Pulske štorije

10/06/2026

Bilo je passareta i prije fažanske, ali bitna je boja❤️

24/05/2026

𝐌𝐨𝐥𝐭𝐨 𝐩𝐞𝐫 𝐩𝐨𝐜𝐨:𝐏𝐑𝐕𝐄 𝐍𝐎𝐕𝐈𝐍𝐄 𝐒 𝐏𝐔𝐋𝐎𝐌 𝐍𝐀 𝐍𝐀𝐒𝐋𝐎𝐕𝐍𝐈𝐂𝐈
Prvi su se put P**a i Arena na naslovnici nekog ilustriranog časopisa pojavili 1835. godine!
Bila je to novina "Cosmorama pittorico" iz Milana, ujedno i prvi ilustrirarni časopis na području Italije, koji se prodavao pod devizom "Molto per poco" (puno za malo). Redakcija lista Puli je dodijelio naslovnicu 51. broja 1. godine izlaženja novine. Ispod prikaza Arene objavljen je tekst o postanku P**e - gradu prognanika (uomo bandilo) prema zapisima Kalimaha i Strabona o potjeri Kolhiđana za Argonautima. U nastavku na drugoj stranici autor B. Barozzi bavi se daljnjom poviješću P**e i njenim antičkim spomenicima.

Ako postoji i stariji časopis koji tematizira Pulu, rado bi čuli za to.

Grafika na naslovnici "Cosmorame pittorico" zapravo je prerađen detalj s Cassasove velike "Vedute P**e" iz 1782. godine, prikazane s otoka maslina (Uljanika). Arena s ruševinama crkve i zidovima izvora Nimfej, u odnosu na Cassasov original, prikazani su zrcalno okrenuti.

Bio je to sam osvit razvoja novinstva i tiskarstva, a P**a je sa svojim legendama i spomeničkom baštinom zaslužila biti uvrštena na naslovnicu puno prije mnogih drugih svjetskih senzacija. U to vrijeme P**a je još uvijek zapušteni grad bez uređene obale, a od objekata koje je Austrija izgradila unutar zaljeva je zgrada izvora Karolina (1833.) i poneki fortifikacijski objekt. Tek se grade tvrđave Kaiser Franz i Max, Martello tornjevi...
U vrijeme kad je objavljen ovaj broj "Cosmorame", Milano se kao sjedište kraljevine Lombardo-Veneto nalazio u sastavu Austrijskog carstva. Stoga se može reći da je P**a svoju prvu naslovnicu zapravo dobila u "domaćim" novinama.

Novine tog doba, a posebno ilustrirani časopisi, rjeđe su se bavile vijestima (koje su ionako sporo putovale), a više su služile kao jeftina literatura za brzu konzumaciju srednjih i nižih slojeva. One su educirale i zabavljale čitatelje, nudile im putopisne reportaže i zanimljivosti o udaljenim krajevima, o povijesti i prirodnim fenomenima, posebno o tehničkim dostignućima, ali i savjete za kućanstva o poslovima na selu, šahovske probleme i slično. Tek će se u drugoj polovici 19. stoljeća prijenos vijesti znatno ubrzati, a časopisi će dobiti dinamične ilustracije i aktualne izvještaje s ratišta, kao što je bio Krimski rat (1853.-1856.).

Kako su skupe knjige i grafičke mape s ilustracijama Clerisseaua i Piranessija u 18. i početkom 19. stoljeća vodile mlade aristokrate na Grand Tours – istraživačka putovanja dotad nepoznatim i romantičnim Mediteranom, Balkanom i Bliskim istokom, tako su novine sredinom 19. stoljeću počele golicati maštu novom profilu putnika.
Uvođenjem parobrodskih linija putovanja su prestala biti ekskluziva aristokracije, a izdavanjem jeftinih novina i znanje je o nepoznatim krajevima prestalo biti privilegija visokoobrazovanih.
Europa postaje sve manja i manja. (𝘡. 𝘚.)

22/05/2026

Najokrutnije istarske bande vodili su Lizzardo, Giubbe, braća Stemberger, Vorić...

𝐂𝐑𝐍𝐀 𝐊𝐑𝐎𝐍𝐈𝐊𝐀 𝐏𝐔𝐋𝐉Š𝐓𝐈𝐍𝐄 - 𝐀𝐋𝐓𝐑𝐎𝐊𝐄 𝐒𝐈𝐂𝐈𝐋𝐈𝐉𝐀!
𝐒𝐞𝐥𝐨 𝐬𝐭𝐫𝐚𝐡𝐮𝐣𝐞 𝐨𝐝 𝐫𝐚𝐳𝐛𝐨𝐣𝐧𝐢𝐤𝐚 𝐢 𝐤𝐫𝐚𝐝𝐥𝐣𝐢𝐯𝐚𝐜𝐚 𝐬𝐭𝐨𝐤𝐞

Kad su jednog mladića s područja Valture regrutirali u talijansku vojsku i odveli ga na obuku u središnju Italiju, u daljini je čuo blejanje ovaca i poznati lavež. Sve ga je to podsjetilo na njegov rodni kraj i omiljenog psa; šviknuo je kao što je to uvijek radio, a brek je izdaleka odmah dotrčao. Kakvog li iznenađenja! Bio je to upravo njegov mali ovčar, kojeg su zajedno sa stadom ovaca, oteli kradljivci stoke.

Ovu sam priču čuo na više kraja, a je li i u jednom istinita, manje je važno. Nastala je kad je Istra, u prvom desetljeću talijanske vlasti, ogrezla u kriminal i nalikovala Divljem zapadu. Od 1919. do početka 1930. u Istri se pljačkalo, ubijalo, silovalo i kralo, a s vremenom su neobuzdane bande počele dobivati obilježja organiziranog kriminala. Pljačkaši su s vremenom pažnju usmjerili na blago, a iako su stokokradice najaktivnije bile na Puljštini, Poreštini i Rovinštini, zasigurno nema ni jednog kraja u kojem nisu operirali opasni briganti.
Sve je počelo završetkom Prvog svjetskog rata, kad je nastupila glad i neimaština, vojnici, zarobljenici i dezerteri vratili su se kućama, bez ikakve perspektive. Talijanski organi reda bili su nemoćni spriječiti ih da se pridruže naoružanim skupinama odmetnika.

U toploj lipanjskoj noći 1919. na vrata kuće Antona Vitasovića u Barbarigi zakucali su ljudi u vojnim uniformama. Na njihovom čelu bio je Giovanni Lizzardo, uz njega Ivan Štoković, Josip Markešić, braća Matošević, Marko Bratović, Rodolfo Vinzan i Giorgio Brillo. Čim je Vitasović otvorio vrata, upali su u kuću, ispreturali je i odnijeli veliku vrijednost u novcu, zlatu i nakitu, odjeći i raznim predmetima te 200 kila ovčjeg sira! Lizzardova banda bila je među aktivnijim tog doba, ali tek jedna od mnogih (Giubbe, braća Stemberger, Vorić...). Kažu da su Lizzardovi ispočetka operirali oko Lima i Drage jer su uslijed nedostataka ljudstva raspuštene karabinjerske stanice na tom području, što ukazuje na jadno stanje policije i veliki prostor za razvoj kriminala. Baš kod Lima naoružani je pastir ubio Vinzana, navodno posebno svirepog razbojnika, dok mu je pokušavao oteti ovce. Lizzardova banda rasturena je u jesen 1920. godine, hapšenjem Markešića, ali će se o njenim članovima još dugo slušati, posebno Štokoviću i Matoševićima. S vremenom će se bande usmjeriti na stoku, s obzirom da vrijednost mesa sve više raste.
Vijesti o provalama, krađama, otimačini, kao i ubojstvima i silovanjima povezanih s time, svakodnevno se iščitavaju sa stranica ondašnjeg tiska.

Od kriminala strahuje selo, koje je zapalo u neimaštinu i nosi se sa sve većim porezima. Ali briganti se približavaju i gradovima pa skupina maskiranih razbojnika 1923. napada kuću Zupičića na pulskom Velom Vrhu, a 1925. ista je skupina opljačkala i kuću Ivančića na Montelešu. Za to su 1926. osuđeni Živić, Svitić, Bečić, dok je neki Trezza (ili Frezza) iz Šišana ranije umro u zatvoru. Razbojstva se opisuju kao oblik stjecanja prihoda istarskih Slavena, ali od njih najčešće stradava upravo ruralno slavensko stanovništvo. A sve je jasnije da su razbojstva dio većih organiziranih operacija, iza kojih su stajali i ugledni građani. Pulski mesar L. Ruzziero često je odlazio na Veli Vrh i tamo čekao razbojnike koji su mu prodavali ukradenu stoku. I nije bio jedini! Stariji ljudi govore da se ukradena stoka čuvala i klala u šumama, a da se meso odvozilo u Italiju brodovima iz Limskog kanala. Bi li to bilo moguće bez prešutnog odobrenja organa reda?

Kriminal je ipak toliko eskalirao da je prefekt 1926. zatražio primjenu specijalnog zakona po uzoru na Siciliju, kojom je vladala mafija. Ali još će godine proći prije uvođenja reda. Za primjer nižemo nasumične slučajeve iz ondašnje crne kronike: Ivanu Cetini iz Negrina kod Vodnjana 1926. kradu vola, braći Crljenici iz Marčane početkom 1927. iz štale kradu stoku velike vrijednosti, a na putu Vodnjan-Barban maskirani razbojnici napadaju trgovca Ivana Išića, u ožujku 1928. u Melnici kod Barbana Paškvalu Zubanu iz štale nestaje 25 ovaca s janjcima...

Već 1929. krađi je manje, a diljem Istre se puca u potrazi za preostalim skupinama razbojnika. Prekretnica nastupa raspoređivanjem 300 karabinjera kojima se pridružuju vojska i crnokošuljaši. U proljeće 1931. u noćnom okršaju kod Kanfanara pogiba karabinjer, a fašisti na Rovinjštini i u Savičenti poduzimaju akciju kojom hapse više osoba povezanih s onim Štokovićem iz nekadašnje Lizzardove skupine. Ni briganti ne ostaju dužni pa banda Milanovića iz zasjede kod Savičente ubija istaknutog fašistu Marca Burrinija, zapravo Marka Buršića iz Čabrunići, zaslužnog za hvatanje Štokovića i bande. (𝘡. 𝘚.)

***Napomena: Onima koga više zanima ova tema preporučam rad Darka Dukovskog "Istra s onu strane zakona" iz 1995., arhive starih pulskih novina pa i da se prisjete priča svojih nonića🙂

12/05/2026

𝐌𝐢𝐜𝐡𝐞𝐥𝐚𝐧𝐠𝐞𝐥𝐨 (𝐧𝐢)𝐣𝐞 𝐜𝐫𝐭𝐚𝐨 𝐒𝐥𝐚𝐯𝐨𝐥𝐮𝐤
I čvorci na grani i turisti u Puli znaju da je Michelangelo Buonarotti crtao naš Slavoluk Sergijevaca! Je li zaista?!

Još je 1971. Gustavo Traversari napisao da se taj njegov crtež iz Muzeja Wicar u Lilleu zapravo pripisuje umjetniku Bastianu de Sangallu, "...iako se nekada mislilo da je taj crtež djelo Michelangela Buonarottija" (u knjizi "Slavoluk Sergijevaca", 1989.).

Novinar Goran Prodan 2013. je za članak u Glasu Istre kontaktirao muzej u Lilleu, gdje se nalazi kolekcija Wicar, a odgovorili su mu da je autor crteža "Élévation de l'arc de triomphe d'Auguste à Pola" (16. stoljeće), zaista taj Bastiano da Sangallo. I da, to je isti onaj crtež nacrtan perom i crnom tintom na bijelom papiru, koji se u knjigama redovno i još uvijek pripisuje Michelangelu! Da o internetskim sadržajima i ne govorimo.

Povjesničarka umjetnosti Jasenka Gudelj doktorirala je 2008. u Veneciji na temu antičke baštine P**e u vrijeme renesanse, u 15. i 16. stoljeću, a 2014. objavila je knjigu "Europska renesansa antičke P**e". Istražila je 30-ak renesansnih crteža pulskih antičkih spomenika iz europskih zbirki i nijedan nije Michelangelov! Nije našla čak ni crteže fra Giovannija Gioconda!
Michelangelo u Puli – to dobro zvuči, ali za to nema dokaza.
Je li zbog toga naš Slavoluk manje lijep?
Jesu li zbog toga Zlatna vrata manje zlatna?

07/05/2026

Umjetnički prikazi naših jadranskih svjetionika izvučeni su iz zaborava, ovog p**a ne samo za Franju Josipa i njegove carske oči, već i za sve nas, obične smrtnike

Nova monografija!

Massimilano Blocher:
Na putovanju parobrodom Pelagosa - Svjetionici i obala istočnog Jadrana očima Gottfrieda Seelosa

Često smo se pitali: zar Franjo Josip u svojoj zbirci umjetnina ne bi imao i poneki prikaz svjetionika? Uostalom, riječ je o skupim, tehnološki naprednim novitetima, skladno uklopljenima u morski krajolik – savršenim ukrasima za zidove neke od njegovih brojnih rezidencija.
Naravno da bi… I imali su svoje mjesto na carskim zidovima – sve do raspada Austro-Ugarske.
Potom su zaboravljeni i pohranjeni u mračnom depou.
Više od stoljeća kasnije, ponovno su pred nama – izvučeni iz zaborava, ovoga p**a ne samo za carski par, već i za sve nas.
Neke od tih radova već ste imali priliku vidjeti posljednjih mjeseci na ovoj stranici, a trenutačno prekrasan prikaz Trstenika krasi i naslovnicu.

Uvez: tvrdi
Broj stranica / format: 150 stranica, 25 × 17 cm
Jezici / verzije: hrvatska, talijanska, njemačka
Izdavači:
Galiola - Pharology Virtual Museum
Apsoros
Cijena: 28 € + poštarina

Knjigu je moguće naručiti putem messengera na fb stranici Galiola Pharology Virtual Museum ili e-mailom na [email protected]


foto: Silvio Masè

01/05/2026

23/04/2026

Bohdaj zdravja, Jurina moj!

22/04/2026

𝐒𝐏𝐎𝐌𝐄𝐍𝐈𝐊 𝐏𝐀𝐋𝐈𝐌 𝐊𝐔𝐑𝐕𝐀𝐌𝐀.....𝐢𝐥𝐢 𝐤𝐚𝐤𝐯𝐚 𝐣𝐞 𝐯𝐞𝐳𝐚 𝐢𝐳𝐦𝐞đ𝐮 𝐬𝐫𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐢 𝐜𝐯𝐢𝐣𝐞ć𝐚
Prolaze pored njega svakodnevno, ali kada pitate P**ežane što je to, kao što bi ih mogao pitati neki stranac zainteresiran za našu baštinu, većina samo kaže: "A bo...".
A otkad je to tu?
"A ma...".
Tek će rijetki reći: "To je spomenik palim kurvama". Neki se slabo sjećaju ičeg, mnogi se sjećaju krivo.

Razlog za takvo ime šarenog objekta je njegov falusni oblik i činjenica da se nalazi uz početak Castropole, ulice u kojoj je tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bujala prostitucija u brojnim bordelima. A svi znamo da su i kurve dale svoj nemali doprinos na razvojnom putu P**e do modernog grada.

Ali nije ni to. Zapravo se radi o Reokaliforu (Rheokaliphore), prema grčkom, sprovodniku dobre energije, pozitivnih vibracija! Prije 31 godinu postavili su ga članovi Gradske radionice u sklopu međunarodnog projekta koji je krenuo iz Ženeve i koji se preko P**e trebao nastaviti na istok. Reokalifor predstavlja stupu, indijski religijski objekt za provođenje zemljinih silnica dobre energije... I da, okej, to je ujedno i falus.

Nakon P**e, trebali su ga dobiti i još neki gradovi u republikama bivše države. Ali upravo je počinjao strašni rat i stizalo je vrijeme rušenja spomenika, a ne gradnje. Koliko nam je poznato, tek će pet godina kasnije u Stonu biti podignut još jedan, nalik našem pulskom kao jaje jajetu.

Čim je Reokalifor postavljen netko ga je u podnožju išarao i napisao "Spomenik kurvama u penziji". Da je šala bila dobra pokazuje i to što danas mnogi sličnu varijantu tog naziva krivo pamte kao službeno ime objekta. Pulski umjetnik Marijan Majo Sinožić iz Gradske radionice svojedobno je ispričao i da su neki pulski kulturnjaci iz sprdnje Reokalifor prozvali Reo-kaga-fjor. Ili u prijevodu: Reo sere cvijeće. Eto, još jedne dobre šale na račun pulskog falusa.

Teško je provjeriti da li Reokalifor zaista zrači dobrom energijom Majke Zemlje. Ali čim se na njega lijepi toliko dobrih šala i imena, sigurno je da ima neku pozitivnu vibru. Više nam se valja zamisliti nad činjenicom da je gradska vlast 1991. dozvolila, a javnost prihvatila postavljanje ovakvog objekta "prostog" oblika i asocijacija, a da to danas sigurno ne bi prošlo.
Što nam se to dogodilo u međuvremenu? (𝘡. 𝘚.)

15/04/2026

𝐙𝐀𝐁𝐑𝐀𝐍𝐉𝐄𝐍𝐀 𝐙𝐎𝐍𝐀 𝐙𝐀 𝐒𝐓𝐑𝐀𝐍𝐂𝐄
Š𝐩𝐢𝐣𝐮𝐧𝐚ž𝐚, 𝐬𝐞𝐤𝐬 𝐢 𝐚𝐠𝐢𝐭𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐮 𝐅𝐚ž𝐚𝐧𝐢
Fažana je 1950-ih i 1960-ih bila zabranjena za strane državljane. Lakše je fažanskim pionirima na rivi bilo vidjeti Sophiju Loren ili Fidela Castra nego inozemnog turistu. Zbog sigurnosti Titove rezidencije na Brionima, ploča s natpisom „Zabranjen ulaz za strane turiste“ vozače je dočekivala već na Fažanskoj cesti. Na mjesnoj rivi svako je nepoznato lice brzo bilo legitimirano.

U Fažanu bez dozvola nisu mogli ni Fažanci koji su izbjegli ili optirali za Italiju. Jedan mještanin ispričao nam je da su im u kuću iznenada stigli kumovi, a on kao mladić nije mogao preuzeti odgovornost da ih primi. Mogao ih je samo upozoriti da bez dozvole ne smiju biti u Fažani, nakon čega su se uputili na rivu. Tamo su naišli na lokalnu špiju, zlobnika koji ih je uvjerio da nikakve zabrane kretanja nema. A vjerojatno ih je i prijavio miliciji jer su ih brzo priveli i kaznili.

Kretanje onih koji su ipak dolazili, s dozvolama ili bez njih, marljivo su pratile i bilježile službe sigurnosti. Tako je ostao zapis da je jedan Galižanac, koji je za vrijeme rata i za vrijeme Engleza radio u Puli u policiji, a vjeruje se da je surađivao i s Nijemcima, te nakon rata pobjegao u Italiju, godine 1961. stigao bratu u posjetu u Fažanu. Koliko se zna, to je prošlo bez opasnosti za sigurnost.

Ali drugi je slučaj službama puno intrigatniji: Fažanac, koji je za vrijeme Italije s fašistima sudjelovao u progonu antifašista, surađivao s Nijemcima, a s Englezima 1946. otišao u Italiju gdje se i dalje isticao na manifestacijama protiv Jugoslavije, posjetio je Fažanu 1957. i 1958.! Nakon toga mu je zabranjen ulaz u Jugoslaviju, ali je on svejedno i dalje viđan u više navrata u Fažani. U zapisima službe državne sigurnosti piše i da je u rodu s određenom osobom za koju se zna da više godina vodi ljubav s domaćicom na Vangi. Za državnu bezbjednost krajnje nezgodna situacija!

Zapisivali su i tko za koga u selu agitira, tko kako politički misli, popisivali su i bivše Fažance, koji su dolazili u obiteljske posjete, pod sumnjom da se bave špijunažom.

Dok su se drugi gradovi krajem 1960-ih turistički razvijali, u Fažani se moglo ljetovati samo u državnim odmaralištima. Zbog blizine Briona, posjeta svjetskih državnika, velikog broja zaposlenika na otocima i gostiju u vojnim, policijskim i sindikalnim odmaralištima, zaista se može povjerovati da su se Fažanom muvali i oni koji su prikupljali informacije i agitirali u korist stranih sila.

Mještani su se sa zabranom dolaska stranaca teško nosili, ali nitko ništa nije poduzimao. Sve dok predsjednik Saveza boraca Anton Golja nije 1971. poslao pismo Predsjedništvu Jugoslavije sa zahtjevom ukidanja zabrane, kako bi se i Fažana mogla turistički razvijati. Već druge godine u Beogradu je donesena formalna odluka o otvaranju Fažane stranim turistima. (𝘡. 𝘚.)