31/07/2026
PODSEĆANJE: Mediji u Valjevu
Tekst novinarke Ljiljane Ljiljak, nastao oko 2000. godine. Njen sin, Grgur Strujić, ga je prekucao ovih dana sa stranice koja se pojavila medju starim adresarima i blokčićima, štampano na stampaču s kraja 90tih.
Fotografija je iz leta 1992, u vreme štrajka Radio Valjeva.
Situacija danas je umnogome slična, pa i gora.
"Nikad više onih koji se “bave” novinarstvom, nikad više medija. Desetak radio stanica,
četiri telivizijska programa i, začudo - samo jedna nedeljna noviina i jedna mesečna revija od
štampanih glasila. Malo i indikativno. U tom novinarstvu Valjevo nije ni danas blizu onih
vremena iz prošlog veka - ručno slaganih redova i stranica - kada je imalo i dve novine.
Možda i ta činjenica o poplavi elektronskih medija takoďe potvrďuje da iz ove poplave malo šta
ostaje valjano i trajno. Koliko se tih medija zapravo i bavi novinartsvom. Hroničari su verovatno
već registrovali da su se informativnog segmenta, ma koliko on u početku bio mali, oslobodile
mahom radio stanice opredelivši se za muzičko komercionalni program. Dok, uz sve nevolje i
mane, televizijski centri ne odustraju od svoje, jedine za sada, produkcije informativnih celina. A
kakvi su ti programi? Na žalost - svaka čast izuzecima - preplavljene laicizmom! Od tehničke
realizacije najnižeg nivoa do onoga najvažnijeg - informativnog segmenta. I to opasnim
laicizmom, koji na granici nepismenosti “pokriva” činjenicu da se u današnjem poimanju
novinarstva zapravo može baviti svako kome daš mogućnost. To inače ne mora biti loše ako
imaš urednika, a njihovo prisustvo kao i koncepciju medija jedva da naslućuješ.
Sa one grane na kojoj je Valjevo, čini se u opštoj slici novinarstva u zemlji bilo mesto i centar
jakog novinarstva, nije se razgranala krošnja, ma koliko da se to očekivalo i bivalo prirodnim.
Desilo se to što zapravo i jeste posledica uslova u kom je današnje novinarstvo - da je ova
časna i gorka profesija osiromašena do krajnjih granica zapravo transmisija onih koji drže “nož i
pogaču” u sveopštoj politizaciji i vulgarizaciji javnog života. Otuda nemoć medija, a ima malo
reakcija, da se odupru trčanju po konferencijama za štampu svakakvim i nikakvim povodima jer
to puni programe u kojima za drugo novinarstvo i nema mesta a ni para. Tako se provincijalnost
dogaďaja i ličnosti na žalost ne samo u političkom životu, uzdigla do jedine realnosti. Naravno
sa časnim izuzecima.
Zašto se ovdašnji novinari retko obraćaju javnosti? Ako izuzmemo i višemesečni štrajk i
nesretne sudske procese, toga u ovoj sredini koja je imala svetle trenutke, jedva da ima.
Upravo zato što pravih novinara koji od tog gorkog hleba žive i nema mnogo, a drugi, kojima je
šansa pružena, kratko traju na ovdašnjoj novinarskoj estradnoj sceni. Sidnikalno, teško da
novinari imaju brojnost da se izbore za “cenu rada”, a moraće i to. Ali nama opravdanja što se
ugasio Udruženje novinara Valjeva."