18/08/2025
Milan Milenković:
"U početku svega bijaše protest i protest bijaše u studenata i studenti bijahu protest.
U početku bijaše priča da se nasiljem ne može ništa postići i da onaj ko preduzima akte nasilja mora biti izopšten sa protesta. U početku bijaše misao da je onaj ko traži izbore izdajnik, a da je policija, u stvari, narod i da je, pomalo prikriveno, na strani naroda.
U početku bijahu gomile glumaca, javnih radnika, intelektualaca, pevača...Narod bijaše plakao i ljubio je beton na koji je studentska nožica stala. Narod bijaše donirao has i mas, studenti jedicijahu samo pečenje i šunku, a gasiše ih ceđenim sokićima.
Narod bijaše zadivljen studentskom pameću i dovitljivošću. Predklimakterične gospođe maštahu o tome da svoje kćeri daju za studenta, ne bi li dobile unuke, koji će biti članovi MENSE.
Onda prođoše martovske ide i narod vide studente u drugačijem svetlu. Velika očekivanja suzama natopljenih građanera da tuđim pen*sima gloginje mlate, nisu ostvarena. Razočarani, napustili su protest. Iz tišine doma svoga, mirnog zdanja, nastavili su da huškaju tuđu decu. Zapušili su nos da ne osećaju miris tamjana i oči da ne vide dogodinaške majice na omladini koja je ostala na protestima i davali su, po mrežama društvenijem, svoje visoko mišljenje kako pobuna treba dalje da izgleda.
Odjednom, usred leta kad mu vreme nije, protest se preobrazio; nestali su javni radnici, glumci i sva lupetala opšte prakse... Ostao je samo Dragan Jovanović, da spase čast glumačke profesije. Izdajnik je postao onaj ko ne traži izbore; panduri odjednom više nisu bili narod, već dušmani naše mladeži, stidentski zahtevi su otišli u zaborav, a štangle su zamenile transparente.
Drugosrbijanci povantrzacijahu! Oduvek su voleli krv. Tuđu. Sa egzotičnih destinacija su bodrili studente da izdrže, da istrpe batine za bolje sutra onih koji ih bodre.
Za te huškače, tu vanbračnu decu Latinke Perović i Mamona, Hrist bi rekao i danas:
"Teško vama književnici i fariseji, licemjeri, što ste kao okrečeni grobovi, koji se spolja vide lijepi, a unutra su puni kostiju mrtvačkijeh i svake nečistote." (Матеј: 23, 27)
Ipak, protest je skinuo smokvin list sa sa srpskog juggernauta, Aleksandra Nejakog. Sve vitalne sisteme u Srbiji, od vojske i polciije do prosvete, kontrolišu direktno stranci i Vučić mora da ustupcima i zavaljivanjem naše imovine, zdravlja i budućnosti, izmoli upotrebu policije. Sreća je da protiv sebe ima građanere, koji se za pomoć obraćaju Zapadu, koji ga je i postavio na mesto kolonijalnog i strečajnog upravnika Srbije.
U suštini, i drugosrbijanci, koji plačno zazivaju Zapad upomoć, i dogodinaši i pravoslavšćujući, koji mole cara da nas primi kao još jednu rusku guberniju, bitno utiču na kolonijalnu svest u Soraba, jer se, kod obe struje, ne postavlja pitanje da li Srbija treba da bude kolonija, nego samo čija treba da bude.
Ni Zapad, ni Rusija naše muke i naš jad ne vide, niti za nj mare. Naše muke i naše pobune protiv vlasti, oni samo koriste kao sredstvo pritiska na Vučića, koji im daje sve što potraže, samo da ne bi podizali svoje agenture u Srbiji protiv njega.
Njegoš je mudro rekao:
"Nada nema pravo ni u koga,
do u Boga i u svoje ruke".
Naš svrab tuđa ruka neće počešati i to bi trebalo reći ovoj deci. Baš zato se budućnost mora formulisati mnogo ozbiljnije od "Važno je da ode Vučić, posle toga će sve biti lako", jer nas samo promišljena budućnost, odnosno budućnost kao celokupnost društvenih očekivanja, čuva od današnjih ropskih raspoloženja.