SKD Prosvjeta - Српско културно друштво Просвјета

Shortcuts

• Address
• Alerts
• Claim ownership or report listing
• 

  Want your business to be the top-listed Media Company in Zagreb?

SKD ‘’Prosvjeta’’

Društvo je proslavilo 60 godina svog postojanja. O samom osnivačkom činu, na žalost, ni u arhivu ni u štampi nemamo mnogo zapisa. Znamo tek da se zbio 18. novembra 1944. godine u glinskom hotelu «Kasina», kao karika u lancu kojoj su prethodnile, osnivanje Srpskog kluba vijećnika ZAVNOH-a, pokretanje lista «Srpska riječ», i nedugo prije toga, osnivanje Srpskog pjevačkog društva «Obilić». Za prvog predsjednika je izabran dr. Dane Medaković, profesor iz Zagreba, a za potpredsjednika general-major Petar Drapšin i advokat dr. Boško Desnica. O kontekstu znamo više. Bilo je to vrijeme u kojem su ogromne žrtve prečanskih Srba iz ratnih godina 1941-1945., politički krunisane izgradnjom federalne Hrvatske. Kad se tome doda da je naš narod daleko najviše stradao od nauma i ruke ustaških zločinaca, lako je razumjeti potmulo nezadovoljstvo njegovog većeg dijela, pa i vojske u srpskim ustaničkim krajevima. Tako je počela izgradnja srpskih institucija u Hrvatskoj koje su ovdašnji Srbi s vremenom iskreno prihvatili kao svoje, a partijsko vodstvo ih je razumijevalo kao instrument vlastite politike. U tom prvom, danas ga unatoč svemu možemo nazvati, herojskim periodom, Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta» su vodili i iza njega stali ovdašnji Srbi koji su se kroz rat probili do partijskog i državnog vrha tadašnje federalne Hrvatske. To su ljudi čija imena mi i danas, svjesni velikog duga kojeg su oni intelektualno i moralno platili svom vremenu, imamo pravo s ponosom spominjati i isticati: Stanko Ćanica Opačić, Duško Brkić, Rade Žigić, Rade Pribićević, Bogoljub Rapajić…Sve ono što su oni pokušali i pokrenuli; od lista i pjevačkog društva, izdavačkog preduzeća, muzeja Srba, štamparije, biblioteke i arhiva, do čuvanja i obnove imovine u dijelu koje i danas živimo i radimo, i osnivanja brojnih pododbora po terenu; u svemu tome mi se i danas moramo potruditi da bi se s pravom mogli proglasiti njihovim nasljednicima. Njihovim teškim ljudskim i političkim stradanjem na Golom otoku otvoren je period zatomljavanja partizanskog jugoslavenstva, koje su Srbi u Hrvatskoj u većini lako prihvatili, i jačanja republičkih državnosti i nacionalizama. U početku ispod površine, potom i javno. Tek, predstojećih dvadesetak godina bile su vrijeme prigušenog rada, SKD «Prosvjeta» je mogla opstati jedino kao prosvjetiteljska transmisija partijske politike, usmjerena ka srpskim selima i njihovim osnovnim školama. Bilo je to teško vrijeme samozatajnog rada koje je ipak iznjedrilo ljude i intelektualce voljne i sposobne da naše Društvo održe na životu. Spomenimo ovom prilikom najistaknutije: Milu Joku, Svetozara Zeca, Nikicu Rapaića i Branislava Ćelapa, dugogodišnjeg direktora našeg Izdavačkog preduzeća. «Srpska riječ» je preimenovana u «Prosvjetu», radili su oni pododbori koji su u svojim redovima imali neumorne idealiste kakvi su bili dr. Gajo Petrović i Milan Radeka u Karlovcu, izdavačko preduzeće je nastojalo obezbjediti svoje mjesto na tržištu knjige, institucije poput biblioteka i muzeja su sklonjene sa javne scene. Takvo «primireno» Društvo je ušlo u politička previranja na hrvatskoj političkoj i kulturnoj sceni s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog vijeka. Pozicije «Prosvjete», odnosno ljudi okupljenih oko nje, bile su; obrana duhovnih i društvenih pretpostavki zajedništva Hrvata i Srba, nije se bježalo od sukoba sa nacionalizmom koji se razumijevao kao prijetnja tom zajedništvu. Probuđeni duh «Prosvjete» ogledao se i u knjizi, spomenici izašloj te 1971. godine, romantičarski pesimistično naslovljenoj «Vjetrom vijani». Tek neznatno podignut glas dijela intelektualaca, tek naznačeno mjesto i interes Srba u Hrvatskoj, izazvao je teške političke posljedice. Rad «Prosvjete» je politički izjednačen sa radom «Matice hrvatske», pa je najprije zaustavljen, a potom i zabranjen. Opet je slijedilo gotovo punih 20 godine nastojanja, na samom rubu zakona i javnosti, da se očuva «plamen» ili nit kontinuiteta u samoorganiziranju i kulturnom radu Srba u Hrvatskoj. Čovjek oko kojeg su se nastojanja kretala i čiji je doprinos u tom vremenu nemjerljiv, bio je Stanko Korać. U izdavačkom smislu te godine su krunisane «Hrestomatijom književnog rada Srba u Hrvatskoj» i Koraćevim «Pregledom književnog rada», među kojima je naročito prva izazvala burne odjeke u političkoj javnosti, a druga i danas predstavlja nezamjenjiv priručnik za ovu temu. Pokušaju obnove rada Društva iz 1990. presudila je iduća ratna 1991. godina, koja je politički podijelila naš narod, dio vodećih ljudi, među njima i Stanka Koraća, ne njegovom voljom, odvela u Beograd, a mi koji smo ostali u Hrvatskoj zabavili smo se tih dana o preživljavanju. Kulturni radnici sa krajiških prostora nastavili su u okviru mogućnosti «prosvjetin» posao u institucijama poput lista «Srpski glas», društva «Sava Mrkalj», u vukovarskom «Srpskom kulturnom centru», kninskoj «Zori». Među ljudima u Zagrebu bilo je to vrijeme teških dilema, čuvala se imovina i razmišljalo o tome što i kako raditi. Oko «Prosvjete» se bilo najlakše okupiti i sporazumjeti, i najnesigurniji među nama osjećali su potrebu oduprijeti se tada sveprisutnom i bučnom blaćenju našeg naroda. Februara 1993. formiran je novi Glavni odbor, radeći u teškoj atmosferi krenuli su prvi pododbori, časopis i kalendar, kao najava buduće izdavačke djelatnosti. Najsnažnije pojačanje dobili smo mirnom reintegracijom Baranje, istočne Slavonije i Srema, kada smo organizacijski preuzeli ljude i dio kulturnih ustanova Srba ovog dijela Hrvatske. Time je manje-više formirano onakvo Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta» kako danas znamo i čiji smo članovi. Dragi prijatelji! Srpsko kulturno društvo «Prosvjeta» od partizanskih je dana uvijek u svojim redovima imalo članove i saradnike Hrvate, poput Maše Pavičić i Vice Zaninovića. Uvijek smo bili slobodni od šovinizma, vjerovali u bliskost hrvatske i srpske kulture, pa i danas čista obraza stojimo na braniku vrijednosti koje su stvorene u zajedništvu. Zato i danas unatoč politici i duhu vremena, želimo i nastojimo zadržati veze sa kulturom naše matične države. To je naše ljudsko pravo i obaveza «Prosvjete» kao nacionalne institucije. Mi danas radimo u okolnostima prevladanih najgorih strahova, mreža aktivnosti i pododbora je raširena, u pojedinim granama postižemo zavidne rezultate. U ovom pismu nećemo govoriti o nevoljama, kojih je isuviše i na koje vam ne mora ukazivati pismo iz Zagreba. Želimo vam samo reći da ćemo nakon nastojanja da Društvo raširimo po terenu i u njega obuhvatimo što više našeg naroda, u predstojećem periodu nastojati više na regionalnom okupljanju, izvlačenju većeg kvaliteta u kulturnom amaterizmu i svemu ostalom, nastojaćemo povećati «koeficijent unutrašnjeg trenja» u «Prosvjeti», odnosno, intenzivirati saradnju među pododborima i pojedinom krajevima. Uvijek ćemo pomagati aktivnosti na stvaranju materijalnih pretpostavki za rad organizacije. Kao Glavni odbor podržavamo saradnju sa hrvatskim kulturnim ustanovama i povezivanje sa institucijama u matičnoj državi. Naš je osnovni zadatak onaj stari: širenje prostora slobode i stvaralaštva za Srbe u Hrvatskoj i za zemlju u kojoj živimo…