02/04/2026
Tri tjedna bolesni za redom. Ja eto i četvrti. (RSV jednom, upala pluća poslije toga drugom, finalno meni upala sinusa. Zato me nije bilo…) Jel imao neko RSV pa poslije svatko svoju kombinaciju?
Dva p**a godišnje smo bolesni, kad jesmo – totalka show. 🙈 Ne tražim savjete za proizvode za imunitet, za ne znam šta…Djeca su u kolektivu, normalno je da su dva p**a godišnje bolesni….
Ali dok sam ležala i gledala u strop, imala sam vremena razmišljati. O svemu i svačemu. I stalno mi se vraćala jedna tema.
Gdje su nestale granice? Gdje je nestalo poštovanje?
Nisam iz onog doba kad su učitelji dijelili packe. Nisam ni iz doba kad se šutjelo o svemu. Ali jesam iz doba kad se znalo tko je učitelj i tko radi u školi. Kad si ušao u razred, znao si – ovdje vrijede drugačija pravila. Poštovao se autoritet. Ne iz straha. Iz nekakve prirodne hijerarhije koja je imala smisla.
Danas te hijerarhije nema.
Prije je prosječna ocjena bila 3. Danas je 4,5. Djeca nisu postala pametnija. Sustav je postao mekši. I tu negdje počinje problem.
Profesor kaže da dijete ne sluša. Roditelj kaže da profesor ne zna predavati.
Dijete prevari na ispitu. Roditelj kaže da je zadatak bio nejasno postavljen.
Dijete udari drugog učenika. Roditelj pita što je taj drugi učenik napravio da ga isprovocira.
I tako u krug. Uvijek u krug.
To nije ljubav prema djetetu. To je oduzimanje prilike djetetu da nauči najvažniju stvar u životu – da je ponekad krivo. I da iz toga samostalno izađe…
Profesor koji ne može reći djetetu da je pogriješilo bez da mu sutradan netko dolazi po glavi – prestaje pokušavati. I tko mu može zamjeriti.
Umjesto toga, učitelj mora zaraditi pažnju kao YouTuber…
Dovoljno zanimljiv, dovoljno dinamičan, dovoljno kratak – jer pažnja je skraćena i znamo od čega.
Mnogi profesori se iskreno trude, uče nove metode, prilagođavaju se, improviziraju. A onda dobiju petnaest mailova od roditelja u jednom tjednu i pitaju se zašto su uopće ušli u taj poziv.
A roditelji? Čitaju tonu knjiga. Barataju s previše informacija dok ne postanu anksiozni od toga. Tona savjetnika na internetu, što točnih što netočnih. Imamo puno više nego što su naši roditelji imali, život je objektivno lagodniji – a nemamo vremena ni za što i anksiozni smo više nego ikad. Radimo više nego ikad…
Roditelji se boje vlastite djece da ne bi imala tantrum jer što će selo reći. U moje vrijeme dijete koje se nije znalo ponašati bilo je neodgojeno. Danas je nestašno. Naučeni su da su prvi i da se svijet okreće oko njih. Kad se ne okreće – ne znaju se nositi s time.
Bili smo samostalniji. Neovisniji. Učili iz grešaka jer su bile dopuštene. Nismo bili prezaštićeni. Nije bilo žurbe u stilu bude mama jer se žurimo…
I onda dolaze društvene mreže i sve to potenciraju do maksimuma.
Ljudi su stalno povezani, mogu poslati poruku za sekundu – a udaljeniji su nego ikad. Nema onih zajedničkih druženja.
Na internetu su jako hrabri, usude se reći sve i svašta – i djeca kopiraju.
Djeca se sve manje druže uživo, ne uče jedni od drugih kao što smo mi učili od ekipe različitih generacija. A upravo tu se razvijalo poštovanje prema starijima. Kroz kontakt. Kroz blizinu. Kroz to da si sjedio pored nekoga tko je stariji i gledao kako funkcionira.
Danas taj netko ima milijun pratitelja i prodaje tečaj, ako, igračke, majice…
Netko tko ima milijun pratitelja ima više autoriteta nad tinejdžerom nego razrednik koji ga poznaje godinama. Brza moda, brzi trendovi, brzi život, lažni uzori, prebrzo odrastanje. Anksioznost oko ocjena od ranijih razreda jer koju će školu upisati…Djeca odrastaju u totalno drugačijem svijetu.
Našeg svijeta više nema. Nema mira, tišine i dosade nedjeljom. Djeca su stalno u potrazi za dopaminom.
Autoritet nije nestao. Preselio se. U algoritme, influencere, viralne videe. I nitko ih nije pitao smiju li.
Nije sve krivnja roditelja. Nije sve krivnja djece. Nije sve krivnja profesora.
Sustav koji profesora tretira kao servis, roditelja pretvara u konzumenta obrazovanja, a dijete u klijenta koji plaća – ne može proizvesti poštovanje. To jednostavno ne funkcionira tako.
Autoritet bez odgovornosti je tiranija. Ali sloboda bez granica je kaos. I mi kao društvo još uvijek pregovaramo gdje je ta linija – dok djeca rastu i ne čekaju da se dogovorimo.
Djeca ne trebaju prijatelja u učitelju ni roditelju. Trebaju nekoga tko ih uzima ozbiljno. Tko postavi visoka očekivanja i vjeruje da ih mogu dostići. Tko će im reći istinu čak i kad nije ugodna – ali s poštovanjem. Trebaju autoritet koji nije dominacija nego kompetencija.
“Slušam te jer znaš nešto što ja ne znam.” Prijateljstvo dolazi u 20-im.
Autoritet nije nestao. Samo više ne znamo od koga dolazi.
I pitanje koje me muči želimo li uopće znati? Ili nam je lakše scrollati dalje i praviti se da sve to nije naš problem?
Jer jednog dana hoće biti. Već jest.🦄
