
12/08/2025
Danas sam u 14 sati završio završno, 23. poglavlje “Golema i džinije” i ostao smlavljen.
Mislim, ne prevoditeljskim izazovom. Knjiga je opsežna i trebalo se nebrojeno p**a potruditi da svaki redak sjedne u prijelom, ali glavninu jezičnih rješenja ponudila je Jelena svojim prijevodom “Golemice i Džina”, dopunjenih mojom odlukom da u uređivanju malo začinim židovske dijelove hrvatskim germanizmima – naša njemačka tradicija lijepo leži uz jidiš – a sirijske orijentalizmima.
U lingvističkom smislu, znao sam što radim, pa se prijevod ostvario u vrlo brzom roku – u tri i pol mjeseca, s prekidima za cjelokupni “Dvorac zapletene magije” i polovicu ljetnog repertoara kina. Ova knjiga će imati 468 stranica.
Nije me smlavio tekst, smlavio me sadržaj.
Ako je priča “Golemice i Džina” priča o imigrantima u Ameriku iz vremena kad su svi imigrirali u Ameriku, “Golem i džinija” u isti mah nastavlja priču o Chavi i Ahmadu, te Anni Blumberg i Sophiji Winston, i dodaje im više novih protagonista.
Dodaje im, recimo, Kreindel Altschul, djevojčicu odraslu uz oca rabina, krajnje ortodoksnog, zgroženog nad cionizmom i inim novotarijama. Lev Altschul na prvim stranicama knjige dolazi u posjed ezoterijske biblioteke rabina Avrama Meyera, knjiga koje je njegov nećak u prvom nastavku htio dobrotvorno razdijeliti.
(Svaki vid radnje Wecker krajnje pomno utemeljuje, dotle da ova knjiga ima em nevjerojatno kompleksan zaplet, em nijednu rupu u dramaturgiji; recimo, Altschula su pozvali iz Društva za dobrohotnu hebrejsku pomoć da pomogne pri razvrstavanju doniranih knjiga, pa je one upadljivo kabalističke samo odnio doma, jer im nije mjesto u tek osnovanim sinagogama.)
Iz tih će knjiga nastati završni golem, kao zaštitnik za Kreindel nakon namjeravanog povratka u rodni dom, u Litvu.
Lev će ga prema vlastitom ocu nazvati Yossele.
I Kreindel će rasti uz Yosselea, kao gospodarica golema koji je svakom djetetu ono što mu najviše treba: prijatelj iz doslovne bajke, uzdanica i oslonac kad sve, baš sve, krene po krivu.
Ako niste moje dobi, niste gledali Spielbergovog “E. T.-ja” u kinu na prijelazu iz djetinjstva u mladost, i vjerojatno niste u dubini duše osjetili koliko gubimo kad prestajemo biti djeca.
Elliott se na kraju filma mora rastati od E. T.-ja, zauvijek.
Bez glazbe Johna Williamsa to bi bilo nesnosno; uz nju, to je koliko razorno, toliko i poletno, jer imati nešto suštinski važno, pa to izgubiti i otići dalje, neophodan je korak u odrastanju. A odrasti se mora, ne možemo uvijek ostati djeca.
Otprilike tako je svršetak “Golema i džinije” djelovao na mene.
I prije četiri godine, kad sam kupio prava na knjigu i pročitao je, a i sada, kad sam je proživio od riječi do riječi.
Nisam plakao, kao pri radu na “Carstvu od zlata” – najpotresnijem svršetku nečeg Mitopejinog dosad – ali osjećao sam svečanu tugu.
Sad sam iščitao taj dio prijevoda, i osjetio je opet.
Nisam još sasvim gotov s knjigom – preostaje još Epilog, da privede novonastalu situaciju kraju, uz Zahvale, ukupno dvadesetak kartica prijevoda – ali bit ću kroz tjedan.
Onda tekst ide Katici, Petru, Luciji – Ivana je po običaju pomogla zoološkom terminologijom – pa u tisak, i uvez.
Jedva čekam da je pročitate. Oko najbolje Mitopejine knjige stalno se dijele mišljenja – ali “Golemicu i Džina” sve češće spominjete. Meni se između književne djece ne da birati.
Ali beskrajno se ponosim očinstvom nad ovim.