21/08/2025
Na današnji dan rođena je Irena Vrkljan 🥰
Irena Vrkljan - (21.8.1930.-23.3.2021.) - izbor:
PJESNIKU KOJI VIŠE NE PIŠE
Iznutra
tvoj ludi anđeo
sa zastavom za sladoled,
uganutim krilima,
s gvalom kruha.
Iznutra
i po rubu
tvoj prikliješteni vodopad,
među očima i zubima
ljepljiv jad govora.
Iznutra
mreža nogu
što teče užurbano
u riječi.
Iznutra
svezana svakodnevicom,
ušita i složena u strahu,
puna katrana ko zdjela,
žitka, gnjevna,
neizgovorena:
pjesma.
(iz knjige "Pjesme, nepjesme", VBZ, 2018.)
KADA SE UTRNE SVJETILJKA
Zašto se plašimo samoće,
obruča koji se širi u tijelu
kao veliko otočje nenastanjenih naseljen,
zašto odjeveni u šutnju
uvijek iznova pokušavamo preplivati
neko more, neke uspomene
koje neće ugledati kopna,
zašto plačemo zavijeni
u ponjave mlakih sati
i tražimo sitna zvona glasa
na zamišljenim rubovima postelje,
u granam koje padaju sa stropa
i nigdje se ne mogu zaustaviti
i nikad me ne mogu utješiti.
Da li se to noć osvećuje
zbog mjesečine rasute i prelivene
po trošnim škrinjama za suze,
a one su tako suvišne, te podsjećaju
na laki uzdah starog namještaja
i njegovo snuždeno uranjanje u zamračene kutove,
ili zbog dijelova proteklog razgovora
koji je naplavio strme zidove s ružama,
od kojih svaka vene sama za sebe,
da li zbog tišine, što nalikuje na bojište
gdje se u kapi slatkog sna
nijemo dozivaju iznošene haljine,
ili naprosto zbog nemogućnosti
da netko zapamti naše ime
i tek poslije
nečujno ode u noć.
(iz knjige "Pjesme, nepjesme", VBZ, 2018.)
UTORAK
Dragi moji, želim da imate svoju kamenu kuću,
i oko nje čvrst zid od konačne ljubavi,
neku odaju od zlata šutnje
i jednu od samih sadržajnih riječi,
treća neka bude kristalna čaša vašeg bala,
neka treperi od dugog plesa,
želim i molim u sebi
da vas vidim u aleji vječno zaštitničke paprati
što blago nudi svoje razumijevanje ,
veliku sjenu za trenutni, nespokojni bol,
i neku rijeku što donosi brodove godišnjih doba,
sve do vaših usnulih tijela, do ruba utjehe,
molim svod od plavih krila
i jedno stvarno svjetlo,
mladu kišu bez okusa na bivše suze,
jednog kralja i jednu kraljicu, tajanstven zamak,
čarobni sag iznad crnih, opasnih planina,
makove, lutke, preslicu za vunu,
tu sliku mladosti neka ne raznesu prolaznici,
želim vam zapravo samo jednu molitvu,
da neki put zastanete i živite zajedno.
(iz knjige "Soba, taj strašan vrt" iz 1966. godine, ciklus "Sedam molitava za sedam dana")
ATRIBUTI LJUBAVI
Šutnjo zaustavljena na dragom rubu
svoje neobranjene želje za riječima,
omeđena davnim svjetiljkama
s uvala srebrne zemlje,
vidu koji se protežeš sve do tamnog ponora lišća
nametnuto ovoj šumi,
i ona se budi staklena na golemom krilu noći,
kišo koja daljinom svog boravišta
uznemiruješ ravnotežu mojih oblaka
usitnjenih u komadiće uvijek istog sna
i oni se odmaraju pod izderanom sjenom sjećanja,
ptico iz prohladne dubine jutra
koja donosiš pregršt zapaljenih zvijezda
pred odškrinuta vrata čuda,
zauvijek mrtvog ispod ruševnog slapa
koga opija slatkoća njegova prekinuta leta,
blizino trajno prisutna
među spepeljenim oazama zjena
što te gledaju
u stostrukom odrazu sporog toka vena
jedinstvena rijeko mojih predvečerja
i snježnih lavina leptira,
koji pjevaju o tišini
svakog lakog pada na rame,
da se tu sretnu i otope,
neuhvatljiva i velika samoća
svih prijateljskih tornjeva
koje su napustili dotrajali mehanizmi ura,
zatravljenih zbog nemoći da budu vrijeme,
toplina koja prolazi,
plemenita čežnjo grla što timpanima obasjava
prazne i bijele stranice hiljada knjiga o sreći,
i one su naseljene vatrom,
sudbino odavno izgorjela
u krotkoj vjernosti naših trgova
koji su te čekali strpljivim uzdahom,
ljubavi ti si nježan obruč svečanog trenutka
određenog da traje
jednu vječnost samo
u neizmjernom i neočekivanom svjetlu
mog srca.
(iz knjiga poezije "Stvari već daleke" , 1962.g.)
LJUBAV NE MOGU PONOVITI
Još samo danas,
samo u ovaj trenutak šutnje, tako nehajno obavijene
oko obline mog vrata,
mogu domahnuti svojoj sjeni koja leži
na surovoj površini srušenog prijestolja,
sjeni slomljenoj, nagnutoj naprijed, zlostavljenoj,
mogu uhvatiti svoje zaboravljeno ime
i zatvoriti ga u kutiju gorka stakla,
da ga čuvaju vode,
već okusa pepela.
Još samo danas
mogu pozdraviti usnama koje odnosi vjetar
goli kamen krajolika koji me okružuje,
opčinja, obara,
to nebo rascijepano u mojim zjenama,
golemi stup kiše koja me pritište,
savija, baca na obale providnih zvijezda
što drhte u napuklom jezgru mog grla,
koja me ispire.
Još samo danas
mogu podignuti ruku i dodirnuti tvoje tijelo
zarobljeno u jednom drugom svijetu mržnje,
gdje se umire nepogrešivo i svaki tren
poput praha,
koji traje samo jedno ljeto na krilu leptira,
tako glasno u času naše ljubavi
pod sjenovitom alejom neba.
Još samo danas
mogu otvoriti sva plaha vrata moje puti
i procvjetati u krošnje ruže
zabodene u krzno tvog neumitnog odlaska,
kao list umočen u krpe krvi,
kao dijete koje u nevinoj krletki igre
rastvara srce krhke lutke,
već davno ugaslo.
Još samo danas
mogu zapjevati sve o snu koji napuštam,
o vrtu kojeg obasjava mjesec, presječen na dvije polovine
koje se traže,
o predjelima vatre koje sam obilazila
slušajući svoj izgubljeni glas,
glas ptice što pada u letu,
i to je kraj
i to je sve čega se još sjećam,
danas,
kada je muljevita rijeka ispunila moje tijelo
smrznutom grudom samoće.
(iz knjige "Doba prijateljstva" iz 1966. godine)
* Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930.- Zagreb, 23.ožujka 2021.) hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao "hrvatska Virginia Woolf". Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Majka joj je bila Bečanka koja doselila u Beograd, a otac trgovački zastupnik čija je obitelj vukla podrijetlo iz Lovinca. Irena je u u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja 1941. godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila gimnaziju kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju.
Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije "Portreti i susreti". Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, “Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954.) do zbirke Doba prijateljstva (1963.), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966.) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982.) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984.) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987.), Berlinski rukopis (1988.) i Dora, ove jeseni (1991.). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004.). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000.) i Smrt dolazi sa suncem (2002.). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005.) i Sestra, kao iza stakla (2006.). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.
Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]
"Tin Ujević" za najbolju knjigu poezije U koži moje sestre (1983.)
"Ksaver Šandor Gjalski" za knjigu Svila, škare, (1985.)
"Ivan Goran Kovačić" za roman Marina ili o biografiji
nagrada HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč
"Vladimir Nazor" za životno djelo (2009.)
Djela[uredi VE | uredi]
Krik je samo tišina (1954.)
Paralele (1957.)
Stvari već daleke (1962.)
Doba prijateljstva (1966.)
Soba, taj strašni vrt (1966.)
U koži moje sestre (1982.)
Svila, škare (1984.)
Marina ili o biografiji (1987.)
Berlinski rukopis (1988.)
Dora, ove jeseni (1991.)
Posljednje putovanje u Beč (2000.)
Smrt dolazi sa suncem (2002.)
Naše ljubavi, naše bolesti (2004.)
Zelene čarape (2005.)
Sestra, kao iza stakla (2006.)
Sabrana proza 1-2 (2006.)
Dnevnik zaboravljene mladosti (2007.)
Svila nestala, škare ostale (2008.)
Pismo u pismu (2009., u suautorstvu s Jasnom Horvat)
Žene i ovaj suludi svijet (2010.)
Neka njena djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Na njemački je jezik zajedno s Bennom Meyerom-Wehlackom prevela antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času.
