08/09/2026
Marina Cvetajeva jedna je od žena iz knjige "Neke moje žene..." o kojima je Božica Jelušić govorila na Festival svjetske književnosti. Većina je tragično skončala, zaključila je Božica Jelušić, no njihove su ostavštine vječne.
CVETAJEVA: DOSMRTNO, POSMRTNO, PREKOSMRTNO
Proživljavam Cvetajevu. Možda bi trebalo zamijeniti jedno slovo i reći: „preživljavam.” Zaista, ti povratci svakih nekoliko godina, pokušaj eseja, nekoliko pokušaja „oduživanja” pjesmom, poput one MARINERICA, CVET, KRHOTINE (u mapi Belladona) i ciklusa CVETAJEVKE (u zbirci SKOK U DALJ) nisu mi nimalo olakšale srce ni razbistrile horizont.
Ne znam pisati o Cvetajevoj. Niti mislim da je ono što je (na)pisano dovoljno ni adekvatno temi. Mucam, spotičem se, moja odbojnost prema odvratnoj tehnici raste do neba, sva su mi slova pomiješana, te ruka panično traži onu „bilježnicu skrivenu u džepu pregače”, svejedno moju ili njezinu, da čitko ispiše samoj sebi dijagnozu, presudu, testament. Dovoljno je ponekad i u dva cigla stiha jer pravima će biti jasno sve: „Ne uklapam se (čemu trud!) / Isto mi gdje su me ponizili!”
Nema mjesta, nema sredine, nema kalupa, ni ljubavi ni emotivnog okružja, u koji bi se Cvetajeva uklopila, To je taj žig prokletstva koji netko donese sa sobom u svijet: neovdašnjost. Negdje je ugovorila sastanak sa silama mraka, razdora, nesreće i smrti i žuri prema njima ogromnim koracima, zadihana, blijeda, unezvjerena, u otrcanoj haljini, tankim potplatima, s prekratkom kosom, premalo hrane, previše duhana, donoseći pogrešne odluke, nudeći se pogrešnim ljudima, veličajući tuđe krhotine i nabačaje, ne glačajući svoje monolite. Pisala je u deliričnom tempu, u vrhunskoj koncentraciji, u strasti samosagorijevanja.
Djecu je posijala u svijet; njen osjećaj krivnje i tjeskobe prema njihovim životima najdublji je ponor, kojega neće uspjeti premostiti ni preskočiti. Rekoh već jednom: NASUMIČNOST. To je njen način djelovanja i preživljavanja. U mračnoj i vlažnoj sobi iznenada probuđena od prostačke buke ulice i divljačkoga lupanja na vrata njene privatnosti, ona p**a po zidu tražeći prekidač za svjetlo. Spotiče se o hrpe odjeće, prolijeva lavor s vodom, ubode se na pero, zgazi Aljinu jedinu igračku, razbije čašu, prevrne vreću trulih krumpira od zadnjeg „sljedovanja”, zgrabi Pasternakovo pismo i ugurava ga u njedra, kleči na podu i skuplja svoje posljednje srebrno prstenje, rida od očaja i (treba li reći?) ne nalazi mjesto gdje se svjetlo pali ili je trajno pregorjela žarulja u njenom osobnom svemiru. „Znam istinu: Odustanite od svih istina”, viknut će promuklo i iznemoglo u gluhu svemirsku noć.
Paradoksalno, Cvetajevu nije pokopalo, u očima suvremenika i literarne javnosti, to što je bila nemoćna, slaba, preopterećena, šibana nevoljom i što su je konstantno, pakosno, đavolski dosljedno, onemogućavali da piše, što je bila njena najveća nesreća. Pokopala ju je izvrsnost, izuzetnost, nedohvatnost, njen titatnski posao pokoravanja riječi i amalgamiranje jezika u šamanski „inogovor”, od kojega će napraviti pjesme bez usporedbe. Porađala je pjesme, veli njen opservator i ima potpuno pravo. Krikovi su ostali pod njenim uskličnicima.
Napor i slast čitanja tu su gotovo izjednačeni. I trajno ostaje želja da sjednem u vremenski stroj, da odem u mjesto njenih izgnanstava, upadnem u te klubove i salone, polomim im namještaj, zapalim zavjese i stolnjake, pobacam knjige, izvrnem ladice i ispljuskam ih do besvijesti, dok mene odvedu u neku „ustanovu”. Mislim da joj zaista toliko dugujem.
Cvetajeva bila je literarna kometa na nebu jezika i njegova prostranstva. Pa ipak: zašto nije nikad do kraja shvaćena i pročitana? Čak i najveći naši neprijatelji znaju u čemu smo nedohvatni i najbolji, i trude se žestoko oko poricanja naših dometa smještajući nas vazda u pogrešni kontekst, pogrešnu generaciju, prašnjavi vrijednosni k*t neke literarne ropotarnice.
Pričat će se o „hormonima”, „egzaltaciji”, „prestupljivanju mjere”, o bipolarnosti, biseksualnosti, mentalnom neredu, neodgovornosti za obitelj, posao i domovinu. Govorit će se jezikom vrtnih patuljka i intelektualnih gnoma, režimskih ulizica i žbira, pokondirane nove klase, o nečemu što je „dvoboj s nemogućim i naseljavanje nemogućeg.” (V. Jagličić) Jer tako jedino prosječni ljudi i slabašni talenti mogu prevladati svoju frustraciju.
Sjetila sam se, pišući u nemogući stroj, što me najviše žulja pri spomenu Cvetajeve. Ona očajna pisma, one cedulje iz Jelabuge kojima pokušava obavezati prijatelje da se pobrinu za njenu djecu, a koja će ostati bez odjeka i odgovora. Kćeri u progonstvu, maloljetni sin na bojišnici, svi predani propasti, pred očima onih kojima je prostirala srce pod stopala i davala najbolje od sebe, od svoje neiskvarene srži. U dubini sebe bila je nevina, čista, bezazlena kao golubica u šumi, bila je čista i sveta i vjerovala je u ljudsku čestitost. Ništa nije zatajila, od svojih ljubavi do svojih mana, nikoga nije prešutjela ni zgazila, prezrela ni uzvisila se nad njegovom polovičnosti. Ali pomoći nije dobila, ni solidarnosti, ni potpore, ni onog kršćanskog milosrđa ni „bratstva” novih ljudi koji su se kleli u jednakost.
Za njih je ostala kužna izopćenica koja nije znala živjeti i kao dokaz njihovih loših savjesti, na vrijeme se uklonila. Zbog toga, eto, ne vjerujem u lasku, ne vjerujem da je umjetnost sredstvo spasenja, ne vjerujem da postoji netko „ravnosuštan” nama u istom vijeku u kome nam je dosuđeno živjeti. Vjerujem samo u onaj tavanski prozorčić Marine Cvetajeve, do kojega se popela preko konopca, a kroz koji je (ipak) svjetlo dopiralo bez traženja, i gdje je vidjela „mir za vječna vremena” jer s pravom zaključuje „čini mi se i sama na nebu sam sahranjena”.
Mir tvojoj duši, Marina Cvetajeva, ne odužih ti se riječju ni ovoga p**a, praščaj!
Božica Jelušić: Neke moje žene…i nekoliko kavalira, Beletra 2025.
