Pulske štorije

21/08/2025

21.8.1913.

21/07/2025

𝐅𝐄𝐒𝐓𝐈𝐕𝐀𝐋 𝐉𝐔𝐆𝐎𝐒𝐋𝐀𝐕𝐄𝐍𝐒𝐊𝐎𝐆 𝐅𝐈𝐋𝐌𝐀 𝐈𝐈
𝐔𝐥𝐣𝐚𝐧𝐢𝐤𝐨𝐯𝐚 𝐭𝐫𝐞ć𝐚 𝐬𝐦𝐣𝐞𝐧𝐚 𝐣𝐚č𝐚 𝐢 𝐨𝐝 𝐟𝐞𝐬𝐭𝐢𝐯𝐚𝐥𝐚?
Ne znam je li istina ili je to još jedna dobra pulska legenda, ali navodno su prije dosta godina uljanikovci zaprijetili održavanju Festivala jugoslavenskog igranog filma.

Priča kaže da je sve počelo kad je uprava Brodogradilišta Uljanik naložila rad u tri smjene zbog kašnjenja isporuke broda za nekog važnog inozemnog naručitelja. Tako su usred ljeti radnici, koji su očekivali da će na kolektivni godišnji odmor, morali u brodogradilište ulaziti nakon 15 i nakon 23 sata, da bi odradili drugu i treću smjenu. A mnogi od njih bili su i mladi i željni večernjeg provoda... I da šta stvarno će sad propasti njihovo ljeto zbog nečijih krivih poslovnih odluka?!

Bilo je to vrijeme filmskog festivala u Areni. Gledatelji su ispunili rimski amfiteatar u iščekivanju projekcija, ali u isto vrijeme kad se zavrtjela filmska traka na velikom platnu krenula je i nesnosna buka iz Uljanika. Kažu neki da su radnici kao po dogovoru uzeli što god su imali pored sebe i počeli žestoko tuči po brodskom limu i bučiti. Projekcija filma u Areni od buke s Otoka nije se mogla pratiti.

Sutradan je na radost radnika i filmske publike ukinuta i druga i treća smjena! Tako su mi barem ispričali uljanikovi penzioneri. (Z. S.)

12/07/2025

Tko zna tko ju je držao u rukama 1956. i kome je predana po završetku festivala?
Primijetit ćete da Festival još uvijek ne nosi naziv Jugoslavenski.
Politička previranja oko pripadnosti P**e - Jugoslaviji ili Italiji - i 9 godina nakon Pariškog mirovnog ugovora još su aktualna. Kažu znalci da se oprezno baratalo nazivom Jugoslavenski baš iz tog razloga.
A bo... A ma...

11/07/2025

Je li krivo to što vatrometa nema, ne znam. Ali otvorenje Festivala većini P**ežana više ništa ne predstavlja...

𝐕𝐀𝐓𝐑𝐎𝐌𝐄𝐓 𝐒 𝐕𝐄𝐋𝐈𝐊𝐈𝐌 "𝐕"- 𝐔𝐊𝐈𝐍𝐔𝐓𝐀 𝐏𝐔𝐋𝐒𝐊𝐀 𝐓𝐑𝐀𝐃𝐈𝐂𝐈𝐉𝐀
𝐉𝐞𝐬𝐮 𝐥𝐢 𝐩𝐭𝐢𝐜𝐞 𝐮 𝐉𝐮𝐠𝐢 𝐛𝐢𝐥𝐞 𝐦𝐚𝐧𝐣𝐞 𝐨𝐬𝐣𝐞𝐭𝐥𝐣𝐢𝐯𝐞 𝐧𝐞𝐠𝐨 𝐝𝐚𝐧𝐚𝐬?
Šta pamtim od ljeta ranih 1980-ih? Pamtim kako se navečer na vrhu nebodera na Vidikovcu okupljaju susjede s kušinima pod miškom, u ruci nose kavu ili tanjur s kolačima, za flajdu im se drže djeca. I svi pokušavaju naći što bolji položaj za spektakl. Mangupi bi zauzeli najbolje pozicije, neki bi sjeli na samu ogradu da bi im noge visjele s 13. kata. Hihotali bi se, gurkali, ali jednim okom budno gledali prema Areni i svijetlima najljepšeg grada. Vrebali su tko će prvi vidjeti bljesak iznad Rive.
Svi smo kao puške napeti iščekivali – vatrometno otvaranje Festivala jugoslavenskog filma!

A kad bi konačno grunuo, oni iz centra grada otvorenih su usta dizali pogled visoko. Mi s periferija gledali smo ga izdaleka, uživali u raskoši boja i buke i vriskali od veselja. Nije bilo očiju u Puli i okolici koje ne bi bile usmjerene prema Areni.
Tada je Vatromet bio jedan jedini. Izgovarao se s velikim V!
A ne kao danas kad vatromet ispucavaju svako malo iz nekog kampa, seoske fešte ili svadbe. Bez kontrole i koncepta ispucavaju ga odsvuda, samo ne iz Arene.

Da nas je tada netko pitao da nabrojimo tri simbola P**e kao iz t**a bi rekli: Uljanik, Parlov i Arena. A kad već spominjemo Arenu, onda bi dodali i četvrti simbol – Vatromet! Neki su mislili da se cijeli festival održava samo zbog Vatrometa!

I s takvim sjećanjima uključim se sinoć u raspravu o tome treba li Vatrometa biti ili je u redu da su ga ukinuli zbog navodne zaštite ptica i kućnih ljubimaca. Neki mlađi P**ežani puno emotivnije doživljavaju patnje životinja i oni ne bi da ptice padaju mrtve (što se navodno događalo prije pet, šest godina). I iskreno se čude koliko je nama, koji smo odrastali u vrijeme zlatnog doba festivala, Vatromet bio važan. A bio je! Mnogima i veći doživljaj od dolaska poznatih glumaca u Pulu.
Vatromet je za nas ukinuta pulska tradicija!

Ne znam jesam li ikad prije čuo da ptice padaju mrtve zbog Vatrometa. Ili se o tome u Jugoslaviji nije smjelo pričati?
Ne znam jesu li ptice i kućni ljubimci u Jugoslaviji bile obespravljene u odnosu na danas?
Možda su čvorci, golubovi, galebovi, vrane i svrake tada bili samo manje osjetljive na detonacije od današnjih im generacija.
Ali znam da smo sinoć mi stariji bili glasniji i raspravu demokratski zaključili riječima: "Da, mi smo za Vatromet! Za nas nema festivala bez Vatrometa!" (𝘡. 𝘚.)

*Fotografija iz knjige "P**a", Grafički zavod Hrvatske Zagreb - Spektar Zagreb, 1976. godine (skupno potpisani fotografi)

07/07/2025

Tu je nono na ples vodio nonu, tu je mama upoznala tatu, tu je tata proslavio tvoje rođenje... I Franci Blašković u pjesmi "Storie polesane" ovjekovječio je kultne plesnjake: "...Se andava tuti al Circolo farsi un bel baion"..

Bilo je to valjda najsparnija večer ovog ljeta. Četvrtak, terasa Circola krcata, lepeze u rukama gospođa ne prestaju mahati. I kamen se znoji od vrućine. Ali dok kultna grupa Val reda najljepše kancone, neumorni plesači, od kojih su mnogi u sedmoj i osmoj deceniji života, neprekidno ple...

29/06/2025

Jeziv zločin na današnji dan Sv. Petra i Pavla 1938.

𝐌𝐎𝐍𝐒𝐓𝐑𝐔𝐎𝐙𝐍𝐎 𝐔𝐁𝐎𝐉𝐒𝐓𝐕𝐎 𝐌𝐀𝐓𝐈𝐋𝐃𝐄 𝐆𝐎𝐍𝐀𝐍
𝐒𝐢𝐥𝐨𝐯𝐚𝐥𝐢 𝐣𝐞 𝐢 𝐳𝐚𝐭𝐮𝐤𝐥𝐢 𝐣𝐞𝐫 𝐢𝐡 𝐣𝐞 𝐨𝐝𝐛𝐢𝐥𝐚 𝐳𝐚 𝐩𝐥𝐞𝐬

Ovdje u zelenoj tišini zamro je u krvi posljednji jauk mlade i nevine žrtve. Taj se natpis, na talijanskom, nekad mogao lako pročitati na nijemom kamenom križu na cesti Vodnjan-Marčana. A križ svjedoči o monstruoznom zločinu nad 15-godišnjom Matildom Gonan 29. lipnja 1938..

P**a se na početku ljeta te godine pržila na 33°C. Grad se pripremao za festival "Stella Mare", kupovale su se karte za "Turandota" i "Otela" u Areni... U Marčani su pak pripremali feštu za dan seoskih svetaca-zaštitnika, a tim je povodom uvaženi trgovac Pietro Gonan organizirao i večernji ples u svojoj kući. Pozvano je puno mladih, našla se tu i grupa mladića iz P**e, većinom maloljetnika. Od pogleda na njegovu kći, mladu Matilde, u vrelini noći uzavrele su im strasti. Navaljivali su da pleše s njima, a ona ih je uporno odbijala riječima: "Plešem samo sa svojim dečkom".

Nakon zabave, u srijedu prijepodne, Matilde se uputila biciklom u kupovinu u Vodnjan te se u Marčanu vraćala tek oko 17 sati. Ali do kuće nije došla! Tamo gdje zavojita cesta prolazi kroz gustu šumu Monte Palongo čekala su je trojica mladića od ranije poznatih s plesa. Zacijelo su kod Gonana čuli o njenom odlasku u Vodnjan te u poremećenim umovima skovali grozan plan i postavili joj zasjedu. Pohota, taština i osveta zbog neuzvraćene pažnje razvili su se u demonski nagon - zaustavili su Matilde i odvukli je u šumu te sva trojica silovala. Svoj su gnjusni čin okrunili zatukavši je kamenom u glavu!

Organizirana potraga našla je beživotno, krvavo i oskvrnuto mlado tijelo tek u rano jutro drugog dana. Dan, dva kasnije nađen je i njen bicikl dalje od mjesta zločina. A onda su se počeli javljati i svjedoci: da su na cesti uz ženski vidjeli i muški bicikl. Dakle, dok su prolazili cestom Matilde se dublje u šumi borila za život i u mukama proživljavala svoje zadnje trenutke. Priča se počela raspetljavati. Karabinjeri i agenti bacili su se na slučaj trkajući se s vremenom da počinitelj ne bi zameo tragove i osigurao alibije. Istraga ih je dovela do čak petorice mogućih počinitelja, u kasnijem su postupku trojica osuđena za monstruozni zločin. Samo je jedan od trojice bio punoljetan!

Sve i da znam njihova imena i sudbine ne mogu ih otkriti. Propitkujući ovu štoriju nailazio sam na zid šutnje - i u Marčani i na Vodnjanštini, gdje je navodno jedan od počinitelja živio do duboke starosti. Rane nisu zacijelile iako je prošlo gotovo 84 godine. Oni koji nešto znaju o svemu rekli su mi da su agenti bili izrazito brutalni, da u istrazi nisu birali sredstva, da su hapsili mlade na sve strane uokolo P**e. Te da je cijeli događaj dobio karakter nemogućnosti suživota 'poštenih i mirnih' Talijana te 'zlih i divljih' šćava.

I tu nije bio kraj spirali zločina! Drugi čin tragedije obitelji Gonan uslijedio je 1943. godine po kapitulaciji fašističke Italije. Matildin otac Pietro i stric Severino odvedeni su pod krinkom borbe protiv fašizma i bačeni u fojbu Trlji na Barbanštini. Braća Gonan, vjeruje se, nisu bili pristaše fašističkog režima, a njihovo je smaknuće navodno bila osveta za represiju policije pri istrazi Matildine smrti pet godina ranije i za osuđujuću presudu mladićima za svirepo ubojstvo. Tako se i taj ratni zločin pokazao kao potvrda onima koji su demonski čin nad Matildom nastojali objasniti dijaboličnom naravi Slavena, a monstruozno ubojstvo djevojke podići na razinu kolektivne krivnje Hrvata u Istri.
𝘘𝘶𝘪 𝘯𝘦𝘭 𝘷𝘦𝘳𝘥𝘦 𝘴𝘪𝘭𝘦𝘯𝘻𝘪𝘰 𝘴𝘪 𝘴𝘱𝘦𝘯𝘴𝘦 𝘯𝘦𝘭 𝘴𝘢𝘯𝘨𝘶𝘦 𝘭'𝘶𝘭𝘵𝘪𝘮𝘰 𝘨𝘦𝘮𝘪𝘵𝘰... (Z. S.)