02/10/2025
Današnje evanđelje daje odgovor na 2 problema zajednice: pitanje odlaska malenih iz Crkve i na unutarnje probleme u zajednici. Učenici pitaju tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom, a On pred njih stavlja dijete. Najveći nije onaj tko zauzima prvo mjesto, nego onaj tko zna biti malen i ponizan. Isusov odgovor ruši naše logike moći i veličine: u Božjem svijetu najviše vrijedi onaj tko ljubi bez računice, tko zna služiti, tko zna biti brat i sestra.
Ali maleni nisu samo djeca. To su siromašni, slabi, prezreni, oni koji nemaju utjecaj ni moć, oni koji su ranjeni i odbačeni. Isus kaže: „Otac nebeski ne želi da se izgubi ijedan od ovih malenih.“ Zato zajednica vjernika nije vjerna Evanđelju ako u njoj maleni ne nađu dom. Crkva je Crkva samo ako najmanje stavlja u središte.
Isus ozbiljno upozorava na sablazan. Sablazan nije samo grijeh, nego i sve ono što malene udaljava od Boga i zajednice. Hladnoća, osuda, zatvorenost – sve to ranjava i tjera ljude. Kad netko u Crkvi ne naiđe na radost Evanđelja, nego na zid isključivanja, onda se udaljuje. Zato Isus govori o mlinskom kamenu o vratu i o tome da treba odrezati sve što postaje zapreka malenima. To znači da svatko od nas mora ukloniti iz svoga srca, riječi i ponašanja sve ono što druge odbija od Boga.
„Anđeli malenih gledaju uvijek lice Oca.“ Ta slika govori: Bog nikada ne okreće lice od najmanjih. Oni su dragocjeni pred Njim, uvijek pod Njegovom pažnjom. I nama je dano gledati ih Božjim očima – ne prezreti, nego primiti. Jer kad primamo njih, primamo samoga Krista.
Snaga zajednice učenika ne mjeri se veličinom, nego ljubavlju. Najveći je onaj koji zna biti malen, onaj koji ne sablažnjava, nego hrabri; onaj koji ne zatvara vrata, nego otvara srce.
Zato se zapitajmo: tko su moji „mali“ danas? Dijete koje traži primjer, siromah koji traži ruku, ranjeni koji traže utjehu? Hoće li u meni i u Crkvi naći Krista koji ih prima – ili zid koji ih odbija?
Jer samo ako malene stavimo u središte, bit ćemo znak Kraljevstva. Samo tada ćemo biti Kristovi.