26/06/2025
Neke priče ne zahtijevaju fotografiju, ali zahtijevaju da budu ispricane.
Ovo je jedna takva.
Dolazim danas na tecaj fotografije. Prvi dolazak, nova grupa. Ploca u autu mi poklazuje da je vani 36,5 celizija i 19:45 sati.
Taman stize i gospođa Verica. Dosla je pjeske, malo se uspuhala teze hoda,
no svejdno izmedju lifta i stepenica bira stepenice.
Trebala je u proslu grupu, ali je taman ozlijedila nogu.
Al smo cijelo vrijeme u kontaktu mejlovima i porukama. Cijeli zivot fotografira, ima dva fotoaparata, ali samo na automatici radi i sad bi napokon htjela nauciti fotografirati. Doslo je vrijeme za to.
Odmah je nabrijano krenula sa pitanjima kako mi je ispala ona fotka Vlaske, sto sam ju objavio malo prije na Fejsu tak, a ona cijeli zivot fotka na tom mjestu i nikad joj tak nije perspektiva uspjela.... morao sam ju usporiti: "doci cemo i do toga, samo jos neke stvrai prije moramo proci".
Gospodja Verica ima 84 pune godine.
Sad kad to znate, procitajte tekst ispocetka i vidite kako zvuci drukcije.
Moj dozivljaj ove price (meni je i događaj) je da ....
Nikad nije kasno.
Tko ima volje naci ce nacin - tko nema naci ce izgovor.
Nije tesko ono sto se voli.
Neki su mladi sa 84, a neki stari sa 24 godine.
Tijelo je prijevozno sredstvo o kojem se moramo brinuti da nas dugo sluzi u zivotu.
A naj waaaao efekt mi je bio kad je Verica morala staviti naocale da vidi na foticu ona mala slova, sto ju je mrvicu uzrujalo pa je sa smjeskom rekla "nemojte nikad ostariti", a ja sam u tom trenu vidio slabije slova od nje. 😍
Mene susreti sa ovakvim ljudima vise napune od 62 podkasta internetski mudraca o smislu zivota i sto bi trebali i kako bi trebali.
💪❤️