Siverić zauvijek

Siverić zauvijek Siverić je smješten na zapadnom rubu Petrova polja i u podnožju planine Promine. Njegova pisana povijest počinje pojavom imena ovog naselja u ispravi iz 1371. g.

Povijest i sadašnjost mjesta Siverić i njegovog bližeg okruženja jednog od najstarijih ugljenokopa u jugoistočnoj Europi to je to i nema nikakve druge tu stranicu sam ja sam kreirao Ivica Odak i nitko drugi želim da tako i ostane godine u kojoj se spominje pod imenom Siverichi in pole (Siverić u polju). Zbog povoljnog položaja i prirodnih pogodnosti za ljudski život Petrovo polje nastavano je još od pradavnih vremena. Nalaza ima od prapovijesti kroz sva kasnija razdoblja. Na području Petrova polja antički povijesni izvori i epigrafski spomenici zabilježili su nazive nekoliko naselja: Promona, Synodion (Sinodij) i Magnum Municipium. Kroz Petrovo polje prolazila je važna magistralna cesta rimske provincije Dalmacije, koja je bila najkraća i najfunkcionalnija veza Salone, administrativnog i kulturnog središta ove provincije, s Panonijom. Hrvati su u VII. st. naselili najprije plodnije i ocjeditije dijelove Petrova polja, a kasnije okolni krš. Početkom IX. stoljeća utemeljuje se prva hrvatska državna zajednica kojoj su na čelu stajali vladari iz narodnih dinastija. U njenom se sklopu od samog početka nalazi i područje Pertova, Kosova i Kninskog polja, koje je u X. stoljeću, činilo jezgru Kninske županije - jedne od jedanaest hrvatskih upravnih teritorijalnih jedinica. Srednjovjekovna plemićka obitelj Nelipići koja vuče podrijetlo od starog hrvatskog plemena Svačića (Snačića) držala je posjede u kninskoj i cetinskoj županiji. Razdoblje turske vladavine započinje 1522. godine kada su Turci zauzeli Drniš i Petrovo polje. Siverić je tada pripao nahiji Petrovo polje. Tursko osvajanje drniške krajine donijelo je i u stanovništvu velike promjene. Kako predstavnicima osmanlijske vlasti nije bilo u interesu da plodno Petrovo polje te plodni dijelovi Promine, Miljevaca i Zagore ostanu prazni i neobrađeni, opustjelo područje sada je napučeno novim stanovnicima, koji su dobrim dijelom došli iz Hercegovine. Godine 1648. Mlečani zauzimaju drniško područje, ali je pri razgraničenju posjeda nakon kandijskog rata (1645.-1669.) to područje opet vraćeno bosanskom pašaluku i u njegovom sastavu ostaje do 1683. kada ga Turci definitivno napuštaju. Posljednji put su Turci pokušali zauzeti Drniš za sinjskog rata (1715.-1718.) ali bez uspjeha. Mirom u Požarevcu 1718. nastupilo je mirno razdoblje u cijeloj Dalmaciji pa i u drniškoj krajini što se održalo sve do pada Venecije 1797. g., nakon čega započinje razdoblje austrijske vlasti. Povijest Siverića najvećim dijelom je vezana za rudnik mrkog ugljena s kopovima u samom Siveriću, zatim Petrovcu, Velušiću, Širitovcima i Kljacima. Organizirana eksploatacija ugljena je započela 1834. na dva mjesta - kod Siverića i Tepljuha. To je poduzela jedna bečka tvrtka - Društvo akcionara za unapređenje iskopa kamenog ugljena u Dalmaciji i Istri. Rudnik je prosperirao, pa ga je 1873. kupilo talijansko dioničarsko društvo Societŕ del Monte Promina iz Torina. Te 1873. godine u ugljenokopu u Siveriću bilo je zaposleno 260 radnika. Siverić, zajedno s Labinom u Istri, postaje najznačajnijim jadranskim rudnikom uglja u Austro-Ugarskoj monarhiji. Uprava rudnika Monte Promina zatražila je 1873. godine da o svom trošku izgradi montanističku prugu Siverić - Šibenik, što bi omogućilo proširenje rudničkih pogona i olakšalo izvoz ugljena morskim putem. Pruga Split-Siverić i Siverić-Perković-Šibenik službeno je otvorena 1877. godine. Dionica Siverić-Knin otvorena je 1888., ali je tek 1925. došlo do spoja sa Zagrebom preko Gračaca. U rudnicima Siverića i Velušića bilo je poslije 1900. zaposleno oko 800 radnika i tu se sve do formiranja solinskog industrijskog bazena nalazila najjača koncentracija radništva u Dalmaciji. Poduzeće Monte Promina sagradilo je 1909. hidrocentralu na Roškom slapu rijeke Krke (jačine 660 HP) za elektrifikaciju ugljenokopa u Siveriću i Velušiću. Za vrijeme prvog svjetskog rata produkcija je padala od godine do godine, a dolazilo je i do obustava rada. Poslije rata produkcija se nije digla do predratne visine. Ugljen se u Dalmaciji trošio tek u neznatnom dijelu, a u većem dijelu se izvozio u ugljenom siromašnu Italiju. U Kraljevini SHS rudnici ugljena bili su u rukama stranog kapitala. Kad je dalmatinski ugljen zbog načina transporta postao i suviše skup za Italiju, poduzeće Monte Promina je 1932. godine prodalo znatan dio akcija francuskom društvu Societŕ Commercio Carboni M. Promina i Diskontnoj banci u Zagrebu. Glavni potrošači siverićkog ugljena u navedenom razdoblju bili su splitski i šibenski industrijski bazeni te željeznica. Premda je potražnja rastuće primorske industrije i gradskih aglomeracija postajala sve veća, ipak je proizvodnja u Siveriću i okolnim kopovima stagnirala, jer su ležišta stoljetnom eksploatacijom gotovo iscrpljena. Rudnik mrkog ugljena u Siveriću zatvoren je 1971. Crkva u Siveriću postojala je još u vrijeme turske vladavine. Kapela sv. PetraŠkolske 1875./76. godine otvorena je pučka škola u Siveriću. Šezdesetih godina 20. stoljeća povećao se broj učenika pa su prosvjetne vlasti donijele odluku da se u Siveriću 1961. sagradi nova škola koju su pohađala djeca iz Siverića i okolnih sela. spominje se u Siveriću 1738. Današnja župska crkva sv. Petra Apostola proširena je 1852. godine, a 1875. je sagrađen zvonik. U Siveriću je prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo ukupno 992 stanovnika od čega 88,81% Hrvata, 9,78% Srba i 1,41% ostalih. Za vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) najteže je stradala crkva sv. Petra čiji je zvonik među prvima porušen. Razrušena je zgrada osnovne škole, zatim sportska dvorana, nastavnička zgrada, dječji vrtić, zgrada ambulante, prostorije nogometnog kluba Rudar. Porušeno je ili spaljeno oko 110 privatnih kuća. U Siveriću je 1888. rođen hrvatski skladatelj Krsto Odak. Školovao se u Sinju, Šibeniku i Makarskoj, a 1911. otišao je na studij teologije u München. Na Majstorskoj školi Praškog konzervatorija 1922. stekao je diplomu skladatelja. Od 1922-61. bio je profesor na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1965. Odakova umjetnička ostavština broji više od 80 numeriranih i nekoliko nenumeriranih opusa. U svim glazbenim vrstama kojih se dotakao, Odak je stvorio vrijedna umjetnička djela koja su obogatila hrvatsku glazbenu kulturu. Vrhunac Odakova stvaralaštva uz Prvu passacagliu za gudački orkestar (1938.) predstavljaju: Treći gudački kvartet (1935.) i Treća simfonija 1961.). Među Odakovim glazbeno-scenskim djelima najoriginalnija je opera Dorica pleše (1933.). Počeci nogometa u Siveriću sežu u 1925. godinu. Od te godine pa do 1932. nogomet se igrao na improviziranim terenima. Godine 1932. registriran je prvi nogometni klub u Siveriću pod nazivom Sretno. Prva službena utakmica odigrana je s nogometnim klubom DOŠK iz Drniša. Klub je pod tim nazivom nastupao kratko jer mu je iste godine zabranjeno djelovanje. Sljedeće, 1934., godine klub je ponovno registriran ali pod nazivom Briket. Klub je ubrzo došao u nemilost tadašnjeg režima, pa mu je zabranjen rad. Godine 1938. osnovan je klub pod imenom Rudar. To ime zadržao je do danas. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nije djelovao. Po završetku rata, od 1947. do 1950. g., u središtu Siverića izgrađeni su igralište i klupske prostorije. Do 1953. klub se natjecao u splitskom nogometnom savezu, a od te godine u jedinstvenoj dalmatinskoj ligi. Nogometni klub Rudar tada je bio među pet najboljih klubova u Dalmaciji. Od 1965. godine Rudar se natjecao u šibenskom nogometnom savezu. U tom savezu šest p**a za redom osvojio je prvo mjesto. Od 1981. do početka domovinskog rata (1991.) klub se natjecao u dalmatinskoj ligi sjever, Zadar-Šibenik. U sezoni 1990./91. u kojoj se natjecalo 16 klubova, Rudar je osvojio četvrto mjesto. Nogometni klub Rudar dva p**a je gostovao u inozemstvu. Na poziv kluba Croatia iz Gagenaua (Njemačka) u kojem su igrali naši radnici na radu u Njemačkoj, Rudar je 1981. i 1983. godine sudjelovao na nogometnom turniru u tom gradu. Godine 1984. napravljeno je igralište za male sportove te renovirano veliko nogometno igralište. Od 1987. do 1989. prošireni su upravni prostor i svlačionica, a 1990. otvoren je interni restoran. Za vrijeme Domovinskog rata klub nije djelovao jer su gotovo svi žitelji Siverića bili u progonstvu. Nakon oslobođenja 1995. godine započelo se s obnovom klupskih prostorija i stvaranjem organizacijskih uvjeta za redovan rad kluba.

18/08/2026
17/08/2026
24/07/2026

Mnogi siverićani su tada hodočastili prema Sv Ani na kosovu kraj Knina ❣️🇻🇦🙏⚒️🇭🇷.Tada je stradalo i ubijeno hodočasnika iz Drvara kao i iz Šibensko kninske biskupije.To se dogodilo i1991 kada su taj dio 🇭🇷🇻🇦🙏 ponovo okupirali srbočetničke horde u "balvan revoluciji "🥲❣️🇻🇦🇭🇷
Tako je to počelo davne 25-26 i 27.srpnja 1941.😪💔🇭🇷🙏🖊️📜🇻🇦
Misa kod sv.Ane Kosovo ove godine misa kod kapelice sv.Ane na Oštrelju komemoracija kod jame Golubnjače Što se zapravo događalo 27. srpnja 1941.?
U Drvaru i okolici izbili su prvi neredi i oružana pobuna, zvana „narodni ustanak“, a prva njegova žrtva bio je župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani - hodočasnici.

Ubojstvo svećenika i hodočasnika
Dogodilo se to u redovitim pastoralnim aktivnostima bratske suradnje sa župnikom susjedne župe u Kninu. Evo što o tome svjedoči Nestorov prethodnik na župi vlč. Grga Blažević:
„Ja (sam) se bio sprijateljio s franjevcima u Kninu, jer su mi bili najbliži i od velike pastoralne pomoći, pa sam svake godine s više župljana hodočastio na blagdan sv.Ane njezinoj crkvi na Kosovu Polju kod Knina. Tu moju praksu nastavio je i pater Nestor, pa je godine 1941. otišao na sv. Anu k franjevcima u Knin i sutradan na 27. srpnja 1941. (nedjelja op. A. B.) sjeo s ostalim putnicima u „Šipadov“ vlak uskog kolosijeka put Drvara. na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like, negdje oko Trubara, vlak bude od četnika zaustavljen i svi katolici i muslimani budu poubijani, a među njima i župnik otac Nestor“
Otac Nestor je pao kao žrtva vjernosti svome zvanju i poslanju, jer nije želio ostaviti svoje vjernike bez nedjelje mise iako je predosjećao i bio upozoren na to da se nešto loše sprema. U izvješću Ordinarijata Banjalučke biskupije iz tog vremena stoji:
„Pozvan od župnika u Kninu, 25.VII.1941. pošao je (Nestor) onamo da na svetkovinu sv. Ane – 26.VII. drži svečanu misu. Tih dana planuo je ustanak u Drvaru. Stoga su župnik iz Knina i drugi prijatelji savjetovali da ostane ondje, dok se situacija ne razčisti. Međutim, kako je 27.VII. bila nedjelja da ne bi njegovi župljani ostali bez sv. mise, on je krenuo iz Knina jutarnjim vlakom prema Drvaru. Na stanici Trubar, pobunjenici su napali vlak, njega su izvukli iz vlaka, odveli i nedaleko od stanice umorili… Kao svećenik bio je vrlo revan, a kao čovjek u svemu i prema svakome bez razlike vjere ispravan. Zato je bio kod svih obljubljen, visoko cijenjen i poštovan.“
U to vrijeme su u Drvaru kao centru drvne industrije osnovano u vrijeme Austrijske uprave u BiH uz Hrvate katolike živjeli i radili mnogi Slovenci, Česi, Poljaci, Nijemci i Austrijanci.
Najčešće se kao mjesto njegova mučeništva i ubojstva župnika Nestora spominje željeznička postaja Trubar, odnosno Vaganj. Trubar je širi pojam i obuhvaća šire područje sela, dok se sama postaja uskotračne željeznice zvala Vaganj a nalazila se na području Trubara, između postaja Lička Kaldrma i Hrnjadi, na tadašnjoj uskotračnoj pruzi između Ličke Kaldrme i Drvara.
Evo što je o mjesto i načinu stradanja župnika Nestora napisao partizan Stevo Babić u knjizi Drvar 1941-1945, „Sjećanje učesnika“, Drvar 1972, II svez., str. 207-208.:
„Bilo je svanulo, (27. srpnja 1941., nedjelja, op. A.B.) sunce je već obasjalo cijelu okolinu… Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Ži(v)kovca, pojavio se putnički voz, jer pruga na tom dijelu nije bila pokidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijim ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima su se nalazili ustaša Marko Špiranović, katolički sveštenik Petar Maks(sic!) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja, postrijeljala.“
Nedvojbeno je da je „Petar Maks“ zapravo župnik Weldmar Maximilian Nestor. Njegov suborac Pero Boltić u istoj knjizi na strani 222 piše:
„Kada je voz došao na stanicu Vaganj, Damjan Zeljković je sa starcima i ženama (!?) pokupio sve putnike iz voza. Među njima je našao vozovođu ustašu Marka Špiranovića, katoličkog sveštenika Petar Maksa i neke trgovce. Prvu dvojicu i strojovođu Lokšmita su streljali“
Drvarski, odnosno bosanskopetrovački župnik W. M. Nestor, osoblje vlaka i hodočasnici odvedeni su iz vlaka na stanici Vaganj i strijeljani u Trubaru te bačeni u jamu Golubnjaču. Koliki je bio ukupan broj osoba teško je reći. Jama Golubnjača do danas nije još istražena.

Zasigurno bi njeno istraživanje dalo odgovore na mnoga od navedenih pitanja.

Zbog nepristupačnosti područjima uništenih župa iz tog razdoblja vijest o smrti vlč. Nestora stigla je u Banja Luku tek 10. listopada 1941., dakle dva i pol mjeseca nakon njegova mučeništva. Tada je banjalučki biskup obavijestio sve biskupijske svećenike o smrti župnika Nestora i Gospodnetića i odredio da za njih odsluže sv. mise i da ih se sjete u svojim molitvama, kako je to običaj čim se dozna za smrt nekog svećenika. Međutim, ni tada se ne spominje vlč. Barišića, zbog činjenice da nisu imali tada još pouzdane vijesti o njegovoj pogibiji!

Svjedočenje vlč. Župančića
Na isti blagdan Sv. Ane 26. srpnja 1941. druga skupina drvarskih hodočasnika hodočastila je kod kapelice Sv. Ane na Oštrelju, mjestu na pola p**a između Drvara i Bosanskog Petrovca, do koga je također vodila uskotračna željeznička pruga iz Drvara koja je bila građena zbog prijevoza drveta do tvornice u Drvaru.

Hodočasnike je vodio velečasni Branimir Župančić (rođen 12.01.1912. u Srebrenici – umro u Banja Luci 1990.), koji se tih dana našao u posjetu velečasnom Nestoru u Drvaru. On je bio u to vrijeme od 1939. do 8. svibnja 1945. župnik u Bosanskoj Gradišci, kada je bio zatvoren od jugoslavenskih komunističkih vlasti i izdržavao kaznu u zloglasnoj kaznionici u Zenici do 28.11.1957. U istoj kaznionici i u isto vrijeme kaznu je izdržavao i don Anto Baković.

Navodimo svjedočenje velečasnog Župančića izrečeno don Anti Bakoviću u kaznionici Zenica, a objavljeno u knjizi A. Baković „Dječak s Drine“, Zagreb, 1996. na str. 403 – 405.

„Bio je 27. srpnja 1957. Tada sam – kao bogoslov bio robijaš u KPD Zenici. Već sam bio pri kraju četverogodišnje robije pa sam radio vani, na građevini, i dolazio u kontakt s našim osuđenim svećenicima: bilo ih je tada u KPD-u šezdesetak, a ja jedini bogoslov. Taj dan mi robijaši nismo radili jer se i u zatvoru slavio Dan ustanka. Šetao sam u zatvorskom krugu sa svećenikom banjalučke biskupije Branimirom Župančićem. Prečasni Branko zna li što se zapravo dogodilo na današnji dan kada su „narodi BiH digli općenarodni ustanak? Rekoh da ne znam, a onda mi moj dragi stariji subrat, svećenik i robijaš reče ovo: „Anto, ja sam u tom događaju osobno sudjelovao, pa ću ti ispričati. Ti si od nas najmlađi, pa se nadam da ćeš barem ti dočekati da ovo nekome ispričaš ili da napišeš ako mi ne budemo mogli.“
Kada san čuo priču prečasnog Branka Župančića, moram priznati da mu nisam u prvi čas povjerovao. Naime, sve škole, svi udžbenici, svi đaci, cijela BiH, cijela Jugoslavija uče kako su toga dana naši narodi digli ustanak. A priča je toliko banalna da se u nju gotovo ne može povjerovati. No, ja ću je ispričati iz poštovanja prema robijašu i svećeniku Branku Župančiću, a povjesničari neka provjeravaju.

Prvo što mi je rekao jest da to nije bio nikakav ustanak naroda Bosne i Hercegovine, nego napad (uglavnom četnika i nešto partizana) na hodočasnički vlak u kojem su katolici iz Drvara, uglavnom žene i djeca, na dan 26. srpnja krenuli u obližnju kapelicu Sv. Ane koja se nalazi u Oštrelju – selu udaljenu oko petnaest kilometara od Drvara. Krenuli su malom šumskom prugom koja je u to vrijeme išla iz Prijedora preko Sanskog Mosta i Ključa do Bosanskog Petrovca i od Bosanskog Petrovca preko Oštrelja do Drvara. Pošli oni tom prugom, bilo je desetak vagona, u njima većinom žene i djeca, a među muškarcima jedan ustaša i dvojica domobrana, ali bez oružja jer nitko nije išao u borbu nego na hodočašće u Oštrelj. (U Oštrelju je nekada bilo radničko naselje, tu su nekoć živjeli roditelji dugogodišnjeg banjalučkog biskupa Alfreda Pichlera, u Oštrelju je biskup i rođen.)😪🙏🇭🇷💔🇻🇦🖊️

Ovdje je bilo radničko naselje. U Oštrelju je, u njemačkoj doseljeničkoj porodici, rođen Alfred Pichler, rimokatolički svećenik i banjalučki biskup, istinski zagovornik multietničkog suživota zasnovanog na toleranciji. Jedno vrijeme iza 1925 na Oštrelju je bilo sjedište župe za potrebe radnika katolika.🖊️🇻🇦🇭🇷

Oštrelj je prije 100 godina bio naseljen s preko 300 stanovnika, imao je Sokolski dom, hotel, javnu kuću. U njemu je radila privreda, željeznica. Pruga Knin - Oštrelj je otvorena 1902, godine, a produžena do Prijedora 1914.🖊️📜

Broj Hrvata cijelog petrovačkog, drvarskog i grahovskog kraja drastično se smanjio nakon drugoga svjetskog rata. Uz većinske Srbe, bilo je do Drugog svjetskog rata oko dvije tisuće Hrvata katolika u Krnjeuši, Vrtočama, Koluniću, Oštrelju i u samom gradu Bosanskom Petrovcu.Ti katolici pohodili su crkve u Petrovcu, Krnjeuši i Oštrelju.🖊️📜🇻🇦🇭🇷💔

Nakon masovnih ubojstava i masovnih protjerivanja Hrvata u srpskom ustanku na ovom graničnom području Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Drvar i okolica, iz Bosanskog Grahova i okolice - naselja Luka, Korita, Ugarci, Obljaj i druga, iz Brotnja, Boričevca, Vrtoče, Lastve, Zelinovca, Krnjeuše) te činjenice da se ovamo Hrvati nisu smjeli vratiti niti nakon 1945. (nekim naseljima čak su i groblja uništena, a vlasništvo nad zemljom koja im je oteta Hrvati ni do danas nisu uspjeli povratiti), broj je drastično opao. Te činjenice pokazuju da je taj ustanak imao protuhrvatski karakter i da cilj ustanka nije bio neutraliziranje oružanih snaga NDH, države pod kojom su Srbi teror, nego istrebljenje Hrvata na tom području, a čemu su korijeni u velikosrpskoj politici čiji su ciljevi zacrtani prije uspostave NDH. Spomenuti ustanak rezultirao je terorom nad hrvatskim narodom, što je jugoslavenska historiografija prešućivala.😪👎📜🖊️🇻🇦

Župni stan na Oštrelju i tamošnja kapelica spaljeni su koncem srpnja 1941. u vrijeme četničke pobune.😪🖊️🇻🇦📜🇭🇷💔

https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Pokolj_kod_Drvara_27._srpnja_1941.

https://hkm.hr/vijesti/domovina/80-godisnjica-stradanja-zupnika-nestora-i-drvarskih-katolika/

https://www.biskupija-banjaluka.org/foto-kronika/kardinal-puljic-predvodio-svetu-misu-u-drvaru-na-80-obljetnicu-ubojstva-zupnika-nestora-i-hodocasnika/

https://indirektno.com/danas-se-slavi-sv-ana-svim-anama-zelimo-sretan-imendan/

https://ika.hkm.hr/najave/sv-ana-u-kosovu/

https://www.sibenska-biskupija.hr/sveta-ana-proslavljena-je-na-kosovu-polju-kod-knina/

🥲🖋🇻🇦🙏🇭🇷❣️🗝 ❣️⚒️🖋

29/06/2026
Dr. Kvirin Klement Bonefačić (Baška, 4. lipnja 1870🖊️📜❣️🇻🇦. – Baška, 28. siječnja 1957.), biskup splitski i makarski od ...
26/06/2026

Dr. Kvirin Klement Bonefačić (Baška, 4. lipnja 1870🖊️📜❣️🇻🇦. – Baška, 28. siječnja 1957.), biskup splitski i makarski od 30. rujna 1923. do 26. lipnja 1954. godine.

Rodio se na dan svetog Kvirina, zaštitnika biskupije, po kojem od roditelja Mihovila i Katice dobiva ime. Kršten je 6. lipnja od župnika Petra Dorčića, majčinog brata, svećenika koji je prvi otkrio bašćansku ploču. Pučku tj. osnovnu školu pohađao je u svom rodnom mjestu i u Kukuljanovu, gimnaziju u Senju i Rijeci, gdje je 1890. uspješno položio ispit zrelosti. Teologiju je studirao u Centralnom goričkom sjemeništu od 1890. do 1894. godine. Za svećenika je bio zaređen 15. srpnja 1894. u kapeli nadbiskupskog dvora u Gorici od nadbiskupa Aloizija Zorna. 22. srpnja iste godine slavio je glagoljašku prvu misu u rodnoj Baški.📜🇻🇦❤️

Odmah kao mladomisnik, po savjetu odgojitelja, poslan je u bečki zavod Augustineum na teološko usavršavanje, koje je trajalo od 30. rujna 1894. do 11. svibnja 1898. godine. Njegov bivši profesor a onda biskup Antun Mahnić pozvao ga je u Krk, još i prije dovršetka i obrane doktorske radnje, da bi mu povjerio službe kojima je svećenik Kvirin Klement postao jedan od njegovih najbližih suradnika. Postaje tako: kapelan stolne crkve, tajnik biskupske kancelarije, tajnik ženidbenog suda i prosinodalni ispitivač kod provedbe Biskupijske sinode u Krku 1902. godine.❣️🇻🇦📜❤️🖊️🇭🇷

Tek nakon održavanja i završetka sinode ponovno se posvetio studiju i završio doktorsku dizertaciju, te je 14. srpnja 1903. promoviran u Beču na čast doktora bogoslovlja, obranivši radnju: „De mutui contractu cm speciali respectu ad historico-moralem evolutionem mutui pecuniarii secundum ecclesiae doctrinam“.🇻🇦📜❤️🖊️

Kulturne i političke aktivnosti
Uredi
Za vrijeme službovanja u Krku bio je vrlo aktivan na kulturnom i političkom planu te pri radu oko glagoljice i njezine obrane, koji je biskup Mahnić razvio nakon sinode. Određeno vrijeme bio je i upravitelj organizacije Svećenika klanjalaca, koja je tada bila raširena u svim hrvatskim pokrajinama i Sloveniji, te, povezano s time, uređivao je list Sanctissima Eucharistia, od 1902. do 1910. godine. Zalagao se u organizaciji i održavanju euharistijskih susreta na Trsatu i Dubrovniku. Bio je tajnik Staroslavenske akademije u Krku, nadzornik novootvorene tiskare Kurykta a od 1900. do 1904. bio je i urednik službenog lista Krčke biskupije Acta Curiae Veglensis.📜🖊️🇻🇦❤️

1904. godine biskup Antun Mahnić imenovao je mladog dr. Bonefačića župnikom i dekanom u Malom Lošinju, gdje ostaje punih 14 godina. Time mu je povjerio najveću i, zbog političkih motiva, najzahtijevniju župu biskupije. Župnikovao je revno, dostojanstveno i mirotvorno, uslužan i prijazan prema svakome. Požrtvovno razvijajući dušobrižničku djelatnost privlačio je ljude Crkvi i sakramentima. Povrh župničko dekanske službe obavljao je od 1910. do 1918. godine i službu privremenog vjeroučitelja u nautičkoj školi. Za vrijeme 1. svjetskog rata bio je u upravi Pučke kuhinje i vojni dušobrižnik. 12. prosinca 1908. imenovan je članom Consilium vigilantiae a 31. prosinca 1909. imenovan je, u 39. godini, počasnim kanonikom krčke katedrale.🖊️📜🇻🇦

svećenicima, svečenićkom pomladku, intelektualnoj i duhovnoj formaciji. Poticao je svećenike na brigu za Božje stado i konkretno karitativno djelovanje. Vjernike je vrlo istančano naučavao preko propovijedi, govora i redovitih korizmenih pastoralnih poslanica. Tako je na primjer njegova pastirska riječ iz 1928. i danas vrlo aktualna. U korizmenoj poslanici govori o slobodi kao dragocjenom blagu. Obrazlaže smisao i veličinu kršćanske slobode koju se stječe preko sakramenta krštenja i koja je darovana od Krista. Tumači kako se ova sloboda čuva i brani poštujući Božje zapovijedi i crkvene propise te molitvom i bdijenjem. Pita se živimo li kao slobodna Božja djeca? Zaključuje kako mnogi kršćani i katolici na žive onako kako dolikuje djeci Božjoj. “Svjesno ili nesvjesno mnogi se danas zarobljuju po svojem neznanju, po svojim strastima i na stotinu drugih načina odriču se i gube po malo slobodu djece Božje. Tko ne napreduje nazaduje, kako u svakom pogledu i u duhovnom životu. Potrebita je vježba, neprestana vježba. Po plodovima se pozna stablo. Po djelima, po krijepostima, kojima se ističe, pozna se kakav je koji kršćanin: živo, bolesno ili mrtvo udo na mističnom tijelu Kristovu.” Govori i o opasnosti da se sloboda može izgubiti i iz obzira prema drugim ljudima, kada se vjernici prilagođavaju običajima, okolišu i mnijenju koje vlada oko njih,🖊️🇻🇦📜🖊️❣️ žrtvujući kršćanske dužnosti.

U splitsko-makarskoj biskupiji više je p**a posjetio sva mjesta i župe, posvetio je velik broj novih crkava i kapela, blagoslavio nove zvonike, zvona, groblja, župne kuće i ostale zgrade, uspostavio je Bogosloviju i Sjemeništu osigurao pravo javnosti. Posebnu jednostavnu ljudsku i kršćansku blizinu pokazivao je prema vijernicima uvijek a posebno za vrijeme 2. svjetskog rata.

Na početku 2. svj. rata zagovara suradnju s talijanskim okupacijskim vlastima. U svome pismu obraća se vjernicima da "prijavljuju talijanskim vlastima teroriste i sabotere". Nije bio progonjen samo od Talijana. Smetao je i komunistima u bivšoj Jugoslaviji. Jedini je biskup koji se nakon 2. svjetskog rata nije vratio u svoju biskupsku palaču, oštećenu prilikom ratnih bombardiranja. Godine 1952. je čak četiri p**a ispitivan od jugoslavenske komunističke policije zbog stavova neprihvatljivih režimu. 😪😪❣️❣️📜Svojim svećenicima nije dozvoljavao da se učlanjuju u udruženja kontrolirana od države. Ostao je zapamćen kao veliki biskup i dobri pastir svoga stada.🖊️📜🇻🇦❣️

Umirovljen je 12. kolovoza 1954. godine kada se povlači u svoje rodno mjesto. Umro je 28. siječnja 1957. u svom domu u Baški. Sprovodni obredi održani su 30. siječnja u župnoj crkvi Presvetog Trojstva. Sprovod je predvodio splitski nadbiskup i njegov nasljednik Frane Franić,🇻🇦🖊️ zajedno s krčkim biskupom Josipom Srebrnićem i tadašnjim ljubljanskim pomoćnim biskupom Antonom Vovkom. Biskup Kvirin Klement Bonefačić pokopan je na bašćanskom groblju Sv. Ivana u obiteljskoj grobnici.🇭🇷❣️🇻🇦📜
🖊️🇭🇷 📖

https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Kvirin_Klement_Bonefa%C4%8Di%C4%87

https://www.info-krk.com/en/baska/culture/255/the-baroque-holy-trinity-parish-church

https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Vrbni%C4%8Dki_statut

📖🇻🇦🙏🇭🇷📜❤️ 🥲❣️🗝

14/06/2026
13/06/2026

Address

Siveric

Website

Alerts

Be the first to know and let us send you an email when Siverić zauvijek posts news and promotions. Your email address will not be used for any other purpose, and you can unsubscribe at any time.

Shortcuts

Share