25/07/2025
Ljubav prema sebi nije ni narcizam ni samozavaravanje. Ljubav prema sebi je prihvaćanje istine da si stvoren s razlogom, iz ljubavi, i da imaš vrijednost koju ti nitko nikada ne može oduzeti.
Kad čovjek tu istinu zaboravi, njegovo ponašanje to pokaže prije nego riječi. Puno p**a to izgleda kao stalna potreba da se dokažeš, da zaslužiš, da budeš “dovoljan”. Nekad se to vidi kroz perfekcionizam, kroz borbu za ocjene, izgled, postignuća. Nekad kroz zatvorenost, ravnodušnost, glumu samopouzdanja. Kao da kažeš svijetu: “Ako mi se nitko ne približi, nitko me ne može raniti.” A zapravo je tvoje srce već ranjeno i samo gradi zidove kako ga nitko više ne bi dotaknuo.
Ili možda ne znaš reći ne. Bojiš se da ćeš nekoga razočarati ako postaviš granice pa pristaješ na stvari koje ti štete, samo da bi sačuvao privid odnosa. Ili se povlačiš, zatvaraš, jer misliš da tvoja prisutnost nije dar, već teret. I onda se pitaš zašto si sve prazniji. A tvoje srce sve vrijeme šapće da mu nedostaje ljubav. Ljubav koju ti sam sebi ne daješ niti ju dopuštaš primiti od Boga i ljudi.
Ponekad je najglasniji pokazatelj neljubavi način na koji govoriš sa sobom. Jesi li se ikad zapitao kako se nazoveš kad pogriješiš? Kakve si sve riječi izgovorio o sebi? Možda si ih čuo i od drugih, pa si ih samo ponavljao. Ali ni jedna od njih nije Božja. Isus nije umro da bi ti rekao da ne vrijediš, nego da ti pokaže da vrijediš toliko da položi život za tebe. On ne ljubi tvoju savršenu verziju. On ljubi tebe.
Zato te molim da danas zastaneš na trenutak. Ne da si nešto dokažeš, nego da se pustiš gledati Božjim očima. Očima koje vide tvoju borbu, tvoje slabosti, tvoje rane. I koje, unatoč svemu, ne prestaju govoriti: “Vrijedan si.”
Ne boj se pogledati u sebe. Ne boj se reći u molitvi: “Gospodine, nauči me voljeti se kako ti želiš da se volim.” Možda baš taj trenutak postane početak tvog iscjeljenja. Početak p**a na kojem više ne moraš glumiti da jesi netko drugi. Dosta je to što jesi dijete Božje.
