Kad smo morali da parkiramo kola kod “25. maja”, mislili smo da je to poslednja kapitulacija. Ali onda su i tamo uveli zone. Zatim smo počeli da ulazimo u privatno dvorište jedne susedne zgrade dok i oni nisu podigli stubiće. Svaka naša taktika bila je kratkog daha. Svaka improvizacija brzo zapečaćena.

Kada smo se početkom 2000-ih doselili u Cara Dušana na Dorćolu, moglo se svuda parkirati, a komšinica iz lokalne pekare umela je da spusti gajbicu da nam sačuva slobodno mesto koji minut ranije kad dolazimo. To je bio oblik “društvenog stanovanja” pre nego što su nam tu reč oteli planeri...

Address

Slavija
Belgrade
11000

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Balkan Voice - digitalna pozornica za pisce i čitaoce posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Contact The Business

Send a message to Balkan Voice - digitalna pozornica za pisce i čitaoce:

Share

Category

regionalni portal za književnost

knjizevnost.org