PSSST! Festival nijemog filma/PSSST! Silent Film Festival

30/09/2025

We are proud to share some wonderful news: In Your Pocket Zagreb has just announced our PSSST! Silent Film Festival in their latest feature! 🎬✨

This year marks the 19th edition of the festival, dedicated to celebrating the magic of silent cinema and its timeless ability to speak without words. Over the years, PSSST! has grown into a unique cultural event that brings together film lovers, artists, and curious newcomers who all wish to experience the beauty of moving images in their purest form.

The article highlights the festival’s spirit, our carefully curated program, and the importance of keeping the tradition of silent film alive in today’s fast-paced world.

👉 You can read the full feature here: https://www.inyourpocket.com/zagreb/pssst-the-19th-festival-of-silent-film_3478e

Join us as we once again dive into the silent stories that continue to inspire, move, and connect audiences across generations. See you at the festival in November 2025!

See film through a different light, this is where the audio background of a film is removed and the organisers provide a alternative sound accompaniment. Modern day film makers and amateur enthusiasts are more than welcome to contribute. In addition, see masterpieces of the silent film genre as well

12/05/2025

🎬🦇 Filmske večeri u Močvari: NOSFERATU – Simfonija strave uživo! 🦇🎬
📅 Petak, 17. svibnja | 🕢 19:30 h | 📍 Močvara | 🎟️ Upad: 0 €

Pripremite se za noć kada se klasika budi iz tame…
Svibanjsko izdanje Filmskih večeri u Močvari donosi nesvakidašnji doživljaj: projekciju kultnog nijemog horora "Nosferatu, simfonija strave" (1922.) uz glazbenu pratnju uživo! 🎹🔮

🎶 Lela i Joe Kaplowitz, izvanredni jazz duo poznat po svom hrabrom, nekonvencionalnom pristupu glazbi, unijet će novi život (ili smrt?) u vizualno hipnotizirajući svijet Murnauove Transilvanije. Njihova improvizacijska čarolija udahnut će svježinu i dodatnu napetost ovom ekspresionističkom klasiku – filmsko-glazbeni spektakl koji se ne propušta!

🎥 "Nosferatu, simfonija strave" redatelja Friedricha Wilhelma Murnaua nije tek horor – to je antologijsko djelo koje je oblikovalo cijeli žanr. Inspirirano Stokerovim "Drakulom" (ali bez autorskih prava), film je bio toliko subverzivan da je britanski sud naredio njegovo uništenje. Srećom, nije nestao u potpunosti – a sad ga možete pogledati u njegovoj najmračnijoj verziji – uz glazbu koja diše zajedno s kadrovima.

🎓 Nakon projekcije, zadržite se na razgovoru s posebnim gostom večeri, red. prof. dr. sc. Nikicom Gilićem, koji će nam približiti tajne stvaranja i opstanak ovog legendarnog filma, ali i širu sliku filmskog horora i ekspresionizma. Razgovor vodi Višnja Pentić.

📌 RASPORED:
19:30 – Projekcija filma "Nosferatu" uz glazbenu pratnju uživo (Lela i Joe Kaplowitz)
21:15 – Razgovor s prof. Nikicom Gilićem

📢 Ulaz je slobodan! Povedite prijatelje, filmofile, glazbene entuzijaste i sve one koji se ne boje sjenki. 🌒

▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬▬
Program nastaje u suradnji s Goethe-Institut Kroatien i DAAD-om, a sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba i Hrvatski audiovizualni centar (HAVC).

16/11/2024

Uz nadahnutu glazbenu izvedbu Joea i Lela Kaplowitz te glumački nastup Dražena Kühna, završila je projekcija filma "Da živi Meksiko!" i označila kraj 18. PSSST! Festivala nijemog filma u Centar za kulturu Trešnjevka.

Dan je počeo projekcijom filma "Štrajk" popraćenog izlaganjem i analizom dr. sc. Ane Đordić i Margarete Đordić u sklopu projekta Filmska naSTAVa koji organizira Hrvatski filmski savez.

Uslijedio je program posvećen preminuloj dr. sc. Janici Tomić, višegodišnjoj suradnici Festivala u čiju je čast prikazan švedski film "Fantomska kočija".

Prije posljednje projekcije dana, proglašeni su i ovogodišnji pobjednici natjecateljskog programa. U kategoriji Veliki Brcko, pobijedio je film "Limb" ("Limbo", Španjolska, Francuska, r. Yessika Morgadel, Xavier Julez, 2024) dok je u kategoriji Nagrada publike ovjenčan film "Domaća zadaća" ("Homework", Španjolska, Nacho Arjona, 2024).

Čestitke pobjednicima i hvala svima na druženju uz sve samo ne tihe nijeme filmove 18. PSSST!-a.

16/11/2024

Atmosfera s drugog dana ovogodišnjeg 18. PSSST-a!. Pridružite nam se i danas, u subotu, na posljednjem danu Festivala.

15/11/2024

Zahvaljujemo se svima koji su jučer bili na otvorenju 18. PSSST-a! i zajedno s nama uživali u brojnim projekcijama uz izvrsnu glazbu. Pozivamo vas i danas jer slijedi sjajan nastavak, u 17 sati film Staro i novo (Sergej Mihajlovič Ejzenštejn i Grigorij Vasiljevič Aleksandrov, 1929, 125′), zatim drugi dio natjecateljskog programa od 19.20 sati u kojem ćemo prikazati sedam filmova natjecatelja iz Španjolske, Njemačke, Hrvatske i Francuske, te potom, u 20.40 sati, naš tradicionalni program hrvatskih filmova s četiri filma iz zbirki Hrvatske kinoteke “Kako se živjelo na selu” uz osvrt profesorice etnologije i vizualne antropologije dr. sc. Tanje Bukovčan. Program će se odvijati uz glazbenu pratnju benda Sunrise Session Cinematic Edition (Ivan Kapec – bariton gitara, Toni Starešinić – klavijature, Janko Novoselić – bubanj).

14/11/2024

Otvorenje 18. PSSST! Festivala nijemog filma prošlo je večeras u dobrom raspoloženju i društvu krasnih ljudi! Pridružite nam se i na druga dva dana Festivala - u petak i subotu - kada ćete moći gledati filmove Ejzenštejna, drugi dio žestoke suvremene natjecateljske konkurencije, baštinu nijemog hrvatskog filma, izvedbu Dražena Kühna uz "Da živi Meksiko!", ali i švedske "Fantomske kočije" u spomen na prerano preminulu dr. sc. Janicu Tomić, višegodišnju suradnicu Festivala.

http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

14/11/2024

Uskoro počinje 18. PSSST! Festival nijemog filma, i stoga s veseljem iščekujemo vaš dolazak u Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1. Vidimo se od 17 sati u velikoj dvorani! Ulaz je slobodan!

http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

13/11/2024

Na zatvaranju 18. PSSST-a!, nakon proglašenja pobjednika natjecateljskog programa i projekcija pobjedničkih filmova, prikazat ćemo Ejzenštejnovo ostvarenje snimljeno 1931. godine na razmeđi nijemog i zvučnog filma Da živi Meksiko! (Que viva Mexico!, SSSR, Sergej Mihajlovič Ejzenštejn i Grigorij Vasiljevič Aleksandrov, 84′). Film je dovršen 1978. godine uz glasovnu naraciju ruskog glumca i redatelja Sergeja Bondarčuka, kojeg će na projekciji uživo zamijeniti glas i stas našeg uglednog glumca i Trešnjevčanina Dražena Kühna, uz glazbenu pratnju Lele i Joea Kaplowitza.
--------------------------------------------------------------------------
Nakon turneje Sergeja M. Ejzenštejna po SAD-u i razumljivog neuspjeha da, unatoč početnom ugovoru s Paramountom, ljevičarski intelektualistički redatelj snimi film u Hollywoodu, ukazala se prilika da 1931. Ejzenštejn snimi epopeju o zemlji koja ga je fascinirala još od početka 1920-ih kad je u kazalištu Proletkult sudjelovao u izradi adaptacije romana Jacka Londona o meksičkoj revoluciji Meksikanac. Financijski potpomognuta od strane američkog ljevičarskog pisca Uptona Sinclaira, njegove imućne žene i još nekih sponzora, mala filmska ekipa koju su činili Ejzenštejn, njegov stalni snimatelj Eduard K. Tissé i suredatelj Grigorij V. Aleksandrov (suscenarist Štrajka i Oklopnjače Potemkin i suredatelj Oktobra i Starog i novog) uputila se u Meksiko u želji da snimi grandiozni ep o povijesti Meksika. Tokom istraživačkog rada i za vrijeme snimanja Ejzenštejnove ideje su postajale sve grandioznije, a novca je bilo ograničeno, pa je iznervirani Sinclair u siječnju 1932. prekinuo produkciju i negativ filma, koji je u SAD dolazio na razvijanje, zadržao kod sebe. Razočarani Ejzenštejn se vratio u SSSR, a razni redatelji su od snimljenog materijala, pod Sinclairovom kontrolom, tokom godina izrađivali komercijalne filmove (Oluja nad Meksikom, Dan Mrtvih, Vrijeme na suncu). Nakon što je Sinclair materijal filma 1956. predao njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, povjesničar filma i redatelj Jay Leyda dvije godine nakon toga montirao je praktički sav snimljeni materijal u četverosatni film Ejzenštejnov meksički film. Napokon je 1973. materijal predan sovjetskom filmskom arhivu Gosfilmofond, nakon čega je jedini živući član ekipe Grigorij Aleksandrov prema Ejzenštejnovim zamislima 1978. montirao službenu verziju filma Da živi Meksiko! (Que Viva Mexico!), koju ćemo vidjeti na Festivalu nijemog filma.

Ejzenštejn je film zamislio u tradiciji nijemog filma, s pratećim narodnim pjesmama i napjevima, a Aleksandrov je dodao skladanu glazbu inspiriranu meksičkim folklorom i naratorov tekst, napravljen prema Ejzenštejnovim bilješkama, kojeg u filmu čita poznati sovjetski glumac i redatelj Sergej Bondarčuk. Također, na početku i na kraju filma ubacio je scene u kojima on sam opisuje povijest nastanka filma. U svojim prijašnjim filmovima Ejzenštejnu je važnija bila montaža od izgleda samog kadra, no u ovom filmu otkrio je ekspresivne vrijednosti samog kadra. Rezultat je bio film izrazite vizualne ljepote i geometrijski planiranih kompozicija kadrova inspiriranih meksičkim slikarstvom i punih simbolike. Autorova želja bila je filmom iskazati kontradikcije meksičke kulture (istovremena fascinacija životom i smrću, indijanskim mitovima i Isusom, tradicijom i revolucijom). Film započinje Prologom koji prikazuje mitski Meksiko Asteka i Maja, nastavlja se pričama Sandunga o ljubavi indijanskog para, Fiesta o vjerskim procesijama i borbama s bikovima u doba kolonizacije, Maguey o pobuni seljaka za vrijeme diktature Porfiria Díaza na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i završava Epilogom o slavljenju Dana mrtvih tokom kojeg Meksikanci kroz raskošan folklor ismijavaju smrt i pokazuju svoju vitalnost. Priča La Soldadera o meksičkoj revoluciji 1910-ih nikad nije snimljena.

Iako je narativno u filmu prisutno, poetsko na kraju dominira nad radnjom. Zato, uživajte u poeziji!

dr. sc. Juraj Kukoč

https://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

13/11/2024

U posljednji dan Festivala nijemog filma, 16. studenog 2024. godine u 16.15 sati, ulazimo s projekcijom filma Štrajk (Stačka, SSSR, Sergej Mihajlovič Ejzenštejn, 1924, 89′) koji će nam predstaviti dr. sc. Ana Đordić i Margareta Đordić kroz program „Filmska naSTAVa”. Glazbena pratnja bit će američko – hrvatski jazz par Lela i Joe Kaplowitz.
--------------------------------------------------------------------------
Godine 1925. u jednom od umjetnički najkreativnijih stvaralačkih razdoblja svjetske povijesti, sovjetski redatelj Sergej Ejzenštajn snima film Stachka (Štrajk), kojim udara prekretnicu u kinematografiji kroz stvaranje novog vizualnog jezika duboko prožetog zanosom jedne od globalno najvažnijih revolucija. Štrajk je bio Ejzenštejnov prvi dugometražni film, a naručila ga je sovjetska vlada – svjesna moći i uloge filma u oblikovanju svijesti čovjeka – kao jednog od političkih oruđa kojima će prikazati borbu proletarijata u ostvarivanju ljudskih i radničkih prava. Unutar okvira same priče, film je smješten u predrevolucionarnu Rusiju i prikazuje živote potlačenih tvorničkih radnika i njihov junački otpor brutalnoj eksploataciji, dok je na razini forme, Štrajk revoluciju prenio u sâm filmski jezik, u kojemu se iskustvo sukoba zrcali u teksturi filmske slike i crninama intersticija – svaki kadar postaje fragment borbe, a svaki rez kino-šaka.

U Štrajku Ejzenštajn počinje razvijati svoju montažu atrakcija, tehnički postupak koji nadilazi logiku jednostavnog pripovijedanja ili kontinuitetne montaže unutar rakorda – ovdje je uloga montaže da estetski šokira, protrese i probudi gledatelja. Koncept “sukoba” na kojemu Ejzenštajn temelji svoj filmski rukopis utkan je i u njegovo uvjerenje da je film, upravo poput života, izgrađen na sukobu, i da je put ka najboljem razumijevanju filma upravo kroz suprotstavljanje kontrasta, na razini pojedine slike, montaže, ili cjelokupnog koncepta filma, njegove priče i dramaturgije. Srž sukoba jest dijalektički (hegelovski, marksistički ili kulješovljevski) princip stvaranja novog značenja, koji se u Štrajku iskazuje kroz istodobnost (s)likovne brutalnosti i poezije, pri čemu ejzenštajnovske slike nisu tu da bi umirile već agitirale. Jedan od najglasovitijih primjera Ejzenštejnove montažne filozofije nalazi se upravo na samom kraju filma Štrajk, u sceni prikladno nazvanoj “klanje”, u kojoj redatelj montažno jukstaponira (suprotstavlja) scene brutalnog gušenja pobune radnika s kadrovima eksplicitnog klanja stoke u klaonici. Ova paralelna montaža u direktnu vezu dovodi patnju nedužnih životinja s patnjom radničke klase, i kao da nam govori kako ta masa – koja je uvijek, bez iznimke, u revolucionarnoj fazi Ejzenštajnovog stvaralaštva glavni junak njegovih filmova – nije značajno bitnija od stoke, rađane i gojene samo kako bi služila interesima vladajuće klase. Montažnim postupcima u ovoj sceni Ejzenštajn gledatelju pomaže da se afektivno poveže s nepravdom obespravljenosti, pri čemu snaga scene ne izvire iz pojedinih kadrova već upravo iz njihovog “sukoba”, suprotstavljanja ovih dvaju slika ili motiva, i napetostima koje iz tih jukstapozicija proizlaze.

Likovno i kompozicijski gledano, gotovo svaki kadar u Štrajku donosi jednaku razinu sukoba ili konfrontacije. Pozicija radnika, njihova borba i zarobljenost ocrtavaju se kroz stvaranje napetosti postignute postavljanjem tijela unutar mreže impresivne tvorničke arhitekture, ili kontrastiranjem živih lica radnika s hladnoćom i oštrinom strojeva koji izviruju iz pozadine. Ejzenštajn svojim filmskim jezikom ispisuje otuđenost ljudskog rada i zarobljenost duha u industriji neumjerene proizvodnje, čija je dehumanizacija konačna psiho-emotivna deformacija svih koji u tome sudjeluju. U Štrajku ruka redatelja postaje kino-šaka koja od gledatelja zahtijeva aktivno sudjelovanje, svjedočeći kako ovo nije “samo” film već moćan filmski manifest koji otvara put novim mogućnostima komunikacije filmskim sredstvima – filmske slike više nisu puki odraz ili reprezentacija stvarnosti, one sada nose djelatnu moć koja se prelijeva preko rubova platna, a Ejzenštajnovi gledatelji više nisu samo svjedoci-spektatori, već postaju saveznici u borbi za stvaranje bolje budućnosti.

dr. sc. Petra Belc Krnjaić

http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

12/11/2024

Također, drugog dana 18. PSSST-a! u 20.40 sati, pripremili smo i naš tradicionalni program hrvatskih filmova s četiri filma iz zbirki Hrvatske kinoteke “Kako se živjelo na selu” uz osvrt profesorice etnologije i vizualne antropologije dr. sc. Tanje Bukovčan. Glazbena pratnja bit će bend Sunrise Session Cinematic Edition (Ivan Kapec – bariton gitara, Toni Starešinić – klavijature, Janko Novoselić – bubanj).
--------------------------------------------------------------------------
Seljačka svadba u Hrvatskoj (dokumentarni, Anatolij Bazarov, 1922, 5′)

Jedan dan u turopoljskoj zadruzi (dokumentarni, Drago Chloupek, 1933, 26′)

Remete kraj Zagreba (dokumentarni, Maksimilijan Paspa, 1936, 9′)

Krk, najveći i najnapučeniji otok Jadranskog mora – isječci (dokumentarni, Ivo Jelenović, 1938, 29′)
--------------------------------------------------------------------------
Kako se živjelo na selu

S dolaskom industrijske revolucije započelo je nadaleko znano „raslojavanje sela“. U roku od pola stoljeća selo se naglavce promijenilo. Mnogi običaji su se izgubili ili završili u folkloru i zavičajnim muzejima. No, s industrijskom revolucijom došao je i izum filma koji je omogućio da se, ako ništa drugo, dokumentarno zabilježi kako je tradicionalno selo izgledalo. Ovo etnološki neprocjenjivo blago bit će prikazano na 18. festivalu nijemog filma Pssst!, a lokacija njegove pohrane je filmski arhiv Hrvatske kinoteke, odjel Hrvatskog državnog arhiva.

Seljačka svadba u Hrvatskoj iz 1922. prvi je znani sačuvani filmski zapis naših seoskih običaja. Ovaj dokumentarac prikazuje svadbu u okolici Sunje, od odlaska mlade iz roditeljskog doma u Selišću Sunjskom do dolaska u novi dom u mladoženjinom selu Greda Sunjska. Prikazano je svadbeno veselje i razni običaji, a samo vjenčanje nije prikazano, vjerojatno radi toga što je bilo komplicirano snimati scene u interijeru. Film je profesionalno režirao kasniji djelatnik filmskog odjela Škole narodnog zdravlja Anatolij Bazarov. Savjetnik u izradi filma bio je Vladimir Tkalčić, ravnatelj Etnografskog muzeja, institucije koja je od produkcijske kuće Jugoslavija film naručila izradu ovog filma.

Sljedeći film, kojeg je Hrvatska kinoteka digitalno restaurirala, nije samo najpoznatije ostvarenje u produkciji Škole narodnog zdravlja, već i istinski klasik hrvatskog dokumentarizma. Radi se o nijemom filmu Jedan dan u turopoljskoj zadruzi (1933) redatelja Drage Chloupeka i najistaknutijeg snimatelja međuratnog perioda Aleksandra Gerasimova. Dok većina dokumentaraca prikazuje javne seoske običaje, ovaj film neprocjenjiv jest jer prikazuje radnu i intimnu svakodnevicu ljudi koji žive u seoskoj zadruzi turopoljskog sela Mraclin. Film imponira dramaturškom cjelovitošću i toplim poetskim prikazom seoskog života. Zanimljivo jest da većina običaja i uvjeta života prikazanih u filmu više nisu postojali, već su žitelji sela odglumili kako su nekoć živjeli. Na 2. međunarodnom festivalu etnografskog i socijalnog filma u Firenci 1960. film je, iako napravljen tridesetak godina ranije, osvojio glavnu festivalsku nagradu ispred modernih filmova Roberta Rosellinija i Vittoria de Sete.

Sljedeći naslov Remete kraj Zagreba (1936) slabije je estetske kvalitete, jer se radi o amaterskom uratku kojeg je napravio pionir hrvatskog neprofesijskog filma Maksimilijan Paspa, ali je njegova informativna vrijednost iznimna. Prikazani su crkveni i svečarski običaji sela Remete, današnjeg zagrebačkog predgrađa u podnožju Medvednice, a inscenacija u filmu vjerojatno je bila minimalna.

Zadnji film u programu Krk, najveći i najnapučeniji otok Jadranskog mora (1938) redatelja Ive Jelenovića i snimatelja Aleksandra Gerasimova prikazat ćemo u obliku isječaka iz filma koji opisuju ruralne dijelove Krka. Ovaj nijemi film u produkciji Škole narodnog zdravlja prikazuje otočki kraj, u kojem se sela nazivaju mista. Ne samo da se taj kraj od kontinentalnog dijela Hrvatske razlikuje po kamenoj arhitekturi i drugačijim nošnjama, već se autori filma ovaj put nisu stidjeli razotkriti da je modernitet promijenio selo. Također, u filmu je primjetno da je u Hrvatsko primorje u to doba stigao turizam. Snimanje filma potaknuli su hrvatski iseljenici s otoka Krka sa željom da se film prikazuje u domovini i Americi kao poticaj za prikupljanje sredstava za gradnju bolnice na Krku.

Nakon projekcije, praćene glazbom Ivana Kapeca i prijatelja, etnološke zanimljivosti ovih filmova otkrit će nam profesorica etnologije i vizualne antropologije dr. sc. Tanja Bukovčan.

dr. sc. Juraj Kukoč

http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

12/11/2024

Projekcijom filma Staro i novo (Staroe i novoe, SSSR, Sergej Mihajlovič Ejzenštejn i Grigorij Vasiljevič Aleksandrov, 1929, 125') otvaramo drugi dan Festivala, 15. studenog 2024. godine u 17 sati, uz glazbenu pratnju benda Sunrise Session Cinematic Edition (Ivan Kapec – bariton gitara, Toni Starešinić – klavijature, Janko Novoselić – bubanj).
--------------------------------------------------------------------------
Staro i novo, također poznat i pod originalnim naslovom Generalna linija, posljednji je nijemi, ukupno četvrti film ruskog redatelja Sergeja Ejzenštejna iz 1929. godine te ujedno završna faza u njegovom opusu u kontekstu sovjetske montažne škole prije prijelaza na zvučni film i emigracije prvo u Sjedinjene Američke Države, gdje je nastojao ekranizirati roman Američka tragedija Theodora Dreisera iz 1925. te potom u Meksiko gdje je sniman njegov nedovršeni film Da živi Meksiko! (Que Viva Mexico!, 1931–32). Kako je sam Ejzenštejn istaknuo 1935. u tekstu „Filmska forma: novi problemi“, ovaj film predstavlja novu fazu u razvoju tadašnje sovjetske kinematografije koja je do tada bila, većim dijelom zahvaljujući i Ejzenštejnu, orijentirana na prikaz i promociju boljševičkih, revolucionarnih ideja kroz masu kao heroja zbivanja. Ovaj p**a priča je ipak, iako još uvijek ne na način klasičnog narativnog filma, fokusirana na junakinju Marfu Ljapkinu kroz čije se životne nedaće i revolucionarni zanos propagira temeljna ideja filma, potreba za poboljšanjem loših uvjeta života na selu kroz kolektivizaciju. Za razliku od Ejzenštejnovih ranijih filmova, ovaj je film vjerojatno u većoj mjeri prožet otvorenom i na mjestima plakatskom propagandom u korist nepatvorenog zajedništva koje omogućuje osobni, društveni i tehnološki napredak na kraju filma utjelovljen napadnim didaktičkim prikazima gomile traktora kao simbola socijalističke modernizacije sela. Također, za razliku od ranijih filmova, gdje je lirski ugođaj prodirao tek na mahove i krajnje sugestivno, Staro i novo je film izrazito lirskih scena koje na kraju krajeva otvaraju film prikazujući nepregledna polja spremna za obradu, a u čijem je temelju nazadnosti podjela imovine kao simbola starog društvenog poretka. Iako tematski drukčiji od prethodnika, na stilskoj razini film više-manje slijedi načela dijalektičke montaže neprestano se služeći kontrastima kako bi propagirao temeljnu ideju filma. Osobito je plastična i ne pretjerano sugestivna scena Marfina dolaska kod lokalnog kulaka od kojeg želi dobiti zajam za konja kao sredstva za rad. I on i njegova supruga prikazani su u relativno dugim kadrovima, u detalj planovima kojima se ističe njihova pretilost i obijest suprotstavljena Marfinoj neimaštini. U ovom kontekstu i nije neobično što je jedan od povijesno vodećih teoretičara filma klasičnog razdoblja, Rudolf Arnheim, u knjizi Film kao umjetnost (1933) nepovoljno pisao o Ejzenštejnovim montažnim rješenjima. No, osim očitog propagandnog prosedea, film krasi i jedna formalna inovacija koju je, paradoksalno, Ejzenštejn uočio tek kada je počeo montirati film. Naime, uočio je kako film nadilazi dotadašnja načela montiranja prema tzv. dominanti te kako se tijekom odvijanja pojedinih scena ostvaruje tip montaže koju je kasnije nazvao gornjotonskom montažom ili montažom gornjih (alikvotnih) tonova. U ovakvom je montažnom oblikovanju riječ o spoju ‘donjih’ i ‘gornjih’ tonova slike po uzoru na glazbu, a oni su vidljivi tek prilikom kretanja filmske slike kroz projektor. Tako je, primjerice, montirana scena procesije u Starom i novom, kao i scena sa separatorom mlijeka te sjenokoše gdje su kadrovi košnje i kadrovi zrikavaca povezani prema zvučnoj sličnosti (iako je riječ o nijemom filmu). No iako inovativno kao umjetničko oblikovanje, nije bez razloga što i pomni interpreti Ejzenštejnova opusa, poput britanskog filmologa Andrewa Tudora u knjizi Teorije filma (1974.), nisu uspjeli u potpunosti razumjeti ovaj tip montaže opisujući ju kao „donekle dvosmislenu poluideju“.

dr. sc. Krunoslav Lučić

http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/

11/11/2024

Na otvaranju 18. PSSST-a!, 14. studenog 2024. godine u 20.30 sati održat će se projekcija filma Oklopnjača Potemkin (Bronenosets Potyomkin, SSSR, Sergej Mihajlovič Ejzenštejn, 1925, 72') uz uvodnu riječ filmologa dr. sc. Nikice Gilića. Glazbena pratnja bit će Vitomir Ivanjek na klaviru.
--------------------------------------------------------------------------
Oklopnjača Potemkin, glasovitog ruskog redatelja Sergeja Ejzenštejna, zasigurno je ne samo jedan od najznačajnijih filmova u povijesti svjetske kinematografije, osobito one nijemoga razdoblja, već i svakako najistaknutiji film u brojevno relativno skromnom opusu ovo vrsnog redatelja koji obuhvaća osam filmova. Također, riječ je o njegovom drugom filmu koji se prema tematskoj orijentaciji i estetskom opredjeljenju oslanja na njegov prvi film Štrajk (Stačka, 1924) gdje su već bile vidljive dvije važne okosnice njegovog umjetničkog izričaja kao dijela sovjetske montažne škole ili sovjetskog revolucionarnog filma, odnosno nezaobilaznost revolucionarnih tema i eksperimentiranje s različitim montažnim rješenjima i učincima. Oklopnjača Potemkin nastala je kao dio projekta obilježavanja dvadesetogodišnjice prve ruske revolucije 1905. godine, a radnja se temeljila na stvarnom događaju pobune mornara na brodu ruske carske mornarice Knez Potemkin Tavričeski. U predprodukcijskim zanimljivostima filma vrlo se često ističe i činjenica kako je film na kraju realiziran na temelju tek nekoliko stranica scenarija od izvorno zamišljenih stotinjak što je vidljivo i u samoj strukturi filma koji ima vrlo jednostavnu priču, ali vrlo bogatu i razvedenu vizualnu i izlagačku komponentu ponajprije postignutu zaštitnim znakom Ejzenštejnovog montažnog eksperimentiranja, ekspanzijom vremenske dimenzije filma pomoću postupka vremenskog preklapanja (overlapping). Film je utoliko podijeljen u pet dijelova ili činova sa zasebnim naslovima (Ljudi i crvi, Drama na palubi, Zov mrtvaca, Odeske stepenice i U susret eskadrili) koji strukturno i ritmički oblikuju dramatičnost priče o revolucionarnoj ideji borbe protiv opresora gdje pobuna mornara na brodu zbog nuđenja crvljivog mesa rezultira prvo smrću jednog od njih, Vakulinčuka, a potom i njegovim oplakivanjem u Odeskoj luci te kulminacijom priče prilikom masakra civila na Odeskim stepenicama. Cijeli je film reprezentativno djelo sovjetske montažne škole, ali i Ejzenštejnove estetike gdje nema individualiziranog junaka priče, već je to narod, utjelovljen korištenjem neprofesionalnih glumaca, te je montaža izvedena slijedeći načelo tzv. montaže atrakcija i kontrastima ili sudarima između svojstava pojedinih kadrova i pojava unutar tih kadrova (poput montaže unutar kadra prema istim načelima oblikovanja). Taj je tip montaže Ejzenštejn kasnije nazvao asocijativnom montažom ili dijalektičkom montažom, a jasno je vidljiva, primjerice, u drugom dijelu filma prilikom pokušaja strijeljanja neposlušnih mornara na palubi broda gdje se polutotali palube, snimljeni iz gornjeg rakursa uredne, simetrične kompozicije kadra izmjenjuju sa bližim planovima likova počesto snimljenih u neorganiziranoj gomili neuredne i decentrirane kompozicije kadra. Ovakvi kontrasti ili sukobi vidljivi su i na razini cjelokupne strukture filma gdje se relativno pravilno izmjenjuju dijelovi brzog i sporog tempa, kao i dijelovi pravilnih i nepravilnih oblika, radosnog i nasilnog ugođaja (poput kontrasta scene plovidbe građana Odese ususret oklopnjači nasuprot nadolazećoj frenetičnosti pokolja na stepenicama). Također, film vrlo jasno oprimjeruje i različite tipove montaže koje je Ejzenštejn razradio u tekstu „Četvrta dimenzija u filmu“ (1929), a gdje, primjerice, scena stupanja carskih vojnika na Odeskim stepenicama neposredno prije pokolja nasuprot neodlučnom gibanju dječjih kolica prije i tijekom pada niz stepenice sugerira specifično ritmički tip montažnog oblikovanja. S druge strane, scena žalovanja nad Vakulinčukovim mrtvim tijelom kroz kontraste svjetla i sjene, različitih oblika kojim ponajprije dominira trokut te brzog i sporog kretanja pojava u prizoru sugerira tzv. tonalnu montažu gdje je prizor režiran prema dominantnom tonu ili ugođaju scene, tj. ‘u molu’. A završna scena četvrtog dijela filma, odmazde na učinjenim masakrom, koja uključuje tri kadra kamenog lava snimljenog u tri različita položaja (koja djeluju kao njegovo uzdizanje) nosi vrijednost intelektualnog sadržaja i, prema Ejzenštejnu, predstavljala je najviši oblik uporabe montaže u umjetničke svrhe. O značaju ovog filma, barem dijelom, govori i činjenica kako je scena na Odeskim stepenicama više p**a citirana ili parafrazirana u filmskoj povijesti, kao u filmu Woodyja Allena Ljubav i smrt (Love and Death, 1975) ili Briana De Palme Nedodirljivi (The Untouchables, 1987).

dr. sc. Krunoslav Lučić

Info: http://festivalnijemogfilma.com/hr/program/