09/01/2026
Jučer sam dobila jednu poruku koja me baš zaustavila.
Jedna gospođa mi je napisala kako navečer zna biti potištena i sama.
Muž gleda utakmice, televizija bruji, a ona… nema s kim ni popričati ,filmovi joj se ne gledaju, traži nešto tiho da se umiri prije spavanja.
I onda, kaže, otvori Facebook.
I čita moje objave.
Neke je rasplaču.
Nekima se nasmije.
Ali svaka joj je, kako kaže, na mistu.
I napisala mi je da se u svakom komadu koji stvaram vidi ljubav koju unosim.
I tad sam shvatila…
Ovo što radim nisu samo objave.
Nisu samo naušnice.
Nisu samo radionice.
To su trenuci u kojima se netko osjeti manje sam.
Viđen.
Dotaknut.
I zato sam danas ne samo ponosna – nego sretna.
Jer svaka moja objava nosi moju čistu istinu.
I svaki komad koji stvaram nosi dio mene.
Živim za svaku poruku.
Za svaku pohvalu.
Za svaku ženu.
Za svako dite.
I posebno za onu dicu koja su malo drugačija.
Živim svim srcem.
Priču stvaram već 16 godina.
I beskrajno sam zahvalna što sam vjerovala u sebe ❤️
👉 A vama… što vam navečer pravi društvo?