Sensei

12/10/2025

Odkud potječe brojka 666?

Petar je razapet na okrenutom križu u 6. mjesecu godine 66., a ljudi se trude izračunati ime dolazećeg Antikrista kroz zbroj u njegovu budućem imenu! Tko je uveo ovaj 'izračun'? Ivan je napisao u svojim 'Otkrivenjima', na grčkom nazvanim 'Apokalipsa', u 13. poglavlju, stihu 18., nakon alegorijskih interpretacija i Pavlovih tumačenja poput 'čekaj i doći će': 'U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest'... A broj čovjeka...

Ali najzanimljivije je to što su oni koji su danas pokušali matematički izračunati ime Antikrista otkrili prilično smiješne stvari koje nisu namijenjene ušima 'stada' i koje se obično čuvaju u tajnosti u određenim hijerarhijskim krugovima. Nalazi se na Papinoj tijari. Tijara je vrsta trostruke krune koja simbolizira Velikog Pontifexa kao suca, zakonodavca i svećenika.

Usput, u stara vremena tijarom se krunilo perzijske i asirske kraljeve, pa su od njih preuzeli ovaj običaj. Tako nastaje naslov na tijari rimskog pape, VICARIVS FILII DEI. Na latinskom znači 'Vikar Božjeg Sina'. Na latinskom jeziku neka slova, kao i na grčkom, imaju brojčano značenje. Ispada da ako zbrojite brojke pridodane slovima ovog naslova, to je jednako broju 666. To jest:
5(V) + 1(I) + 100(C) + 0(A) + 0(R) + 1(I) + 5(V) + 0(S) = 112;
0(F) + 1(I) + 50(L) + 1(I) + 1(I) = 53;
500(D) + 0(E) + 1(I) = 501;
112 + 53 + 501 = 666.

Po ovom pitanju je buknuo pravi skandal. Papini branitelji počeli su tvrditi da riječ VICARIVS sadrži gramatičku grešku. Ispravno sricanje ove riječi bi bilo VICARIUS, jer na latinskom ne postoji završetak riječi 'VS', već US; rekli su da su stari ljudi sve pobrkali, jer nisu razlikovali slova V i U. Iako tvrde da je to samo bezopasna gramatička greška, nitko ne žuri ispraviti je. To je zabilježeno samo kao podsjetnik papama da se sjete čiji su sljedbenici i zahvaljujući kome do danas imaju vlast.

Zašto su napisali Petrov datum, a ne Pavlov?
Petar je bio javna osoba i računali su na njega. Iako do danas pokušavaju skriti istinski datum Petrove smrti. Spominju 64. godinu, znači nakon požara u Rimu, kad su progonili sljedbenike Isusova Učenja, ili 65. ili 67. godinu. Malo se koji povjesničar usudi aludirati na 66. godinu. U Rimu se, prema službenoj verziji, datum 'mučeničke' smrti Petra i Pavla smatra 29.06.67.

Zbog pogreške s Petrom Pavlova popularnost među ljudima značajno je opala. Počeo se skrivati da ne bi s njim učinili isto što i s Petrom. Napokon je Pavao pobjegao iz Rima. Uskoro ga je sudbina ponovo odvela u Judeju, gdje je umro u građanskom ratu.

Usput, tijekom njega je srušen Jeruzalemski hram, kako je Isus prorekao.

Toliko je mnogo ljudi patilo zbog male grupe nekih monopolista. Moć Arkona oduvijek se temeljila na kostima njihovih robova. Kao i dan danas....

11/10/2025

Jedan od nužnih uvjeta za postizanje kvalitativne transformacije društva je razumijevanje od strane samih ljudi smisla svog duhovnog razvoja, kao i prestanak sudjelovanja u zavođenju vlašću i materijalnim vrijednostima ljudi koji pripadaju „vojsci“ svećenstva. Nemojte im davati novac (donacije) ili bilo kakve poklone; ne uznemirujte njihov ponos naklonom, klanjanjem, ljubljenjem ruku, servilnošću, poslušnošću, molbama ili sličnim iskušenjima za njihovu Životinjsku prirodu.

To jest, drugim riječima, ne trebaš sam „griješiti“ i provocirati drugoga na to. Uostalom, svećenik je čovjek baš poput tebe. On (sluga kulta žrtve) se ni na koji način ne razlikuje od običnog čovjeka, jer se njegova Duša također nalazi u tijelu, u ovom materijalnom svijetu. Ovdje ne može nitko biti niži ili viši, jer sve ljudske duše podjednakopate od ove materijalne zarobljenosti.

Čovjek ima samo jedan izlaz iz ovih materijalnih kliješta ― duhovno se razvijati i osloboditi svoju Dušu, otići u svijet Boga. Nema ljudi koji barem jednom nisu osjetili tu potrebu koja dolazi iz Duše i očituje se u težnji za istinskom duhovnom slobodom.

Druga je stvar da Životinjska priroda čovjeka tu potrebu Duše tumači na svoj način, iskrivljujući sam koncept „slobode“, dajući joj materijalnu kvalitetu, koja je strana Duhovnoj prirodi. Svi su ljudi vjernici; samo svatko koristi silu svoje vjere po svom izboru.

Usput, oni koji sebe smatraju prilično gorljivim ateistima zapravo su, kad su sami sa sobom, skloni istim strahovima i praznovjerjima kao i vjerujući čovjek. Ti ljudi u društvu, u suštini, isti su svećenici, samo u „malom“ obimu, koji za razliku od njih, otvoreno veličaju kvalitete Životinjske prirode (svoje samoljublje, ponos, ispraznost i tako dalje).

10/10/2025

Problem većine vjernika je u tom što dajući donacije religijama, ljudi, u biti, kao da isplaćuju duhovni rad na sebi, otpisujući djela svoje Savjesti na svećenstvo. Umjesto da sami čine dobro u svijetu, lakše im je dati novac „slugama oltara“. A svećenstvo to nekažnjeno koristi. Međutim, ne sasvim nekažnjeno, jer još nitko nije uspio i neće ubuduće izbjeći osobni Sud, i svatko će prema svojim djelima i mislima biti nagrađen.

A što se tiče samih ljudi koji se pokušavaju otkupiti od duhovnog rada na sebi na račun milostinje svećenicima, to je njihova zabluda. Ustvari, to je samoobmana, jer bez obzira na to kakav je materijalni otkup čovjek smislio, duhovni rad umjesto njega nitko neće obaviti. Uostalom, nije važan njegov novac u hramu, već njegovo osobno sudjelovanje u stvaralačkim djelima u društvu i osobne duhovne promjene povezane s tim.

Što se tiče donacija i hramova, pametnom čovjeku je dovoljno da pogleda današnju stvarnost. Sada je gradnja crkava u gradovima pretvorena u poslovne projekte. Ne gledaju na kvalitetu, već na kvantitetu, ne koliko se ljudi doista može priključiti duhovnom, već kakva će biti ekonomska profitabilnost i politička korist. Pri tome svaka vjerska organizacija, posebno u velikim gradovima, pokušava sebi zgrabiti komad zemlje bliže područjima masovnih okupljanja ljudi kako bi osigurala najveći priliv župljana.

Rascjepkanost religija na sekte i njihova borba među sobom samo su borba za vlast, gdje se o važnosti čovjeka prosuđuje po debljini njegova novčanika, a vlast nad običnim vjernicima vidi se kao politička vlast nad biračkim tijelom. Sve je okrenuto naglavačke! To se može ispraviti tek kad sami ljudi u društvu postanu pismeniji u duhovnim pitanjima, počnu širiti svoje vidike Znanja i svjetonazor, aktivno sudjelovati u životu društva, živjeti iznutra s Bogom i činiti dobra i stvaralačka djela. Tada će nestati „potreba“ za trgovanjem s posrednicima između Boga i čovjeka.

Danas je premalo onih koji imaju iskrenu želju služiti Bogu, a ne svom ponosu, koji se brinu o ljudskim dušama, ne uzimajući za to naknadu. Ustvari, njih je zaista mali broj od milijuna svećenika koji služe u vojsci raznih religija. Velika većina onih koji služe u religijama su došljaci koji su iskušani materijalnim ciljevima, a ne duhovnim spasenjem.

A drugo, za istinski „božje ljude“ nikakve vanjske promjene neće zaustaviti njihov unutarnji duhovni proces. čak i nakon što promijene svoju profesiju i radeći, kao i svi drugi, za dobrobit društva, oni će se i dalje duhovno razvijati jednako iskreno, posvećujući svoje slobodno vrijeme pomaganju drugima. Jer to je njihova duhovna potreba, njihov unutarnji život koji prevladava nad okolnostima ovog svijeta.

Dakle, vanjske ih promjene neće zaustaviti, već će ih obradovati s obzirom na ono s čime se moraju suočiti i vidjeti u svakodnevnom unutarnjem životu religijske zajednice, kao i u postupcima i djelima svojih „kolega“.

08/10/2025

03/10/2025

Zašto ljudi pate?

Praksa ispovijedi za sve vjernike „razumne dobi“ uvedena jeu kršćanstvo 1215. godine odlukama četvrtog Lateranskog Sabora. Na njemu je usvojen čitav niz mjera za borbu protiv hereze (uključujući i stvaranje inkvizicije) radi jačanja autoriteta Crkve, uključenih u reforme i razvoj kodeksa „kanonskog zakona“. To je bio odgovor Crkve na širenje masovnih „heretičkih pokreta“ u ranom 13. stoljeću ― Katare, Albižane, Valdene i tako dalje.

Krivnja potonjih je bila samo u tome što su ljudi željeli spoznati Istinu o istinskom Kristovom učenju i počeli su je tražiti te se duhovno razvijati bez posrednika. A sad o praksi ispovijedi prihvaćenoj u religiji. Vjerniku je bilo propisano to činiti najmanje jednom godišnje. Da, i sastojalo se u tome da je vjernik bio obavezan priznati svoje grijehe svećeniku koji bi zauzvrat, u ime Isusa Krista, „dopuštenim riječima“ koje je crkva posebno odredila, odriješio te „grijehe“.

I to se smatralo nužnim uvjetom da čovjek dobije „božanski oprost“, jer su svećenici ustanovili da bez ispovijedi neće biti dopuštena „sveta pričest“, a bez nje čovjeku ne bi, navodno, bilo spasenja, budući da je prema crkvenoj dogmi „pričest ponovno spajanje s Kristom“, „blagoslovljeno posvećenje duše za vječni život“. U suprotnom bi takav čovjek bio izgnan iz religije, plašen da će mu biti uskraćeno pravo da bude pokopan prema kršćanskom obredu i tako dalje.

Naravno, razlika je značajna. Jedna je stvar kada se čovjek sam želi unapređivati i usavršavati, komunicirati s istomišljenicima i prijateljima, kad želi razumjeti sebe, dobiti duhovnu podršku i učiniti sve što može kako bi pomogao drugima. A sasvim je drugo kada je čovjek dužan to učiniti pod prijetnjom izopćenja od Crkve i javnog uznemiravanja, štoviše, u ime službene organizacije ― Rimokatoličke Crkve, koja je u to vrijeme zapravo bila institucija izvršne vlasti.

Sve je bilo namjerno okrenuto naglavačke, tako da se čovjek pokajao vođen strahom, a ne duhom; kako ne bi ni pomislio baviti se duhovnom askezom samostalno. To su upravo zamjene iz Životinjskog uma, koje ljudi ne primjećuju dok su njegovi provodnici, misleći da su takve misli njihove vlastite, da su namijenjene jačanju njihove snage i da istodobno doprinose „duhovnom rastu stanovništva“. U duhovnim pitanjima ne možete biti prisiljeni na dobrotu; ovdje je važan osobni izbor čovjeka. Sve je građeno na tome. Uostalom, nema loših ljudi, postoje samo ljudi koji ne znaju svoje stvarne duhovne sposobnosti i zato pate.

02/10/2025

Znanje dolazi čovjeku u važnoj fazi njegova života, čak i ako on to ne shvaća, ali ono se otkriva kada se čovjek počne duhovno preobražavati i postane dostojan da ga prihvati. U protivnom ono mu neće donijeti koristi. Važno je koliko ljudi usvoje već stečeno Znanje, koliko će značajne biti promjene u njihovu unutarnjem duhovnom rastu i kakve će se u vezi s tim transformacije dogoditi u društvu.

Jer je sljedeća razina Znanja prilika da ljudi ostvare duhovne transformacije u višim dimenzijama materijalnog svijeta što, može dovesti do globalnih promjena u nižim dimenzijama. A to je velika odgovornost, to je sukob sa silama Životinjskog uma, koje se neće tako lako odreći svojih pozicija.

Nažalost, danas većina ljudi ne razumije elementarne duhovne stvari. A oni koji čak i primaju Znanje često se ne žure s preobražajem, živeći po svojim starim obrascima koje nameće sustav Životinjskog uma. Ljudi i dalje nemaju čvrstu želju da žive i stvaraju iz svoje Duhovne prirode. To se vidi iz običnih životnih situacija. Na primjer, čovjek koji, stupi u kontakt s Istinom, brzo se nadahnjuje, u njemu se rasplamsava želja da radi na sebi i ostvari duhovne promjene u svom životu.

Međutim, nakon kratkog vremenskog razdoblja, nakon što je ponovno usmjerio pozornost na svakodnevne probleme i nevolje materijalnog svijeta, njegova duhovna želja brzo izblijedi. Sustav kroz Životinjsku prirodu ponovno preuzima kontrolu nad njegovom sviješću, mada Duša čovjeka uvelike pati od takvog životinjskog ugnjetavanja.

Čovjek koji živi po skrivenim željama svoje Životinjske prirode duhovno je slab. Zbog toga se, kada dođe u kontakt s Istinom, upali poput šibice, ali tada se brzo gasi, jer još uvijek nema duhovnu podršku, ni u sebi ni u društvu oko sebe. Ali, ako čovjek ima čvrstu namjeru da izbjegne vladavinu svoje Životinjske prirode, tada se mora češće vraćati izvoru Istine ― knjigama koje će mu pomoći da preusmjeri svoju pažnju i izađe iz suženog stanja svijesti. Štoviše, čovjek mora razumjeti da će u početnim fazama duhovnog razvoja komunikacija s istomišljenicima igrati glavnu ulogu za njega.

Stvar je u tome što se u početnim fazama čovjekova buđenja u glavi često odvija jednostavna konfuzija i zamišljene zamjene, što rezultira pogrešnim tumačenjem gdje su manifestacije njegove Životinjske prirode, a gdje se očituje Duhovna priroda. U grupi istomišljenika, komunicirajući s drugim ljudima, čovjek brže i bolje razumije sebe. U pravilu se ljudi u početku boje „odavanja“ tajni svoje Životinjske prirode, posebno u grupi; plaše se javno objelodaniti svoje probleme, iako rado slušaju one koji za to imaju hrabrosti.

Kad se čovjek „odrekne“ pozicije svoje Životinjske prirode, tada, u suštini, blokira njezine rupe, odnosno mogućnost tajnog djelovanja. Osim toga, skupina istomišljenika neće samo čuti čovjeka, nego će i dijeliti svoje slične situacije i metode koje su pronašli za njihovo rješavanje. Stoga čovjek ne dobiva samo duhovnu potporu ljudi istomišljenika, već i pomoć savjetima koji proširuju njegovo znanje i iskustvo.

Takva praksa postoji još od davnina. Na primjer, rani kršćani prakticirali su takozvane javne ispovijedi u malim zajednicama. U osnovi je to isto što i razgovor od srca s prijateljima, koji čovjeku donosi duhovnu korist. No, kada je stvorena institucija za kontrolu mase ― religija, mnogo je toga okrenuto naglavačke.

29/09/2025

Kazalište uma...

Osnovna čovjekova komponenta, oko koje je izgrađena njegova cijela struktura, je Duša, a Osobnost u ovoj strukturi predstavlja modul za duhovnu, kvalitativno novu transformaciju ove sile. Usput, riječ „modul“, u prijevodu s latinskog („modulus“), znači „mala jedinica“ ili „mala mjera“. Drugim riječima, temeljno načelo u čovjeku je njegova duhovna komponenta. Namjera stvaranja čovjeka kao racionalnog entiteta s duhovnim temeljnim elementom leži u njegovoj duhovnoj transformaciji samog sebe uz očuvanje prava izbora, stvaranje istinskog provoditelja sila Duhovnog svijeta u uvjetima materijalnog svijeta.

Mnogi ljudi u suvremenom svijetu ne razumiju sebe, svoje istinske sposobnosti i ogromnu duhovnu silu sadržanu u njima samima, te zato ne razumiju kako preobraziti svoje živote i život društva u svrhu poboljšanja njihove kvalitete. Oni uopće ne razumiju što su istinski život ili istinska sreća. Ljudi pokušavaju zamijeniti čak i unutarnji duhovni praznik komunikacije s Bogom i kontakt s Duhovnim svijetom, koju doživljavaju najdubljim osjećajima tijekom duhovnih praksi, vanjskim obredima i slavljima koje je izmislio ljudski um.

Ipak, najzanimljivije je da čovjek s velikom nadom očekuje i to vanjsko ljudsko slavlje. A kad se to dogodi, tada ono, zapravo, iscrpljuje čovjeka, pretvarajući ga u neku vrstu „siročeta“ razočaravajućim senzacijama, jer čovjek podsvjesno čeka nešto veće, ali ne zabavu ili zadovoljavanje mesa i kostiju, već najdublje osjećaje koje nije dobio. Sve je to zbog činjenice da je to zamjena istinske duhovne radosti (koja se doživljava svaki put kad se dođe u kontakt s Duhovnim svijetom) običnom kazališnom predstavom uma s povezanim vanjskim materijalnim ukrasima.

Toliko se koncepata u životu ljudi smjenjuje postavljanjem programa Volje Životinjskog uma, jer ljudi često sami biraju misli i želje iz Životinjske prirode, usredotočujući svoju pažnju i životnu silu na njih. Problem ljudi leži u činjenici da, iako čine svoj izbor i postaju provoditelji i izvršitelji volje Životinjskog uma, a da to uopće ne razumiju, vjeruju da on (Životinjski um) kao takav ne postoji.

Uostalom, on je njihovim očima nevidljiv, za razliku od njihovih fizičkih tijela i okolnog trodimenzionalnog svijeta. Takvi ljudi podcjenjuju njegovu moć i silu. Oni ne razumiju njegove sposobnosti kontrole ljudskog uma i, što je najvažnije, njegovu težnju za potpunom materijalizacijom ljudske svijesti unutar čitave ljudske zajednice. A to će sve ljude, bez izuzetka, pretvoriti u provodnike Volje Životinjskog uma, što će značajno povećati njegovu silu.

28/09/2025

Važno je da ljudi upamte da u njihovoj svakodnevici ključni element- je pažnja. Ono čemu čovjek u svom životu posvećuje pažnju (na koje misli, sklonosti i želje), to i prima. Život je u svojoj stvarnoj manifestaciji razmjena informacija, koja nije ograničena na uski spektar vidljivih i čujnih frekvencija koje čovjek djelomično opaža u trodimenzionalnom svijetu. Već sam upotrijebio figurativni primjer informacijskih blokova da objasnim da su informacije svuda i da su sadržane u svemu. One postoje izvan vremena i prostora, jer formiraju sve, uključujući vrijeme i prostor.

Informacije stalno utječu na pojedinca. Ali tek kada on na nju počne obraćati pozornost, odnosno napravi svoj izbor, informacija u njemu počinje u potpunosti djelovati prema programu. Odnosno, postoji uključenost struktura čovjeka povezanih ne samo s trodimenzionalnim svijetom (na primjer, sviješću, podsviješću), već i s njegovom općom energijskom strukturom.

Osobnost, neopažena sama po sebi, počinje živjeti po toj informaciji, ona postaje dio njene stvarnosti. Stoga, čovjek svojim izborom, stvara svoju daljnju sudbinu, obraćajući pozornost na ove ili one informacije. Dajući im silu svoje pažnje, on zapravo daje život programu sadržanom u njoj, koji njegov život pretvara u ovu ili drugu stvarnost.

Ovo je vrlo važna točka za razumijevanje kako čovjek postaje provodnik volje Životinjskog uma ili provodnik volje Duhovnog svijeta. Sve je u neprestanom izboru. U kakvu informaciju (program nečije Volje) čovjek najviše uloži silu svoje pažnje i podupre je, on postaje provodnik te Volje. Problem suvremenog čovječanstva je u tome što mnogi ljudi ne razumiju sebe pa nemarno posvećuju svoju pažnju vanjskom, a ne unutarnjem svijetu kroz meditaciju.

Hvala na PAŽNJI....

27/09/2025

Živeći u Bogu, čovjek više nema unutarnji nesklad, sukob unutar sebe. Više nema želje za pojedinačnim zahtjevima, koji su puni straha i briga materijalnog svijeta, jer razumije da je suština njihova porijekla od njegova zemaljskog ega. Više ne pokušava umom razumjeti gdje je Bog na djelu, a gdje ne, jer sve to počinje osjećati i znati. A to Znanje ne dolazi iz uma, već iz najdubljih osjećaja Duše.

Uostalom, čovjek vjeruje umom, ali Zna Dušom. Počinje usredotočivati svoj unutarnji život samo na Dušu, jer kroz nju spoznaje Boga i beskonačni Duhovni svijet, koji je njegov pravi dom. Čovjek stječe jedinstvo s vlastitom Dušom. U njemu više nema prostora za loše jer počinje živjeti u svijetu Boga, u smirenju od kontakta s Njim.Takva se komunikacija odvija stalno. U čovjekovom unutarnjem životu više nema ništa osim Boga, i Duša stoji čista pred njim. Ovo zajedništvo je misterija njih dvoje.

Čovjek osjeća prisutnost Boga i voli Ga, poseže za Njim poput zaljubljenika za voljenim Bićem za kojim žudi da bude zauvijek u blizini i da s njim beskonačno komunicira. S vremenom čovjeku dolazi stvarno razumijevanje ne samo stalne prisutnosti Boga u njemu već i Njegove prisutnosti bilo gdje i svugdje, u cijelom okružujućem svijetu. Čovjek shvaća da je Bog svima sve. Tako, stupajući u dijalog s Bogom, ubrzo se sam mijenja, stječući drugačije razumijevanje i drugačiji pogled na svijet.

Što je najvažnije, Osobnost tijekom svog života, zahvaljujući takvoj neovisnoj komunikaciji s Bogom, počinje boraviti u Njegovu Duhovnom svijetu, dobivajući to stanje stapanja s Dušom, koje se u raznim religijama različito naziva ― svetošću, Nirvanom, vrhovnom vezom s Bogom i tako dalje. Ovo stanje je istinska sloboda, ono istinsko postojanje kojem čovjek teži cijeli svoj život. To razumijevanje uistinu otvara oči do istinske suštine duhovnog razvoja svakog čovjeka!

26/09/2025

Tko vam ne dopušta da razgovarate s Bogom?

Božja Ljubav ne napušta čovjeka čak i kad zaboravi na nju. Bog ne napušta čovjeka nikada, jer je Njegova Ljubav, zahvaljujući Duši, uvijek s njim. Međutim, čovjek ne želi uvijek prihvatiti ovu vječnu Ljubav i često odlaže sveto učenje o njoj za „kasnije“, vođen trenutnim, privremenim željama smrtne materije. Ali čovjek nema to „kasnije“, postoji samo „ovdje i sada“, u kojem se događa istinsko kretanje i izbor. Treba se samo otvoriti i vjerovati u Boga. Nema smisla trošiti dragocjeno vrijeme života. čim započne napad Životinjske prirode koja potiče osjećaj usamljenosti, čovjek mora odmah svladati ovaj zemaljski egoizam u sebi i iskrenošću djeteta obratiti se Bogu oslanjajući se na Njegovu Volju.

Obratite se tako kako možete, svojim iskrenim riječima, mislima, i što je najvažnije, unutarnjim, najdubljim osjećajem kao najbližem i najdražem Biću. Kada čovjek počne razgovarati sa svojom Dušom s osjećajem dubokog pokajanja, Božja se Ljubav množi u njemu mnogostruko. Bog dolazi u Dušu i daje joj mir. Ona postaje izvor neiscrpne unutarnje sile za čovjeka. Ona oživljava u njemu duh vjere, pruža priliku razumjeti stečena iskustva i daje mu novu perspektivu u životu.

Čovjek stječe dar uvida: prebiva u Ljubavi, jer on je u Bogu i Bog je u njemu. Ima što za reći Bogu, ima snagu iskrenosti i vjere potrebne da osjeti Njegov duhovni odgovor. Taj Dijalog dvoje koje vole jedno drugoga je beskonačan. Jer Bog je komunikacija u Ljubavi. čovjek shvaća da je postojanje ovog zajedništva, duhovnost i jedinstvo s Bogom stvarni, istinski život. Ovo otajstvo događa se u svakome od nas kad ga prihvatimo i otvorimo se pred Bogom našim iskrenim osjećajima. Ali ako se čovjek oslanja na svoju sebičnost, sam zatvara Vrata Duše i zauvijek se osjeća usamljeno, bez obzira koliko ga prijatelja ili rodbine okružuje.

Ako su Vrata Duše otvorena za zajedništvo s Bogom, čovjek nikada nije sam, jer je uvijek u razgovoru s Njim. Kad nastavi ovu unutarnju komunikaciju s Bogom, dolazi mu zdravo razumijevanje da je njegova percepcija života ograničena i da on vidi tek dio nje. Bog je jedini koji život čovjeka vidi u njegovoj punoći. Dolazi do spoznaje da je čak i najveća patnja upravo ta okolnost koja ga zapravo vodi na put komunikacije s Bogom i obnovu izgubljenih duhovnih veza. Jer Bog vidi čovjekova iskušenja i njegove potencijale za unutarnje duhovne promjene.

Zato Bog takve okolnosti i daje, zahvaljujući kojima čovjek stječe iskustvo i razumijevanje svog izbora, priliku za ponovno uspostavljanje komunikacije s njim, što u konačnici doprinosi spajanju Osobnosti s Dušom i prelasku u Duhovni svijet. Ali izbor je uvijek na čovjeku, s čime živjeti: sa smrtnim ponosom ili s vječnom milošću. Duhovne prakse pomažu čovjeku da ovaj Dijalog s Bogom usavrši na dubokoj razini osjećaja, gdje vlada čistoća namjere. One kao provodnici stvaraju uvjete za sjedinjenje Osobnosti sa Dušom, obogaćivanje unutarnjeg svijeta, obnavljanje Znanjem i silom i čistoćom osjećaja koji proizlaze iz Duhovnog svijeta.

Duhovne prakse su alati pomoću kojih čovjek počinje razumijevati sasvim drugačiji svijet i ostvaruje vrlo blizak odnos s njim. One prate Osobnost od prvog orijentacijskog koraka spoznaje do potpunog prelaska u Duhovni svijet, od želje za promjenom sebe do razumijevanja nužnosti stalnog boravka u Bogu. To je način života. To je put u Vječnost. To je poput daha svježeg zraka, vode, svjetla i duhovne topline, to je radost pokajanja i sreća bivanja u Božjoj Ljubavi. Čovjek koji počne raditi na sebi i savladavati duhovne prakse često ih nakon nekog vremena napušta, pada u malodušnost, nevoljnost i lijenost, izmišljajući izgovore za sebe i za razna odvraćanja od Dijaloga s Bogom.

Ali, kad se takvo stanje pojavi, trebalo bi prestati i početi razmišljati tko je to tko vam ne dopušta da razgovarate s Bogom? Tko stvara mentalna ograničenja i iluzorne prepreke u vašoj svijesti? Tko čini da mislite da su stvari ovog vremenskog, trenutnog svijeta važnije od najvažnijeg u vašem životu ― duhovnog spasenja u Vječnosti? Tko ne želi da idete duhovnim putem? Postoji jedan odgovor ― Životinjska priroda. To je razlog zašto, baš onda kada se očituje protivljenje ispoljeno u obliku lijenosti, nespremnosti i izgovora, treba udvostručiti napore i početi duhovno raditi na sebi.

Naprotiv, potrebno je povećati vrijeme meditacija, zaroniti dublje u osjećaje bez obzira na to, upornije kucati u Duhovni svijet i vraćati za sebe spasonosni iskreni Dijalog s Bogom. Duhovne prakse trebate raditi najmanje dva p**a dnevno, a tijekom dana sačuvati vezu sa svojim unutarnjim svijetom, s Dušom, s osjećajem prisutnosti Boga. Tada će to postati ne samo način života, već će to postati taj duhovni put koji će vas svakim korakom približavati Vječnosti.

25/09/2025

Dijalog s Bogom...

Kad tijelo počne sazrijevati i nova Osobnost počinje češće donositi izbor u korist uma (Životinjske prirode), čovjek ludošću gubi ovaj nevidljivi senzualni dijalog s Bogom. Iako sama Duša nikad ne prestaje „kuckati“ čovjeku, dajući mu svoje signale. U životu čovjeka nastaju okolnosti koje mu, na ovaj ili onaj način, nagovještavaju da se vrati tom dijalogu s Bogom, umirujućem za Dušu. Ali čovjek, vođen mislima iz Životinjske prirode, odbija slušati i biti uslišan svojom Duhovnom prirodom, a to je Duša koja provodi Božju Ljubav.

U tom trenutku, Životinjska priroda sobom zamjenjuje ovu živu komunikaciju. Osobnost, promatrajući svoje misli, može jasno ući u trag tom procesu u sebi ako želi. On započinje kada čovjek, ometan mislima iz Životinjske prirode, ili, kako bi u davnim vremenima rekli, „prašinom“, gubi Dijalog s Onim Koji je Vječan, s Onim Koji mu je najdraži i najbliži. U tom trenutku čovjek počinje osjećati unutarnju usamljenost. Posljedica toga je da proizvodi zamjenu, tražeći vanjsku komunikaciju s onima koji su, baš poput njega, ovdje privremeno i od praha sačinjeni ili, potpuno podliježući mislima svoje Životinjske prirode, započinje razgovarati „sam sa sobom“.

Ali ta je komunikacija potpuno različita od duhovnog Dijaloga s Bogom. U njoj nestaju osjećaji iskrenosti i duhovne čistoće, a pojavljuju se osjećaji ogorčenosti, ponosa, zavisti i sebičnih interesa. Ovo su najradikalnije zamjene iz Životinjske prirode kada ona dominira u svijesti. Događaju se zato što čovjek prestaje razumjeti sebe i svoju duhovnu prirodu, prestaje shvaćati što je istinski smisao života. Njegov zemaljski ja-ego iskrivljuje razumijevanje sile najdublje želje Duše da postane slobodna i neovisna o materiji, da pobjegne iz tog zatočeništva. Čovjek više ne razumije svoje stvarne osjećaje. Zatvara se od svih u svojoj sebičnoj tvrđavi.

Počinje isprobavati imaginarne maske koje nudi Životinjska priroda. U takvom se stanju mentalno obraća, ne Bogu, nego samom sebi. Zapravo, počinje slušati i razgovarati samo o sebi, točnije o svojoj Životinjskoj prirodi, koja zamjenjuje vječnu Istinu privremenom iluzijom, koja pretvara čovjeka u svog provodnika. Takav dijalog sa samim sobom pretvara se u dijalog smrtnog čovjeka, što ga čini pakosnim i ovisnim o mnogim materijalnim potrebama. Više ne živi od Boga, nije slobodan, zadovoljstvo i smisao svog žalosnog postojanja pronalazi u materiji (posvećuje životno vrijeme i pažnju na njezinu akumulaciju), podređujući druge sebi i nanoseći im patnju.

Štoviše, suština ove zamjene je što sam čovjek to ne primjećuje; čini mu se da radi sve kako treba; i da će na taj način, prema „njegovu mišljenju“, biti bolji za druge.Međutim, zadržavajući se u dijalogu smrtnog čovjeka, ne nalazi sreću i nastavlja se ljuljati u svojim materijalnim željama poput klatna. Vrijeme prolazi i dolazi razumijevanje da je sve to ispraznost taštine.

Prisjeća se da je svojedobno u djetinjstvu imao iskrenu radost, čistu ljubav i samopouzdanje, što mu je davalo osjećaj nevjerojatne unutarnje slobode. A sada nema iskrenosti, čistoće i vjere ― sve je izgubljeno, a svaki dan u njegovu Dušu donosi samo tugu. Ali Božja Ljubav ne napušta čovjeka čak i kad zaboravi na nju. Bog ne napušta čovjeka nikada, jer je Njegova Ljubav, zahvaljujući Duši, uvijek s njim.

23/09/2025

Kad pogledamo oko sebe i vidimo što se događa u religijama i svjetskoj politici... Čini se da je sada mnogo različitih religija, a one praktički sve pozivaju čovjeka da vodi računa o duhovnoj čistoći i moralnim vrijednostima. Ali, u stvarnosti, to više nije tajna, većina poslanika svih vrsta kultova vodi se isključivo interesima plaćenika koji kod ljudi formiraju potrošački način razmišljanja, još više zatežući petlju materije oko njih, izbijajući im duhovni temelj pod nogama. Gdje god pogledaš, zamjene su svugdje.

Svećenici iskorištavaju gomilu vjernika kao stočari mliječne krave, izvlačeći materijalne resurse iz njihovih džepova pod bilo kakvom izlikom. Ne zaustavljaju se ni pred čim i koriste vlast nad stadom da bi povećali svoj politički utjecaj, a sve, dakako, za osobnu korist.

Da ne spominjemo politiku. Evidentan je rezultat učinka Životinjskog uma na društvo kroz ovo područje aktivnosti, povezano s moći i kontrolom. Sebičnost, gramzivost i stav „čovjek je čovjeku vuk“ postali su norma u društvu. Nacije su podijeljene u društvene skupine, stranke, religije, i prisiljene su se suprotstavljati, boriti i ubijati jedni druge radi interesa svojih vođa, koji koriste jednu te istu drevnu metodu različitih obećanja za kontrolu masa.

Jasno je kako i u koje se svrhe agresija aktivira u svjetskoj zajednici, ali tužno je što ljudi sami to podržavaju. To se događa u trenutku kada je potrebno upravo suprotno, cijela međunarodna zajednica mora se konsolidirati radi opstanka čovječanstva kao vrste, s obzirom na rast dinamike, učestalosti i razmjera prirodnih katastrofa, kao i onih problema s kojima će se čovječanstvo suočiti u bliskoj budućnosti.

Ako se društvo ne promijeni, čovječanstvo jednostavno neće preživjeti. Za vrijeme globalnih promjena, ljudi će se zbog agresivne aktivacije Životinjske prirode (koja se povinuje glavnom Životinjskom umu), poput bilo koje druge inteligentne materije, i sami boriti za opstanak. Odnosno, nacije će uništavati jedna drugu, a one koje prežive bit će uništene od strane same prirode. Moguće je preživjeti nadolazeće kataklizme samo ako se cijelo čovječanstvo ujedini i društvo transformira u duhovnom smislu.

Ako su ljudi zajedno u stanju promijeniti smjer kretanja međunarodne zajednice s potrošačkog kanala ka istinskom duhovnom razvoju, s dominacijom Duhovne prirode u tome, tada će čovječanstvo imati šanse preživjeti ovo razdoblje. Pored toga, i društvo, i buduće generacije moći će dostići potpuno novu fazu svog razvoja. Ali to danas ovisi o stvarnim izborima i radnjama svakog ponaosob! Ono što je najvažnije, mnogi pametni ljudi na Zemlji to razumiju, vide predstojeću katastrofu i kolaps društva, ali ne znaju kako sve to izdržati i što učiniti.