18/12/2025
I kada dan poče polako da se gasi, a slabe ulične svetiljke su sa udaljenih bandera krenule da trepere i kvare mladu noć što pristiže, izađoh na trem. Sedoh na klupu, uzeh gunj. Oblačim ga kao uniformu, kao znak da sam spreman, kao poziv. Palim cigaretu, čekam. Sedim tako zaštićen od prve slabe suvomrazice, od prvog daha hladnoće koja neumitno dolazi i koja se već prostrla nad poljima i brdima oko sela i polako štipala drveće i obrane vinograde. Pušim, gledam udaljeni iskonski požar, tu neravnopravnu borbu svetlosti i tame, slušam lavež promrzlih seoskih pasa koji laju dugo, tužno i uplašeno. Čekam. Konačno, Izabel uđe kroz kapiju, došeta preko dvorišta, polako, držeći se za štap, iskrivljena na jednu stranu. Sede mirno pored mene, rukama savi svoju bolesnu nogu, smesti se i pogleda me. Gledala me je dugo, mirno, spokojno. Svestan sam njenog pogleda, toliko sam ga p**a otrpeo, znam da zuri u mene. Savijam glavu, skupljam hrabrost da i ja nju pogledam u lice. Taj njen pogled nije prekoran, niti je ljut. Običan pogled koji traži jednostavne reči, „dobro veče”, „kako si”, ili tako nešto svakodnevno, ali, ipak, potrebno mi je vreme da podignem glavu i suočim se sa njenim očima. Kada se pogledasmo, ona se nasmeši kao da želi da me ohrabri, da me oslobodi krivice. Tiho progovori i započe naš razgovor, u reč isti, toliko p**a ponovljeni. Kaže, uvek pomalo začuđeno, kao da me nikada ranije nije videla obučenog u gunj: – Vidi kakav si. U tom, tom... Šta je zapravo to što nosiš na leđima?
👉 Silvani i oni drugi - sada sa 20 posto popusta
https://www.pi-press.com/proizvod/silvani-i-oni-drugi/
Nebojsa Milkic