05/09/2026
“Pokušao sam provesti koliko-toliko normalnu večer. Nije mi uspijevalo. Bio sam siguran da će se svakog trena dogoditi katastrofa. Napisao sam majci na WhatsApp: Sve u redu?
Ne pogoršava se?
Ona mi je odgovorila: Bit će sve dobro. Idi spavati, ne brini. Zamišljao sam je sklupčanu u kutu dnevnog boravka dok muškarac pokraj nje urla; zamišljao sam odsjaj ekrana na njezinom licu dok tipka, nijanse zelene i ljubičaste na njezinoj koži, pod kojim je čas nestajala, čas se pojavljivala u tami. Sjetio sam se da sam u jednoj povijesnoj knjizi pročitao da su pronašli ženska tijela iz neolitika čiji su kosturi bili polomljeni nasiljem muškaraca. Nasilje koje je doživljavala moja majka mirisalo je na prapovijesne špilje i pećine, na tisućljetno nasilje.
Ponovno sam je pitao: Je l’ sad spava?
Čekao sam njezin odgovor.
Ustao sam, vrtio se ukrug.
Jesam li pretjerivao? Predramatično reagirao? Ili je ona doživjela previše ovakvih scena i na kraju se s tim bolje nosila od mene, iako su napadali i vrijeđali nju, a ne mene?
Je li umanjivala težinu onoga što se događalo?
Slutio sam to.
Sjetio sam se svoje sestre koja se jedne večeri, dok sam bio tinejdžer, pojavila kod kuće s podljevima na licu i njezine laži u koju nitko nije povjerovao: Opet sam udarila glavom, baš sam glupa.
Sjetio sam se priča koje je pričao moj otac o svom ocu – mom djedu – koji je, kad je pio, bacao stolice svojoj ženi u lice, o čemu ona – moja baka – nije nikada govorila.
Je li i moja majka prešućivala stvari?
Na kraju se ipak javila: Dobro je sve, spava. Sutra odlazim, kunem ti se. Idi spavati.
Silio sam se vjerovati joj; progutao sam tabletu za spavanje, legao u krevet i ostavio zvuk mobitela uključen. Nisam htio propustiti njezin poziv, neku vijest. Strahovao sam od nesreće, sanjao sam čudo.”
〰️
“Monique bježi”, Édouard Louis 💚
S francuskoga prevela Vanda Kušpilić
