Pulske štorije

09/01/2026

𝐙𝐄𝐑𝐎𝐒𝐓𝐑𝐀𝐒𝐒𝐄 𝐈𝐋𝐈 𝐒𝐓𝐑𝐀𝐃𝐀 𝐙𝐄𝐑𝐎❓❗️
𝐏𝐮𝐥𝐬𝐤𝐚 𝐬𝐤𝐥𝐨𝐧𝐢š𝐭𝐚 𝐠𝐫𝐚𝐝𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐮 𝐓𝐚𝐥𝐢𝐣𝐚𝐧𝐢, 𝐚 𝐧𝐞 𝐀𝐮𝐬𝐭𝐫𝐢𝐣𝐚𝐧𝐜𝐢
Na 82. godišnjicu prvog bombardiranja P**e 9. siječnja 1944. godine, vraćamo se demistifikaciji jedne od najvećih pulskih zabluda: da su brojna skloništa pod Pulom još jedno impresivno naslijeđe Austro-Ugarske.
Netočno!
Gradili su ih Talijani 1930-ih i 1940-ih!
Tako je i Zerostrasse, pulska turistička atrakcija pod Kaštelom, djelo talijanskih vlasti uoči i tijekom 2. svjetskog rata. Brojni su argumenti za tu tvrdnju, poštovani , vidjet ćete u nastavku.

"Pulska su skloništa uređivana početkom 40-ih godina, no očito nisu sva bila pripremljena, jer su 20. srpnja (1943.op.a.) pokrajinske vlasti požurivale lokalne vlasti na dovršenje izgradnje i popravaka zbog mogućih zračnih napada. Skloništa su bila iskopana u kamenitom tlu, ali neka, poput onih na Vidikovcu, nastala su proširenjem postojećih tunelskih iskopa kremenog pijeska iz doba Austo-Ugarske Monarhije", piše Josip Orbanić u knjizi "Gorki put od Pole do P**e", svjedok ratnih događaja 1940-ih.

Neke mitove o porijeklu pulskog podzemlja razbio je Josip Vretenar na predavanju 2019., kad je objasnio da je do sloma AU 1918. izgrađeno manje od 4% današnjih kapaciteta skloništa, a da ih je tijekom Drugog rata izgrađeno više od 80%, što je potkrijepio arhivskim podacima i nacrtima. Preostali dio skloništa nastao je za vrijeme Jugoslavije.

Vretenar je istaknuo da su u 1. svj. ratu bila dva stalna skloništa - Kaverna al Ponte (iskopi na Punti) i na Monte Paradisu. Austrijanci su za sklonište (i za zatvor) koristili tzv. Mezanin ispod Kaštela, razinu visoko iznad Zerostrasse, koja je iskopana vjerojatno kad i tvrđava iz 17. st. Na raspolaganju im je bilo i podzemlje Arene. Za Kavernu na Punti zaista postoje austrijski nacrti, dok austrijsko porijeklo skloništa na Monte Paradisu potvrđuje i Orbanić.

"Podzemni iskop saldama na Vidikovcu s ulazom sa sadašnje Rizzijeve ulice bio je osposobljen kao sklonište još u ožujku 1918. godine", piše u knjizi.
I to je to od Austrije!
Iako je bilo zračnih napada na Pulu i u 1. svjetskom ratu, oni nisu mogli biti ni približno razorni kao u 2. svjetskom ratu da bi se prioritet obrane dao iskopavanju i uređenju kilometara podzemnih tunela.

O tome zašto se Zerostrasse pripisuje Austrijancima (naziv skloništa na njemačkom dan je nedavno), svojedobno sam razgovarao s ravnateljem Povijesnog i pomorskog muzeja Istre Gracijanom Kešcom. Naveo je da se to temelji na knjizi "Festung Pola" austrijskog povjesničara, pok. Erwina Antona Grestenbergera, iz 2003. (u međuvremenu prevedena i na hrvatski). Grestenberger je napisao da nije moguće točno datirati podzemne tunele, ali da je većina njih sigurno izgrađena između 1912. i 1916. godine. Izvor za tu tvrdnju nije naveo. U knjizi piše da su austrijske tunele talijanske vlasti samo dodatno proširivale, što nije točno.

Činjenica je da se na razglednicama Dvojnih vrata čak i iz doba Italije još uvijek ne vidi ulaz u tunel podno Kaštela. Ne vidi se jer ga nema! Ako je i za neku od kartolina poslužila ranija fotografija iz doba AU, to nije mogao biti slučaj sa svim kartolinama. Dakle, 1920-ih i 1930-ih Zerostrasse još uvijek ne postoji!

Prema Vretenaru, skloništa u Carrarinoj ulici u talijanskim izvještajima spominju se tek 1940., iako se godinama prije već vodi uredna evidencija o kapacitetima skloništa. Zacijelo je te 1940. iskopan dio kod Dvojnih vrata, dok tunel bivše Nemešove galerija potječe iz 1943.g.
U veljači 2022. arheologinja Tatjana Bradara je, tijekom istraživanja u Kandlerovoj, za Glas Istre navela da je talijanski arheolog Mario Mirabella Roberti pronašao antičke elemente prilikom gradnje gornjeg skloništa 1943. godine! Time je datirana gradnja trećeg kraka Zerostrassea s ulazom u Usponu Pavla Đakona, tik do Kandlerove.
Vjerojatno je iste godine iskopan i četvrti krak s ulazom kod Tehničke škole.

Dakle, iako je Zerostrasse upečatljiv naziv, korektniji bi bio - Strada zero!

Njemački naziv "nulte ulice" predložili su Klara Udovičić i Noel Mirković na jednom sastanku u povodu revitalizacije tunela prije 15-ak godina. Mirković mi je ispričao da su imali informaciju da su kopanje tunela započeli Austrijanci, a nastavili Talijani. Naziv je zaista zvučan, a od svega im je bilo bitnije da Zerostrasse funkcionira kao gradska ulica, a ne samo kao turistička atrakcija i izložbeni prostor.

U prvom savezničkom bombardiranju P**e kao jake pomorske baze u rukama Trećeg Reicha, na današnji dan prije 82 godine, poginulo je 77 identificiranih osoba, uglavnom civila, dok pravi broj mrtvih ide i do stotinu. Grad je pretrpio strašna razaranja, ali bi broj stradalih bio manji da su P**ežani ozbiljno shvatili uzbune i na vrijeme pohrlili u 33 raspoloživa javna skloništa.
Do ožujka 1945. P**a je pretrpjela čak 13 teških i 10 manjih zračnih napada. Sveukupni broj poginulih procjenjuje se na 280 osoba (ogromna većina civila) te oko 800 ranjenih. S obzirom da je ogroman dio P**e sravnjen sa zemljom, broj stradalih mogao je biti i daleko veći da (talijanska) skloništa nisu opravdala svoju svrhu. (𝘡. 𝘚.)

03/01/2026

Volimo demistificirati stvari. Posebno FALSIFIKATE!!!
Pouka: Ako se već upuštate u falsificiranje povijesnih dokumenta potrebno je imati minimum povijesnog i jezičnog znanja i znati:
1) da Ante Pavelić nije bio u Zagrebu kad je proglas navodno objavljen, već u Italiji
2) da ustaše ne bi pisali u duhu HRVATSKO-SRPSKOG jezika🤭

Proglas u Koprivnici 1943. potpisuje naš Istrijan, Tinjanac, Ante Dobrila - Pepo!

03/01/2026

𝐕𝐉𝐄𝐑𝐎𝐕𝐀𝐋𝐈 𝐈𝐋𝐈 𝐍𝐄:
𝐍𝐚𝐧𝐝𝐨 𝐁𝐨𝐭𝐞 𝐯𝐢đ𝐞𝐧 𝐤𝐚𝐤𝐨 𝐩𝐢𝐣𝐞 𝐯𝐨𝐝𝐮!?

P**a je nekada bila živ grad i živjela svoj život na svojim ulicama. U tom uličnom teatru P**ežane su svakodnevno uveseljavali neuklopljivi i neobični gradski likovi, među kojima i prostodušni pijanac Nando Bote, kojeg je čak i u romanu "'Riva i druži" spomenuo Milan Rakovac.

Ali Nando, zvani Bote (bačva), bio je i vrsni limar. I navodno je imao za obavit posao na gurlama jedne od visokih zgrada u Ciscuttijevoj ulici (ex Adžijina ul., Via Littorio). Nando je zateturao na vrhu zgrade, pao s drugog kata, tresnuo o pod i ostao ležati nepomičan. Sakupili su se ljudi - ne znaju je li živ! Kako štorija kaže, Nando je otvorio jedno oko, a netko je povikao:
- Živ je, živ! Brzo, dajte mu vode!
Nando, i dalje u nepomičnom položaju, samo je zgađen progovorio:
- Vode?! S kojeg kata čovjek mora pasti u ovom gradu da bi dobio otavu vina?!

Ipak, dugo se u Puli prepričavalo da je Nando Bote uhvaćen kako gazi sve svoje principe – viđen je kako pije vodu s javne gradske špine. Nando, zatečen in flagranti, nije se zbunio samo im je odgovorio:
- Lavo la bote!
Jer morao je i Nando tu i tamo oprati "bačvu". (𝘡. 𝘚.)

30/12/2025

𝐒𝐈𝐁𝐈𝐑 𝐍𝐀 𝐉𝐀𝐃𝐑𝐀𝐍𝐔: 𝐍𝐎𝐕𝐎𝐆𝐎𝐃𝐈Š𝐍𝐉𝐀 𝐍𝐎Ć 𝟏𝟗𝟎𝟓.
𝐉𝐨𝐲𝐜𝐞 𝐮 𝐏𝐮𝐥𝐢 𝐨č𝐚𝐣𝐚𝐯𝐚, 𝐚 𝐤𝐫𝐢𝐦𝐢𝐧𝐚𝐥𝐜𝐢 𝐬𝐞 𝐬𝐦𝐫𝐳𝐚𝐯𝐚𝐣𝐮
"P**a je teška zabit – Sibir na moru."
Poznata je to rečenica ogorčenog Jamesa Joycea iz pisma tetki u Dublin, koje je pisao na Silvestrovo 1904. u Puli. Poznato je da irski književnik Joyce nije volio Pulu, za koju nikad prije nije ni čuo, i poznato je da ga je tištio vojni karakter grada. Kao i da je Pulu smatrao mjestom svog izgnanstva u koje je doveden praktički na prevaru. No da zima 1904./1905. nije bila tako mrzla, ili da je Pulu stigao upoznati u proljeće, možda bi jedan od najznačajnijih književnika 20. stoljeća o našem gradu pisao hvalospjeve i s dobrim je sjećanjima ugradio u neko svoje veliko djelo.

S djevojkom Norom Barnacle, Joyce je u Pulu došao kao učitelj engleskog jezika za novootvorenu školu stranih jezika Berlitz na Portarati. Prethodno nije angažiran u istoj školi u Zurichu i u Trstu - unatoč dogovoru i obećanju. Nora i James doputovali su iz Trsta 30. list**ada 1904. velebnim parobrodom "Graf Wurmbrand", i to baš na svečanost inauguracije spomenika carice Sissi podno Arene.
U Puli je veselo, to je njegov prvi kontakt s nepoznatim gradom.

Opisuje Pulu kao mali grad, ali s obzirom da je glavna ratna luka očito je značajan za Carstvo. Prva pisma koja piše rodbini ne otkrivaju nikakvo nezadovoljstvo novom sredinom. Štoviše, godi mu objava njegovog imena u novinama, hvali se titulom "dottore in filosofia", piše o moćnoj ratnoj mornarici, o tome da podučava časnike mornarice...
S nastavom počinje u studenom. Mladi par diže se u 9 sati, Nora često kuha čokoladu, Nora često i sprema ručak i večeru, ukoliko objed ne kupuju. Izlaze u caffe Miramar, gledaju filmove u lutajućem kinu Carla Liftke, ponekad ih pozivaju na druženja. James dosta troši. Nora i James se zacijelo često prepuštaju strastima. Neka, mladi su. Njoj je 20, njemu 22. Naizgled sasvim ugodan život.
Ali stiže strašna zima. Neuobičajena za Pulu.

Prosinac pokazuje zube. Koliko je studen bila nepodnošljiva pokazuje slučaj traženog kriminalca Pietra Moscarde, koji je između "lisica" i zime radije odabrao "lisice". Taj je Galižanac 28. prosinca u 23 sata ušetao u postaju u San Martino s riječima: "Hladno mi je u šumi i bojim se". Redarstvo se ugodno iznenadilo predajom. (Morat ćemo za istražiti koji su Moscardini zločini)

Rusko-japanski rat u dalekoj i hladnoj Mandžuriji još traje pa i Pulu dostiže psihoza rata. Joyce sve kritičnije promatra ovaj mali, ali vojni grad. Tog istog 28. prosinca, kad se pred zimom predao Moscarda, Joyce je iz caffea Miramar pisao bratu: "Moje sadašnje prilike učinile su me pomalo teškom osobom i pronašao sam put bijega. Pijem malo ili ništa, pušim veoma mnogo, pjevam rijetko. Lako se uzrujam..."
On i Nora žive u trošnom stanu u Via Gulia (Laginjina) - bez grijanja. Brojni stanovi u starom gradu tada još nisu raspolagali adekvatnim pećima. Rijetki su se prostori grijali.
"Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan", piše u istom pismu. Sad se u pismima već osjeća znatnije nezadovoljstvo i ogorčenost nego u mjesecu studenom.
Koliko su tome kumovale niske temperature?
James i Nora mogu se grijati samo zagrljeni - vjerojatno rijetko izlaze iz kreveta.
"Nora je zatrudnjela", piše James. Mali George rodit će se u Trstu, u koji je par iz P**e otputovao u ožujku 1905.

Za to vrijeme u ratnoj luci na brodovima Habsburg, Arpad, Babenberg, Zenta, Aspern i Satellit traje inspekcija. Tada je zacijelo uočen manjak tople odjeće i ustanovljena sumnja da je mornari prodaju stanovništvu. Istraga daje rezultate: novine izvještavaju da su zaplijenjena dva mornarička kaputa što ih je izvjesni Ivan Radošević kupio od mornara. Civili su i opet ostali kratkih rukava.

Ne, nije oštra zima bila dovoljna, nego je trebao još žešći val polarne klime. Stigao je 30. na 31. prosinca kad su Austriju i Njemačku zahvatile snježne oluje. S ratnim vijestima iz Mandžurije i Koreje dolazi do Sredozemlja i sibirska klima.ž
Zapuhala je opaka bura.

Vratimo se na pismo koje posljednjeg dana 1904. Joyce piše tetki: "Nastojim što prije otići u Italiju, jer mrzim ovu katoličku zemlju sa stotinu naroda i tisuća jezika, kojom vlada najdekadentnija kraljevska kuća u Europi i parlament što zasjeda najviše tjedan dana, pa je nesposoban donijeti bilo kakve odluke."
Hmm… Stotine naroda, tisuće jezika, još im je i ogorčeni irski nastavnik engleskog jezika trebao.
"P**a je teška zabit. Sibir na moru - s 37 ratnih brodova u luci na kojima sve vrvi od izblijedjelih uniformi", zaključuje to pismo Joyce.

Te večeri zbog niskih temperatura u Puli nema proslave na otvorenom. Tek rijetki veseljaci uz piće i pjesmu proslavljaju Novu godinu u Via Sergia i na Forumu.
U nedjelju 31. prosinca 1904. jutarnja temperatura iznosi -2,1°C.
U ponedjeljak 1. siječnja 1905. temperatura pada na -8,7°C!
Mrzla bura puše 77 km/h!
Službene su podatke novinama proslijedili iz Specole s Monte Zara (mornarički Hidrografski zavod). Nije zabilježena takva intenzivna hladnoća otkad je Specola osnovana i otkad prati meteo-prilike. Dakle, od 1869. godine.

"Kao u Mandžuriji," zaključuju novinari dnevnika Il Giornaletto di Pola. Altroke... U Mandžuriji je još i strašnije: novine javljaju da je 2.000 japanskih vojnika u kratko vrijeme dezertiralo zbog strahovite hladnoće. I njihov je strah veći od zime nego od Rusa, kao što je Moscardu više strah zime nego zakona.

Od hladnoće se u Puli smrzava ljepilo na zidovima pa se radnik zadužen za lijepljenje reklamnih plakata i oglasa vraća promrzao neobavljena posla. U gradu pucaju vodovodne cijevi, zbog čega nastaju problemi i na strojevima novinske tiskare te Giornaletto 2. siječnja 1905 izlazi sa znatnim zakašnjenjem.

U školi stranih jezika Berlitz ipak ne smije biti zime: nastava engleskog jezika za časnike K.u.K. Kriegsmarine mora se održati. Razgovori učenika i nastavnika možda se odvijaju baš ovim tokom.
- Good afternoon, sir. Are you very cold today?
- Yes, I am very cold today... And every day.
- Well, Sir, welcome to Pola.
- Pola goodbye!
(𝘡. 𝘚.)

14/12/2025

Javni toaleti nazivaju se i vespasiani!!!
Taj je naziv "u čast" rimskom caru Vespazijanu (graditelju naše Arene u današnjem obliku), koji je uveo javne WC-e u Rimu. Njihova se upotreba naplaćivala, a urin prikupljao za štavionice kože i čistionice robe.
Poznata je i priča da mu je jedan od sinova, Tit ili Domicijan, prigovorio za takvo "smrdljivo" prikupljanje prihoda. Vespazijan mu je pod nos gurnuo novčić i pitao ga da li mu takav novac smrdi.

𝗣𝗨𝗟𝗦𝗞𝗜 𝗣𝗜𝗦𝗢𝗔𝗥𝗜 - 𝗽𝗼𝗸𝗮𝘇𝗮𝘁𝗲𝗹𝗷𝗶 𝗴𝗿𝗮𝗱𝘀𝗸𝗼𝗴 𝘀𝘁𝗮𝗻𝗱𝗮𝗿𝗱𝗮

Upečatljivi pulski javni pisoari nekad su bili pokazatelj visokog standarda, kakvim su se dičili i mnogo veća i organiziranija urbana središta Europe. Danas na njih gledamo s gađenjem ili bar s podsmijehom… i tako iz nužde nastavljamo prošlu temu o problematici male nužde usred javnog gradskog života.

Stari gradski nužnici nisu postavljeni u zlatno doba Austro-Ugarske, kako se to uobičajeno misli. Zapravo potječu iz 1930-ih, iz vremena Kraljevine Italije! Slični se betonski pisaori mogu još naći u Labinu i u Raši, u kojima se arhitektonsko naslijeđe iz doba fašizma itekako osjeti. Proizvodili su se, navodno, u Torinu, tipizirani, u nekoliko verzija i raznih stilskih obilježja, te u komadu dopremali u provinciju. I gradska gospoda u provinciji morala se olakšati bez srama, bez skrivanja po portunima i tuđim dvorištima.

Malih jednostavnijih modela u Puli imamo još samo tri:
- na Punti
- kod katedrale
- na S krivini, u Ul. Kalpurnija Pizona
Njima treba pridodati i veliki model na Rivi, namijenjen i nježnijem spolu
Uz njih smo imali i još dva mala „smrdljivca“, a srušeni su proteklih desetljeća.
- Na vrhu serpentine kod Arene prema crkvi svetoga Antona
- U Držićevoj ulici, između ulica Sergijevaca i Anticove (na slici, snimljen je 1960-ih)

S vremenom smo ih gotovo sve zapustili i prepustili propadanju, kao da se ne radi o prijeko potrebnom, a arhitektonski i zanimljivom urbanom elementu.
Koliko je javnih nužnika u Puli izgrađeno prije Drugog svjetskog rata?
A koliko smo ih izgradili u proteklih 80-ak godina? (𝘡. 𝘚.)

05/12/2025

𝐁𝐑𝐔𝐓𝐀𝐋𝐍𝐎 𝐔𝐁𝐎𝐉𝐒𝐓𝐕𝐎 𝐌𝐀𝐉𝐊𝐄 𝐈 𝐊Ć𝐄𝐑𝐈 𝐏𝐑𝐄𝐃 𝐒𝐕. 𝐍𝐈𝐊𝐎𝐋𝐔 𝐔 𝐏𝐔𝐋𝐈
𝐍𝐢𝐤𝐚𝐝 𝐨𝐭𝐤𝐫𝐢𝐯𝐞𝐧 𝐢𝐝𝐞𝐧𝐭𝐢𝐭𝐞𝐭 𝐝𝐫𝐮𝐠𝐨𝐠 𝐳𝐥𝐨č𝐢𝐧𝐜𝐚 𝐩𝐨𝐝 𝐦𝐚𝐬𝐤𝐨𝐦!
U rano jutro 5. prosinca 1923.g. dogodila su se jedna od najsvirepijih ubojstava u Puli. Dan prije Svetog Nikole, brutalno su ubijene majka Rosa Salomon (78-godišnja udovica Clai) i kćer Maria Clai (54-godišnja udovica Tracanelli). Dvije žene, same, nemilosrdno su zatučene, izbodene i zaklane – samo radi novca.

Priča je duga, dragi , ali duga je bila i istraga...

U dvorište kuće udovica Clai-Tracanelli u Via De Facchinetti, nedaleko od križanja s Via Muzio, noć prije provalile su dvije maskirane i naoružane osobe s namjerom da ukradu 40.000 lira, koje su žene navodno pohranile u kući. Pljačkaši su provalili u trgovinu, ali nisu uspjeli otvoriti vrata koja su vodila u stambeni dio. Kuća iz 1911., danas poznata konoba "Vodnjanka", čvrsta je građevina s rešetkama na prozorima i jakim vratima. Stoga su se zadržali cijelu noć u trgovini i čekali jutro, gosteći se sirom, salamom, sardinama, čokoladama i Marsalom. U trgovini nisu našli novca, ali su zato uzeli putovnice udovica.

Ujutro, oko 7 sati, mlađa se žena diže i otvara vrata koja povezuju stambeni dio s butigom, a pljačkaši navaljuju i odguruju je s vratiju. Jedan s velikim šeširom i šalom preko lica, a drugi s karnevalskom maskom. Čovjek sa šeširom nastoji zgrabiti ženu koja bježi prema stepenicama. Ona se opire, on je stišče za vrat. Čovjek s maskom trči pak po stepenicama u sobu starice, koja je još bila u krevetu, i prijetio joj pištoljem.
Mlađa žena se umiruje, a kad povrati dah, potrči naglo prema prozoru na stubištu da pozove u pomoć. Čovjek sa šeširom opet je grabi, dolazi do borbe, on vadi nož, ona ga udara po licu i grebe. Zadaje joj udarce nožem, mahnito je reže i ubada po cijelom tijelu. Ona pada na koljena, a zločinac je hvata za kosu i - hladno joj prereže vrat! Ulazi u sobu starice. Ona je mirna, uplašena i pokorna. Svejedno joj drškom noža zadaje dva udarca u glavu i zamata u deku. Starica se trza, a suučesnik kaže: "Završi". Čovjek sa šeširom "završava" s dva uboda kroz deku.
Nakon groznog čina pretražuju stan, ali željeni novac ne nalaze - tu je svega 3.000 lira. U kući je ipak puno nakita kojeg trpaju u džepove. A onda ih prekida zvono! Ljudi iz kvarta nestrpljivo čekaju da se butiga otvori. Zločinci napuštaju kuću, prolaze pored gomile i bježe niz pulske ulice.

Na poprište pokolja prvi su stigli karabinjeri s Monte Zara. Identificirali su žrtve, doveli mrtvozornika i istražnog suca. Pažljivo su izuzeli dokaze: krvavi ručnik, 16 praznih kutija nakita, škatuletu sardine i bocu Marsale.

Bila su to olovna vremena - fašizam je stupio na vlast u Italiji, P**a je pod stalnim represijama i tenzijama, gradom i provincijom događaju se zločini, glad i siromaštvo otjerali su mnoge u kriminal. U Puli već neko vrijeme strah sije banda Ivana Kolarića, kojeg policija bezuspješno lovi mjesecima. A sada još i ovaj neviđeno svirepi zločin.

Forenzika tog doba je učinkovita, ali spora. Trebalo je pregledati sve otiske prstiju dostupne u arhivima pa je policija posegnula za starim metodama potrage. Uglavnom bezuspješno. Sve do 10. prosinca kad je u pulsku policiju stiglo anonimno pismo iz Trsta koje otkriva navodnog zločinca.
Tko je, dakle, svirepi ubojica?

- 𝐋𝐨𝐝𝐨𝐯𝐢𝐜𝐨 𝐒𝐦𝐨𝐤𝐨𝐯𝐢ć 𝐢𝐳 𝐏𝐮𝐥𝐞?! Na njega je ukazivalo anonimno pismo. Smoković, navodno sitni kriminalac, a zapravo kramar koji je nastojao prehraniti ženu i šestero djece. Nije imao alibi, imao je ozljede po licu, prepoznali su ga svjedoci... Smoković je danima bio pritvoren. Sreća da je svoju istragu proveo i list L'Azione, ljut na neučinkovitost policije pa su novinari utvrdili da ovaj čovjek nije mogao biti kriv i da nitko u to nije vjerovao. Svjedočanstva su bila krivo protumačena, alibi je postojao, a ozljede su bile od brijanja. Policijska istraga provedena je aljkavo i Smokovića su do kraja prosinca pustili na slobodu.

- 𝐀𝐧𝐭𝐨𝐧𝐢𝐨 𝐌𝐨𝐝𝐫𝐮š𝐚𝐧 𝐢𝐳 Ž𝐦𝐢𝐧𝐣𝐚?! Tip gadne prošlosti – bivši karabinjer, otpušten iz službe zbog ubojstva oca. Trag do njega doveo je tek nakon spektakularnog uhićenja pulskog gangstera Ivana Kolarića u Trstu 16. siječnja 1924. Naime, Kolarić je policiji otkrio gdje je skrivao oružje u blizini Forta Casoni Vecchi na Vidikovcu. Pulski agenti oružje nisu našli, ali jesu pisma koje je Modrušan pisao odvjetniku i – putovnice udovica Clai-Tracannelli!
Modrušana su odmah priveli, zajedno sa Žminjcem Antonijom Bosazom. Bosazo je tvrdio da je kobne noći bio u hotelu Piccolo u Puli, a Modrušan u konobi u Fažani. To je opovrgnula njegova žena koja je rekla da je bio s njom. I da je drugo jutro, za Sv. Nikolu, kupio djeci skupe igračke. Aha!!! Otkud uvijek gladnom i dužnom Modrušanu 30 lira za igračke, samo dan nakon pokolja i pljačke u Puli?! Objašnjenje glasi: tog mu je dana stigla izdašna financijska naknada zbog otkaza iz karabinjera, nakon što je utvrđeno da ipak nije kriv za ubojstvo oca. Modrušan je objasnio i kako su pisma mogla završiti na Vidikovcu te su ubrzo oba Žminjca puštena.

- 𝐈𝐯𝐚𝐧 𝐊𝐨𝐥𝐚𝐫𝐢ć!? Kako to da nitko nije odmah posumnjao u okorjelog gangstera ineprijatelja br. 1? Njega su uzeli u obzir tek kad je krajem ožujka 1924. do policije informacija o strašnim događajima pristigla iz okruženja Antonija Katnića, povremenog Kolarićevog partnera. Njegova sestra Elisa Katnić dala je potom izjavu da je u jutro kad je zločin počinjen, u kuću u kojoj je živjela s bratom i mužem Josipom Radolovićem, Kolarić upao vidno uznemiren, izgrebanog lica i prljav. Na spomen ubojstva, o čemu se već pričalo po Puli, Kolarić se pravio iznenađen i zaključio da su ubojice zacijelo s juga Italije jer da oni dobro barataju nožem. Kad je Katnićeva ostala sama s Kolarićem, pitala ga je nije li on počinio zločin.
Na koncu je priznao: "Bila je bahata, tražio sam joj novac, a nije mi ga htjela dati. Skočila je na mene i ogrebla me..."

Ako ga je do tada i pratio romantični prikaz odmetnika, gangstera koji se poigrava s policijom, a pištolj poteže samo u nuždi, ovim se zločinom prikazao kao okrutni i svirepi ubojica. Mladi Kolarić očito nije podnosio da mu se itko suprotstavlja, to ga je dovodilo do bijesa.
Kolarić će i na Porotnom sudu u list**adu 1924. u Puli priznati i potanko opisati grozni zločin:
"...Ubo sam je u prsa. Krv mi je poprskala lice. Miris i vrućina krvi su me opijali (...) Zatim sam joj prerezao grkljan..."
Identitet suučesnika nije otkrio.

Tko je onda drugi zločinac - čovjek pod maskom?
- 𝐀𝐧𝐭𝐨𝐧𝐢𝐨 𝐉𝐮𝐠𝐨𝐯𝐚𝐜?! Ako je Kolarić izvršitelj, uz njega je morao biti njegov najvjerniji kompanjon. Međutim, forenzika mu je išla na ruku - otisci prstiju nimalo nisu odgovarali Jugovčevim otiscima iz policijske arhive. Sudili su mu kad i Kolariću, ali u odsustvu, s obzirom da je bio u bijegu u Parizu. Unatoč nedostatnim dokazima za zločin nad udovicama, Jugovac je osuđen na doživotni zatvor.

- 𝐆𝐢𝐮𝐬𝐞𝐩𝐩𝐞 𝐏𝐮𝐤𝐥𝐢?! Ovo se ime neočekivano i nategnuto pojavilo u istrazi, jer je, navodno, mlađa udovica pred smrt zavikala "Moj Beppi, pomozi mi!", što ukazuje da je poznavala jednog od zločinaca. Pukli, zvani Beppi, u djetinjstvu je živio u susjedstvu udovica, a kasnije je upoznao i Kolarića te je imao dosje za krađu. No, Pukli se od 1919. nalazio u Splitu i nije napuštao Jugoslaviju.

Tako je ime suučesnika u strašnom zločinu ostalo nerazriješeno.
Kolarić je u poznim godinama, 1980-ih, za potrebe biografije ispričao sasvim drugačiju priču od priznanja na sudu: da su s njim u pljački zapravo djelovala još dvojica muškaraca – Carlo i Franco (?). Bili su pijani i agresivni i oteli su se njegovoj kontroli vođe bande. Svaki od njih, ispričao je, ubio je po jednu udovicu. Kolarića je potresla ta brutalnost i nepotrebno ubojstvo i uopće nije želio sudjelovati u podjeli plijena.

Ali, povijest ga demantira. Na dan ubojstva s ljubavnicom Ivanom Visković pobjegao je u Trst, otkud je, gle slučajnosti, stiglo anonimno pismo protiv jadnika Smokovića. Još koji dan kasnije Viskovićka je otišla vlakom u Jugoslaviju, a Kolarić ju je opskrbio komadima nakita koji su ukradeni upravo udovicama Clai-Trancanelli. A potom joj je u Slavoniju poslao ilustriranu dopisnicu s prijetećom porukom kojom je podsjeća na šutnju:
"Moja ljubav je iskrena, kao i moj bodež, koji zna kako udariti. Tvoj, Nino."
A znao je udariti... (𝘡. 𝘚.)

21/08/2025

21.8.1913.

21/07/2025

𝐅𝐄𝐒𝐓𝐈𝐕𝐀𝐋 𝐉𝐔𝐆𝐎𝐒𝐋𝐀𝐕𝐄𝐍𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐅𝐈𝐋𝐌𝐀 𝐈𝐈
𝐔𝐥𝐣𝐚𝐧𝐢𝐤𝐨𝐯𝐚 𝐭𝐫𝐞ć𝐚 𝐬𝐦𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐣𝐚č𝐚 𝐢 𝐨𝐝 𝐟𝐞𝐬𝐭𝐢𝐯𝐚𝐥𝐚?
Ne znam je li istina ili je to još jedna dobra pulska legenda, ali navodno su prije dosta godina uljanikovci zaprijetili održavanju Festivala jugoslavenskog igranog filma.

Priča kaže da je sve počelo kad je uprava Brodogradilišta Uljanik naložila rad u tri smjene zbog kašnjenja isporuke broda za nekog važnog inozemnog naručitelja. Tako su usred ljeti radnici, koji su očekivali da će na kolektivni godišnji odmor, morali u brodogradilište ulaziti nakon 15 i nakon 23 sata, da bi odradili drugu i treću smjenu. A mnogi od njih bili su i mladi i željni večernjeg provoda... I da šta stvarno će sad propasti njihovo ljeto zbog nečijih krivih poslovnih odluka?!

Bilo je to vrijeme filmskog festivala u Areni. Gledatelji su ispunili rimski amfiteatar u iščekivanju projekcija, ali u isto vrijeme kad se zavrtjela filmska traka na velikom platnu krenula je i nesnosna buka iz Uljanika. Kažu neki da su radnici kao po dogovoru uzeli što god su imali pored sebe i počeli žestoko tuči po brodskom limu i bučiti. Projekcija filma u Areni od buke s Otoka nije se mogla pratiti.

Sutradan je na radost radnika i filmske publike ukinuta i druga i treća smjena! Tako su mi barem ispričali uljanikovi penzioneri. (Z. S.)

12/07/2025

Tko zna tko ju je držao u rukama 1956. i kome je predana po završetku festivala?
Primijetit ćete da Festival još uvijek ne nosi naziv Jugoslavenski.
Politička previranja oko pripadnosti P**e - Jugoslaviji ili Italiji - i 9 godina nakon Pariškog mirovnog ugovora još su aktualna. Kažu znalci da se oprezno baratalo nazivom Jugoslavenski baš iz tog razloga.
A bo... A ma...

11/07/2025

Je li krivo to što vatrometa nema, ne znam. Ali otvorenje Festivala većini P**ežana više ništa ne predstavlja...

𝐕𝐀𝐓𝐑𝐎𝐌𝐄𝐓 𝐒 𝐕𝐄𝐋𝐈𝐊𝐈𝐌 "𝐕"- 𝐔𝐊𝐈𝐍𝐔𝐓𝐀 𝐏𝐔𝐋𝐒𝐊𝐀 𝐓𝐑𝐀𝐃𝐈𝐂𝐈𝐉𝐀
𝐉𝐞𝐬𝐮 𝐥𝐢 𝐩𝐭𝐢𝐜𝐞 𝐮 𝐉𝐮𝐠𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐞 𝐦𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐣𝐞𝐭𝐥𝐣𝐢𝐯𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬?
Šta pamtim od ljeta ranih 1980-ih? Pamtim kako se navečer na vrhu nebodera na Vidikovcu okupljaju susjede s kušinima pod miškom, u ruci nose kavu ili tanjur s kolačima, za flajdu im se drže djeca. I svi pokušavaju naći što bolji položaj za spektakl. Mangupi bi zauzeli najbolje pozicije, neki bi sjeli na samu ogradu da bi im noge visjele s 13. kata. Hihotali bi se, gurkali, ali jednim okom budno gledali prema Areni i svijetlima najljepšeg grada. Vrebali su tko će prvi vidjeti bljesak iznad Rive.
Svi smo kao puške napeti iščekivali – vatrometno otvaranje Festivala jugoslavenskog filma!

A kad bi konačno grunuo, oni iz centra grada otvorenih su usta dizali pogled visoko. Mi s periferija gledali smo ga izdaleka, uživali u raskoši boja i buke i vriskali od veselja. Nije bilo očiju u Puli i okolici koje ne bi bile usmjerene prema Areni.
Tada je Vatromet bio jedan jedini. Izgovarao se s velikim V!
A ne kao danas kad vatromet ispucavaju svako malo iz nekog kampa, seoske fešte ili svadbe. Bez kontrole i koncepta ispucavaju ga odsvuda, samo ne iz Arene.

Da nas je tada netko pitao da nabrojimo tri simbola P**e kao iz t**a bi rekli: Uljanik, Parlov i Arena. A kad već spominjemo Arenu, onda bi dodali i četvrti simbol – Vatromet! Neki su mislili da se cijeli festival održava samo zbog Vatrometa!

I s takvim sjećanjima uključim se sinoć u raspravu o tome treba li Vatrometa biti ili je u redu da su ga ukinuli zbog navodne zaštite ptica i kućnih ljubimaca. Neki mlađi P**ežani puno emotivnije doživljavaju patnje životinja i oni ne bi da ptice padaju mrtve (što se navodno događalo prije pet, šest godina). I iskreno se čude koliko je nama, koji smo odrastali u vrijeme zlatnog doba festivala, Vatromet bio važan. A bio je! Mnogima i veći doživljaj od dolaska poznatih glumaca u Pulu.
Vatromet je za nas ukinuta pulska tradicija!

Ne znam jesam li ikad prije čuo da ptice padaju mrtve zbog Vatrometa. Ili se o tome u Jugoslaviji nije smjelo pričati?
Ne znam jesu li ptice i kućni ljubimci u Jugoslaviji bile obespravljene u odnosu na danas?
Možda su čvorci, golubovi, galebovi, vrane i svrake tada bili samo manje osjetljive na detonacije od današnjih im generacija.
Ali znam da smo sinoć mi stariji bili glasniji i raspravu demokratski zaključili riječima: "Da, mi smo za Vatromet! Za nas nema festivala bez Vatrometa!" (𝘡. 𝘚.)

*Fotografija iz knjige "P**a", Grafički zavod Hrvatske Zagreb - Spektar Zagreb, 1976. godine (skupno potpisani fotografi)