12/09/2025
Jednog dana učiteljica je zamolila učenike da na papir napišu imena svih svojih kolega iz razreda, ostavljajući uz svako ime malo mjesta.
Zatim im je rekla da uz svako ime napišu jednu, najljepšu stvar koju mogu reći o toj osobi.
Na taj zadatak otišao je cijeli sat. Po završetku svi su predali svoje papire. Tijekom vikenda učiteljica je sjela i prepisala sve lijepe riječi na posebne listove – tako da svaki učenik dobije svoj vlastiti papir s komplimentima.
U ponedjeljak im je podijelila te listove. U razredu su se ubrzo pojavili osmijesi.
— „Stvarno netko tako misli o meni?”
— „Nisam znao da nekome toliko značim.”
— „Nisam znala da me drugi toliko vole.”
Na tu temu se više nisu vraćali. Učiteljica nije znala jesu li djeca pokazala te listove kod kuće ili su ih zadržala za sebe, ali to i nije bilo važno. Cilj je bio postignut – svatko se osjećao važnim i cijenjenim.
Prolazile su godine.
Jedan od tih učenika, Marko, tragično je poginuo u prometnoj nesreći vraćajući se s posla. Učiteljica je otišla na njegov sprovod. Nikada prije nije vidjela tako mladog čovjeka u lijesu. Izgledao je zrelo, a istodobno bolno nevino… Crkva je bila puna ljudi. Jedan za drugim prilazili su da se posljednji put oproste. Ona je to učinila posljednja.
Tada joj je prišao jedan od Markovih prijatelja:
— „Jeste li vi bili njegova učiteljica?”
Kimnula je glavom.
— „Često je govorio o vama” — rekao je.
Nakon ceremonije, bivši školski prijatelji okupili su se zajedno s Markovim roditeljima. Otac je izvadio novčanik i rekao:
— „Želimo vam nešto pokazati. Našli smo ovo kod njega, kada je otišao.”
Iz novčanika je izvadio dva stara, iznošena papira, mnogo p**a presavijana i rasklapana. Učiteljica ih je odmah prepoznala – to su bili listovi puni lijepih riječi koje su mu njegovi prijatelji napisali prije mnogo godina.
— „Hvala vam što ste to tada napravili” — rekla je Markova majka. — „Kao što vidite, uvijek ih je nosio sa sobom.”
Tada su se javili i drugi.
— „I ja još imam svoj papir. Čuvam ga u ladici radnog stola.”
— „Moj muž je tražio da svoj stavimo u naš svadbeni album.”
— „Moj je u mom dnevniku.”
Jedna od djevojaka izvadila je iz torbice novčanik i pokazala svoj izgužvani papir.
— „Uvijek ga nosim sa sobom.”
Učiteljica je sjela i rasplakala se. Plakala je za Markom i za svima onima koje više nikada neće vidjeti.
Živimo u svijetu koji je tako užurban, da često zaboravljamo kako život ima svoj kraj. A nitko ne zna kada će taj dan doći.
Zato vas molim – recite svojim bližnjima koliko vam znače. Recite im to danas. Ne čekajte dok ne bude prekasno.
(Nepoznat autor)
