Mitopeja

03/10/2025

Poznajete nas dovoljno dugo da znate kako smo tržišno orijentirani i usredotočeni na najbolje moguće knjige za vas, krajnjeg kupca.

Čak i kad se ispostavilo da u Salonu ne možemo otvoriti knjižaru, ostali smo posvećeni izradi najboljih mogućih knjiga. Kroz 2023. i 2024. čak nismo ponudili niti jedan naslov za otkup – što je, ruku na srce, bilo možda malo neuputno s ne baš uvijek komercijalnim repertoarom iz tih godina – ali ove godine smo se opametili.

Doslovno sve što smo izdali u proteklih godinu dana dospjelo je u kategoriju otkupa za narodne knjižnice kojima se zatim podmiruje cjelokupni iznos iz za to odvojenih proračunskih sredstava.

Hvala, komisijo Ministarstva kulture. Ne poznajem nikoga iz vaših redova, pa mi je drago da ste prepoznali Mitopeju prema onome što stvarno jest.

Danas su na popis za otkup s punim podmirenjem došla i naša dva ljetna naslova – luksuzni “Mythos IV: Odisej” i redovno “Carstvo od zlata”. Apsolutno sve nam prolazi.

Postoji još jedna runda otkupa – za nju ćemo ponuditi “Nigdjekad” i “Golema i džiniju”, taman da nas riješi briga oko podmirivanja troškova izrade tih luksuznih izdanja.

Pa ne čekajte baš predugo s kupnjom “Odiseja”, da vam ga knjižnice ne razgrabe; i imajte na umu da bi slična sudbina mogla zadesiti naša dva najnovija čeda.

I uvijek, uvijek vam hvala zato što podržavate Mitopeju.

vaš Vladimir

02/10/2025

Večeras je bio osmi rođendan Mitopeje.

Naradilo se da u Salon stignu i “Golem i džinija”, i brojevi te knjige, i straničnici, i kutije – sve u malo izmijenjenim bojama u odnosu na “Golemicu i Džina” – kad u deset do šest popodne u Salon uđe netko.

Ja baš mislio dići redovnu prodaju knjige kroz tih preostalih deset minuta, pa pozdravim, misleći da je Ivana s tortom, a odgovori mi muški glas.

Izađem u prodajni prostor, vidim, došao odrastao muškarac, nije Ivana, zamolim ga da malo pričeka dok priredimo butigu – a onda mi padne na pamet tko se prijavio za posjet, pa ga upitam: “Jeste li vi Bruno Ogorelec?”

Nego što da je Bruno Ogorelec.

Četrdeset godina nakon što sam od njega naučio “Čovjeka X” Frederika Pohla, prema oglasu u “Politikinom zabavniku”, jer tada nije bilo interneta, ali svi su čitali “Politikin zabavnik”, lokaliziran u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu za izdanja koja će se zatim zvati zasebnim, te, u višim stadijima etnocentričnog ludila, međusobno nerazumljivim jezicima.

(Pozdrav od srca svima u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji koji kupuju Mitopejine knjige.)

Bruno je bio zlatno iznenađenje u Salonu sa svojih dvjesto pedeset – kaže da pretjerujemo, da mu je samo dvjesto godina – i zato što je samo tako doajen hrvatskog prevoditeljstva, i zato što je udario trag našem načinu rada u vremenu kad se bez razumnog razloga poduzetništvo sjeklo u korijenu: kao prvi hrvatski prevoditelj koji se usudio sâm izdati knjigu koju je preveo.

To mu je kratko trajalo i zabrana takvog emancipiranja vlastitog rada teško ga je povrijedila, jer jebeš život u zemlji radnika i seljaka u kojoj nemoš emancipirat vlastiti rad, ali tako to bude kad partija odlučuje o tome, a u njoj sve sami ugursuzi, dok su svi narodni heroji poginuli.

Eto nam teme za promišljanje u XXI. stoljeću, a dotad:

“Golem i džinija”, knjiga o Židovima koji su prezirali cioniste, o željezom okovanom džinu koji je obožavao željezne građevine, o ženi od gline koja je promijenila zanimanje kad je shvatila da primjetno ne stari, o nasljednici s Manhattana koja je otišla od majke za sva vremena ne bi li uz očevu pomoć otkrila zašto joj je stalno baš prokleto hladno…

I o golemu koji je srce i duša i nimalo razum, voljenom Yosseleu…

I o džiniji koja je vatra i prkos i uvijek razum, voljenoj Dimi…

Mitopeja ovdje podastire jednu majstorski ispletenu priču.

Majstorski prevedenu, prelomljenu, otisnutu i uvezanu.

Dostupnu za narudžbe od sutra u 10 ujutro.

29/09/2025

“Neverwhere”, prvi roman Neila Gaimana, napokon je dostupan na hrvatskom jeziku.

Kao “Nigdjekad”.

Ivana, koja ga je za ovu priliku fotografirala u kutiji koju dosad nismo otkrili nikom osim Splitu, već je poslala sve prednarudžbe samostalne knjige.

Sad je knjiga na našoj stranici dostupna svima.

Bila je izvanredna čast prevesti to jedino veliko Gaimanovo djelo kojemu dosad niste mogli niti primirisati na ovoj varijanti ovog jezika – spustiti se u Podlondon i pronaći grad koji se zapekao u korijen rimskog Londiniuma, sa stoljećima i stoljećima povijesti iz kojih priču nitko ne može istkati tako valjano kao Neil.

Naše izdanje sadrži cjeloviti tekst, Uvod koji je Gaiman napisao posebno za ovo, hrvatsko izdanje, te popratnu novelu.

Jedva čekam da ga doživite u najtočnijem mogućem obliku.

U Splitu sam doznao i štošta o gradnji na temeljima koje je Rim postavio, ali to je bilo nedavno, koliko jučer.

Fascinantno je kako se znanje o njihovom betonu koji podvodno veže (za koji izvorno znam iz Gravesa) i osnovama otpornim na potrese (za koje, da vam pravo kažem, znam tek od jučer, od Gite, ali ona tu zna sve o Dalmaciji, Batonovom starom kvartu, dok sam ja tek Slaven pridošao iz te neke sjeverne, siverne ili severne zemlje) – kako se to znanje, dakle, izgubilo.

Stvarno, konkretno, STEM znanje o tehnikama gradnje koje je Rim imao, a mi nemamo.

Cijeloga ću života učiti.

“Nigdjekad” sam vam preveo, isproducirao i objavio kao najbolju moguću knjigu koju sam 2025. mogao.

I idem dalje, uvijek dalje, i na tome vam hvala.

Jer radim za Mitopeju.

Vaš V.

26/09/2025

Feđa Gavrilović je napisao istinski izvrstan tekst o Georgeu Lucasu i Josephu Campbellu za "Jutarnji list". Nažalost, ne zna sklanjati imena po padežima, na što ga se nisam usudio upozoriti kad mi je poslao radni tekst u kolovozu.

Računao sam na pomoć lektora, koji bi barem tu elementarnu pismenost morali imati.

Nemaju je, ili (ušteda radi) ne postoje.

"Jutarnji", usprkos nepismenosti, piše u tekstu nekoć dostupnom samo na papiru, a sada i na webu, ovo:

Najava Georgea Lucasa da će skoro otvoriti muzej koincidirala je s novim hrvatskim izdanjem ‘Junaka s tisuću lica‘ Josepha Campbella

22/09/2025

Večer, Vladimir je.

“Nigdjekad” nam je u rukama i izgleda iznimno – naročito u kutiji s keramičkim pločicama. U Split nosim 23 komada, a u međuvremenu se prave daljnje količine; knjigu dajemo u prodaju na stranici 29. rujna.

Jedva čekam doći u Split, opet vidjeti stare znance i sklopiti nova poznanstva. Kroz ovaj tjedan – i sljedeći ponedjeljak – Salon će, naravno, raditi od 10 do 14 sati.

Vidimo se!

14/09/2025

Iz eseja Feđe Gavrilovića o Georgeu Lucasu i Josephu Campbellu “Što se događa kad okrenemo leđa mitu”, Jutarnji list, 13. rujna 2025.

13/09/2025

Ava Reid je izvanredno važna prinova u Mitopeji.

Žena je rođena 1996. godine i već sad za sobom ima osam iznimnih knjiga, ili samostojećih, ili složenih u diptihe.

Odrasla je u vremenu koje je stvaralo slabe odrasle osobe, ali školovala se u studijima etnonacionalizma, pa zna kako ta slabost – moja će država biti jaka samo kad postane etnički čista – ima vrlo slabe korijene u povijesti; etnonacionalizam je, ono, niti dvije stotine godina star, a prethode mu stotine tisuća godina kad je vladar morao vladati svim podanicima, bez obzira na etnos.

Odnosno naciju.

S Avom Reid se sad nalazim u zanimljivom odnosu. Njenu drugu knjigu – “Borovicu i glog”, temeljenu na u nas neznanoj bajki braće Grimm i povijesti grada Odese – sigurno izdajemo 2026. U istom je preobličenom svijetu istočne Europe kao “Vučica i Šumljak” i bavi se prostorima današnje Ukrajine iz kojih su i moji preci potekli, najočitiji oni po mami.

Taj diptih će ostati bezimen, da ga se otkrije organski.

“Borovica” će biti na istoj produkcijskoj razini kao i “Vučica”, u prvi mah: skupa Mitopeji za proizvesti, kao i vama za kupiti.

Ali Ava sad ima samo takav uspjeh na području zvanom YA – knjigama za mlade – diptihom koji nema službeno ime, a ja bih ga nazvao “Angharad”. Vidjet ćete iz knjiga zašto.

Riječ je o knjigama

“A Study in Drowning”

i

“A Theory of Dreaming”.

Pitam vas ovo, i slobodno odgovorite. Bismo li smjeli malčice sniziti ultravisoki stanard Mitopejinih rasklopivih tvrdih uveza i nevjerojatnih materijala ovitka korica i obloga kutija i čega već ne da vam dovedemo što prije – kroz 2026. i 2027., jer ne isplati se kraće izdavati fenomen za mlade dok ne proradi hajp – knjige koje bi se idealno zvale “Jedna studija utapanja” i ”Jedna teorija snivanja”? Pitam za prijatelja. Onog racionalnog mene, koji vodi Mitopeju.

Prije odgovora, evo vam prve tri stranice “Vučice”, da uvidite na koliko visokoj razini ova žena piše od prve knjige.

INCIPIT LIBER PRIMUS

Drveće se mora privezati prije zalaska Sunca. Kad nam Šumljaci dolaze, uvijek nastoji pobjeći.

Vješte kovačice prave željezne kolčiće i zabijaju ih kroz korijenje drveća u zemlju, da ne mogu s mjesta. Kako nas dvije nemamo dara za kovanje, Boróka i ja pronosimo dugačko uže, te svako drvo pored kog prolazimo obuhvaćamo u nespretne petlje i traljave uzlove. Kad završimo, to nam izgleda kao mreža divovskog pauka, stvorenja koje se možda pomolilo iz šume. Od te pomisli čak i ne zadršćem. Nema toga što može izaći iz drveća a da bi bilo gore od Šumljaka.

“Što misliš, koju će?” upita me Boróka. Zapadajuće sunce probija se kroz mjestimičnu katedralu krošanja i stvara joj šare na licu. Suze joj se biserno skupljaju u kutovima očiju.

“Virág”, kažem. “Uz imalo sreće.”

Boróka izvrne usta.

“Makar slutim da će do polovice p**a Šumljacima dojaditi njeno blebetanje o predznacima vremena, pa će je baciti u Crno jezero.”

“Ti se to šališ.”

Pa naravno. Ne bih nijednoj poželjela Šumljake, ma koliko da me šibala, ma koliko da me zlobno korila, i ma koliko da sam sati morala strugati njen ohlađeni gulyás iz jučerašnjeg lonca. Samo, lakše mi se zgražati nad Virág nego brinuti da bih mogla ostati bez nje.

Vjetar se pojača i donese nam glasove drugih djevojaka, srebrene poput koštanih zvonaca obješenih pred kolibom Virág. Pjevaju da si ojačaju kovački dar, kao nekoć veliki junak Vilmötten, dok je pravio mač bogova. Ako popijevka podbaci, i željezo će. Gotovo nesvjesno krenem prema njima, uz micanje luka i strijela na leđima. Ne slušam im riječi, već gledam ruke.

Trljaju dlanove jedan o drugi, isprva blago, a zatim sve silovitije, kao da si kane zguliti kožu. Kad privedu popijevku kraju, svakoj je u ruci maleni željezni kolac, gladak i čvrst kao da je potekao s bukteće kovačke peći. Boróka zapazi da ih gledam – zapazi izraz čeznutljive odbačenosti koji je dosad već stoput vidjela na mom licu.

“Pusti njih”, prišapne mi Boróka.

Lako je njoj to reći. Da Isten, bog otac, nasmiješeno sada sagleda šumu, opazio bi dugu sivkastih i smećkastih preljeva što se razlijeva po zelenom raslinju. Vučji im se ogrtači presijavaju čak i dok svjetlo gasne, zasebnih vlasi sad gotovo prozirnih. Zubala mrtvih životinja, još cjelovita, lučno se protežu svakoj djevojci nad glavom, kao da ju životinja kani proždrijeti. Borókin vučji ogrtač boje je svijetla okera – naznačuje da je vidarica.

Ali na meni bi Isten zamijetio tek ogrtač od obične vune, izlizan, pun mojih nezgrapnih zakrpi. Stalno me ponižava težinom, oblači u prirođenu mi manjkavost. Krenem odgovoriti Boróki, ali uto otraga dopre pritajen hihot, i nos mi se ispuni mirisom paljevine.

Okrenem se na peti, i za kosom mi se protegne plavičast plamen. Suspregnem ciktaj, te uzaludno počnem tapšati po plamenu. Jedino to hoće od mene, tako razrogačenu paniku, i dobiju je. Vatra se učas ugasi, ali u grlu mi gori dok stupam prema Katalin i ulizicama.

“Strašno mi je žao, Évike”, kaže Katalin. “Krajnje je teško ovladati ognjotvorstvom. Sigurno mi se omakla ruka.”

“Zaista je šteta što ti je teško izvoditi tako jednostavnu vještinu”, brecnem se na nju.

Izjavom samo zaradim novi zborni smijeh. Vučjoj se kapuljači na glavi Katalin usta izvijaju u ružno režanje, staklastih i slijepih očiju. Ogrtač joj je navlas iste boje kao kosa, bijel kao trbuh šarana ili, ako ćemo ljubazno, prvi zimski snijeg. Naznačuje da je vidjelica.

Dođe mi da joj strgnem taj besprijekorni ogrtač, da gleda dok ga povlačim po blatu riječnog korita. Sitan, nijem dio mene zagrnuo bi se njime, ali znam da bih se samo osjetila patvoreno.

“Može biti da mi je”, Katalin će, uz slijeganje ramenima. “A može mi i druga tvoriti vatre nakon što postanem seoski táltos.”

“Virág još nije umrla.”

“Naravno da neće uzeti tebe, Évike”, ustraje, prečuvši me. “Nego neku koja može pripaliti više od iskre.”

“Ili iscijeliti više od napukle kosti”, oglasi se Írisz, članica njenoga umišljenog čopora vučica.

“Ili iskovati više od igle”, doda ona druga, Zsófia.

“Pustite ju na miru”, kaže Boróka. “Ne smijete biti tako okrutne, pogotovo na šumljački dan.”

Istini za volju, nisu okrutnije nego inače. I, naravno, imaju pravo. Ali nikad im ne bih pružila zadovoljstvo priznavanjem toga, niti bih se makar i lecnula dok mi nabrajaju manjkavosti.

“Évike nema brige na šumljački dan, zar ne?” Smiješak Katalin je bijel i pun naslade, i savršeno zrcali vučji svrh nje. “Šumljaci uzimaju jedino djevojke s magijom. Šteta što joj je krv sasvim lišena vještina rođene majke, jer bismo je se sada možda trajno riješile.”

Spomen majke zapeče me gore od plavičastog plamena. “Drži taj jezik za zubima.”

Katalin se osmjehne. Ili joj se barem usnice rastegnu.

Ako dobro razmislim o njoj, gotovo da mi je dođe žao. Napokon, njoj je bijeli ogrtač predan, nije zaslužen – a znam kako ružne znaju biti dužnosti vidjelice. Ali ne kanim imati razumijevanja za nju, kad ga ona meni nikada nije iskazala.

12/09/2025

Kutije “Junaka s tisuću lica” dobivamo od srijede. Tek danas smo poslali sve prednarudžbe, od ponedjeljka šaljemo sve što ste naručili od početka redovne prodaje.

Dizajn kutije slijedi filozofiju dizajna redovnog izdanja, a foliotisak i bijeli tisak preko njega ispali su izvrsno, što je glavno.

Prilikom naručivanja na našoj stranici sad možete vidjeti kako izgleda sama kutija, kao i knjiga u njoj, a evo kako izgleda hrbat.

11/09/2025

Prije izrade svake luksuzne knjige napravimo joj maketu.

S točnim brojem stranica, na papiru u koji će biti uvezana, u onom materijalu koji će joj tvoriti korice.

Upoznajte “Golema i džiniju” i “Nigdjekad” kao embrije.

Dečki su tek došli na svijet, pa malo čilaju – da ne kažem lape – na podnevnoj zagrebačkoj klupici. U stvarnosti su tamniji, itekako tamniji.

“Golem” je na opip posve istovjetan “Golemici”, samo zelen – materijal smo mu kupili još 2022., za rada na prvoj knjizi. Ova je knjiga za dvadeset stranica tanja od prve, što će se jedva osjetiti, ali i glina i vatra bit će drugačije nijanse.

Knjižni blok je u tisku, ali na koricama se zatim trebamo jako naraditi u tehnici sitotiska, što će odnijeti vremena.

“Nigdjekad” je na opip posve istovjetan “Nordijskoj mitologiji” i u stvarnosti tek mrvicu svjetliji. Konceptualno, naslov slijedi ideju teksta, kao i tamo, što ste vidjeli prošlog tjedna – samo što smo za podlondonski Underground primijenili nešto tercijarnije boje. Knjiga će izgledati kao nijedna dosad.

Knjižni blok je u tisku, a korice bi trebale biti nešto jednostavnije za izradu, pa jedino za ovu knjigu jamčimo dostupnost prilikom splitskog MFK-a kroz nepuna dva tjedna.

“Golem” će se svakako pojaviti do našeg 8. rođendana.

05/09/2025

Večer, Vladimir je.

Nisam se javljao kroz protekli tjedan jer idućeg tjedna idem na godišnji odmor – prvi otkako smo N. i ja zgibali iz ljetnih vrućina Hrvatske sve do Odensea u Danskoj u ljeto 2016. Danska je bila divna, kao i Austrija, Njemačka (naročito Dresden), Češka i Mađarska, ali onda smo se vratili sredinom kolovoza i kroz ostatak mjeseca dahtali kao cucki na vrućinama.

Ljeto 2025. nije bilo naročito vruće. Čak ni kao lanjsko, dok sam umirao pri radu na “Oceanu na kraju staze” i bježao žičarom na Medvednicu kad god sam mogao. U drugoj polovici kolovoza ove godine uglavnom sam pak nosio duge hlače.

I završavao nove dvije knjige, sve do danas.

Oba naslova za koja smo imali prednarudžbe krajem srpnja i na samom početku kolovoza poslana su u tisak. Makete knjiga su gotove, tako da ćemo moći izraditi i pripremu za korice i kutije kroz tjedne pred nama. Ideja je da sve bude dostupno do našeg nastupa na MFK-u u Splitu kroz dva i pol tjedna, ali produkcija je produkcija, dok je europska ekonomija najbezizglednija u svijetu pod vodstvom sadašnje uprave, a lišena revolucionarne promjene koja čeka u zapećku da preuzme uzde, što usložnjava situaciju.

Plus, majstori koji nam rade kutije selili su pogon u drugoj polovici kolovoza, pa još nemamo ni kutije “Junaka”, ali iz shvatljiva razloga.

Više o tome u Biltenu, koji vam nisam poslao u lipnju i kolovozu, ali jesam u srpnju. I ubuduće će ići samo kad bude potrebe za njim.

Dotad, evo grafičkog rješenja za “Nigdjekad”, za treću stranicu knjižnog bloka, koju potpisuje vrhunski Sunco B.

I knjiga će slijediti ideju plana londonskog Undergrounda, samo što je ovo Podlondon a ne London, pa će pozadina biti crna, a sve boje tercijarne.

27/08/2025

Premda je otada prošlo više od deset godina, još se sjećam dana kad sam prvi put pokazala ono što će postati “Grad od mjedi” svojemu spisateljskom društvu u Brooklynu. Kao nova članica društva, nova spisateljica, i posve nevična sjedenju na tuđem kauču dok predstavljam djelo srca svoga, tada sam pokazala rukopis kakav bi epska fantastika prema mojemu mišljenju trebala biti: s najmanje dvanaest likova s čijega gledišta pratimo odvijanje radnje, mnogim putovanjima kroz krajolike, desecima različitih gradova, sela i prostranih magičnih panorama, uz stranice i stranice posve pomno razrađene pozadine, zamršene povijesti i iscrpnih opisa.

Može se reći da se nisu složili.

Svakako da postoje priče epske fantastike što traže takvo istraživanje, objasnili su, ali “Grad od mjedi” u srcu je priča o putovanjima Nahri i Alija. O mladoj ženi otrgnutoj od svega znanog, primoravanoj da si višekratno gradi život ispočetka – no sposobnoj u tom preživljavanju pronaći žarku predanost borbi za svoj narod i svoju sreću. O mladom muškarcu koji se trudi izmiriti svoju vjeru i svoje ideale pravednosti sa stvarnošću tlačenja na kome počiva grad koji voli – te spoznajom da će njegovim dokidanjem nužno okončati vladavinu svoje porodice. A iako sam ih htjela smjestiti u posve oblikovan svijet uz brojno sazvježđe prijatelja i rodbine, ljubavnika i neprijatelja, svih s poviješću, osebujnostima i ciljevima, izrana sam ipak ovu priču odlučila oblikovati oko Nahri i Alija, te naknadno Dare.

Vrlo sam privržena svojim sporednim likovima, međutim, dok čvrsto vjerujem da je ispisivanje najorganskiji način puštanja da priče izrastu, te prodišu. Tako sam prilikom rada na trilogiji išla u naporedne pohode uz neimenovane izvidnike i pratila odnos Muntadira i Džamšida kako im se samima odvijao, promotrila uspon Zajnab kao predvodnice pobune, te si otkrila Darinu mladost u mnogo davnijem Devabadu. Pisala sam prizore koji su mi oblikovali shvaćanje ovih knjiga, čak i kad sam iz njih napokon uzela tek redak ili osjećaj. Tvorili su moj oblik istraživačkih bilježaka, bez nakane da ih podijelim s drugima.

Zatim je došla pandemija. Ne bih preduboko uranjala u način na koji sam sama doživjela krizu koja još nije prošla, te bih samo rekla da se kroz prvih nekoliko mjeseci općeg zaključavanja nisam mogla natjerati da išta napišem. Svjet je buktao, a obitelj me tražila dok trebam stvarati. Očajno nastojeći napisati doslovce bilo što, posegnula sam za starim prizorima iz Devabada. Rad na nečemu poznatom i već dijelom zacrtanom, a u svijetu koji volim i već prisno poznajem, mnogo me manje strašio od prazna lista novog projekta. Riječi su mi se polako počele vraćati, pa sam otišla dalje i predočila si živote mojih likova nakon zaključka “Carstva od zlata”, baš kao i pripovijesti o onima davno pokojnim s početkom “Grada od mjedi”.

Sada vama pokazujem dio tih pripovijesti. Priče teku kronološki, dok svaka ima i mali uvod koji ih smješta u kontekst trilogije. Nadam se da će vam ovaj kratak povratak u Devabad goditi koliko je i meni, i znajte kako sam zauvijek zahvalna što ste odlučili pružiti priliku mojim knjigama.

Plamtjele vam jarko vatre,
Shannon Chakraborty

(Ovo je “Napomena spisateljice” dostupna u svim svjetskim izdanjima “Rijeke od srebra”. Hrvatsko će izdanje tih pripovijesti iz “Devabadske trilogije” izaći početkom 2026.; knjiga je dovoljno kratka da je sad glavna briga osigurati dovoljnu debljinu hrpta za slog slova uspostavljen grafičkim rješenjem same trilogije. Cijelu možete kupiti u dva od tri preostala luksuzna nastavka od nas – te posuditi u knjižnicama u ovom ili onom izdanju, ako su ih se sjetile kupiti – te u redovnom izdanju trilogije, s kutijom, samo od nas. Komplet je maestralan, i nije preskup, a još je do kraja mjeseca i snižen.

“Rijeka od srebra” bit će naš prvi naslov za 2026. “Nigdjekad” i “Golem i džinija” – knjiga dosad najmajstorskije ispripovijedane radnje u Mitopeji – doći će vam ove godine, kao i “Dvorac zapletene magije” Sophie Anderson. To je sve gotovo.

Kutija luksuznog “Junaka s tisuću lica” stala je u nekom kurcšlusu za koji nemam srca zivkati nove majstore, jer znam da je rade.

Bit će i nje.

Status ilustrirane “Nordijske mitologije” Neila Gaimana objavit će idući bilten, u subotu. Možete se besplatno pretplatiti na njega u rubrici “Kontakt” na našoj stranici, s koje odnedavno možete naručiti i samu kutiju redovne “Devabadske” – remek-djelo kutijerstva, ako smijem reći – nakon što je naš vlastiti Bruno iz IT-ja skužio da pri postavljanju tog proizvoda nisam stisnuo jednu kvačicu za “omogućeno”.

Tako to ide, ali sve je dobro i na mjestu uz Josepha Campbella.)