02/01/2026
Moja majka ima 89 godina.
Nekoliko tjedana prije Božića uginuo je njezin stari pas, njezin obožavani pratitelj — ostavivši za sobom nepodnošljivu tišinu.
Bila je neutješna.
Zbog svojih godina i nekih fizičkih poteškoća, mirno je prihvatila da ne bi bilo ispravno udomiti drugog psa. Nije mislila da će živjeti dovoljno dugo da ga isprati do kraja njegova života.
Ali ponekad život ima druge planove.
Volonterka iz lokalnog skloništa — ista ona koja joj je prije nekoliko godina pomogla pronaći dom za više pasa — nazvala ju je nakon što je saznala za njezin gubitak.
U sklonište je upravo stigao dvanaestogodišnji rotvajler: njegov stariji vlasnik je preminuo. Bio je miran, nježan, pomalo izgubljen… i hitno mu je trebao dom ispunjen toplinom.
Mama se osjećala jako usamljeno, bez tog suputnika koji je davao ritam njezinim danima. Pristala ga je upoznati, rekavši: „Vidjet ćemo kako će biti.“
Fotografija govori sama za sebe.
Čim su se ugledali, dogodilo se nešto posebno.
Dvije stare duše, obje obilježene tugom, obje pomalo nesigurne — a ipak su pronašle utjehu jedna u drugoj.
On se sklupčao u njezinu krilu kao da je oduvijek bio tamo.
A ona mu je počela govoriti kao starom prijatelju, s onom nježnošću koja se rađa samo iz srca koje je mnogo voljelo.
Darovali su jedno drugome novi život.
Taj stari, blagi rotvajler nije samo pronašao dom —
pronašao je mir.
A moja majka nije samo udomila psa —
ponovno je pronašla svoje srce.
Ponekad su najljepše ljubavne priče upravo one najtiše.
Piccole Storie ❤
